Staze

Na tim stazama koje vjetar mete i kiša pere, a sunce okužuje i raskužuje, na kojima se sreta samo izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda lica, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i ljepoti svijeta. Tu sam, neuk i slab i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom do nesvijesti, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da bude i nikad neće biti.
I na svima drumovima i putevima kojima sam docnije u životu prošao, živio sam samo od te uboge sreće, od svoje višegradske misli o bogatstvu i ljepoti stvorenog svijeta. Jer, ispod svih drumova zemlje stalno je tekla samo za mene vidljiva i osjetna oštra višegradska staza, od dana kad sam je napustio pa do danas. U stvari, po njoj sam ja odmjeravao svoj korak i podešavao hod. Cijelog vijeka me nije napuštala.
U trenucima kad me zamarao i trovao svijet u kom sam po zlu slučaju živio i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vjernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja liječi svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan dio tog puta sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak prijeći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. I izgubiće se tamo gdje završavaju sve staze, gdje nestaje puteva i bespuća, gdje nema više hoda ni napora, gdje će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagorjeti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.

Ivo Andric – Staze, lica, predjeli

A ona bi mnogo dala da sazna…

Prihvatila je to namerno otvoreno laskanje u duhu u kojem je izgovoreno,užvajući u njegovoj letpoti, njegovom udvaranju, njegovom oštrom i pronicljivom umu; bio bi zaista izvanredan kardinal. U čitavom životu, koliko se sećala, nije videla lepšeg muškarca niti muškarca koji je svoju lepotu koristio na takav način. Morao je biti svestan kako izgleda – svoje visine, savršenih proporcija svog tela, finih aristokratskih crta, toga da su svi ti fizički elementi kombinovani s takom brigom za izgled konačnog proizvoda kakvu je Bog pokazao kod malo koje od svojih kreacija. Bio je naprosto savršen, od nemirnih crnih kovrča na glavi i neobičnog plavetnila očiju do finih, vitkih ruku i sitnih stopala. Da, morao je biti svestan onog što predstavlja. Ipak, držao se kao da je sposoban da se odvoji od toga, izazivajući kod nje utisak da nije nikad robovao svojoj lepoti niti će ikad robovati. Upotrebit će je bez imalo griže savesti ako bude očekivao da će mu to doneti neku korist, ali ne kao da je fasciniran tom svojom privlačnošću, nego kao da smatra kako su ljudi na koje ona utiče dostojni samo preziru. A ona bi mnogo dala da sazna šta ga je u prošlosti načinilo takvim…

Kolin Mekalou, “Ptice umiru pevajući”

Srecan je ko ume da voli

Gde god bi se na zemlji pojavilo ono sto se moze nazvati srecom, bilo je satkano od emocija. Novac nije nista, moc nije nista. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrecni. Lepota nije nista, video sam lepe muskarce i lepe zene koji su bili nesrecni uprkos svojoj lepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako oseca, bilo je bolesnika punih volje za zivotom koji su se negovali do samog kraja, i bilo je zdravih koji su venuli muceni strahom od patnje. Ali sreca je uvek bila tamo gde je neko umeo da voli i ziveo za svoja osecanja; ako ih je negovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Lepota ne pruza radost onom ko je poseduje, vec onom ko ume da je voli i da joj se divi…

Srecan je ko ume da voli – Herman Hese