Ali sta je secanje koga se ne secamo?

Ali sta je secanje koga se ne secamo? Ili, da podjemo jos dalje: ne secamo se upamcenog iz poslednjih trideset godina; ali potpuno smo u tome ogrezli; zasto se onda zaustaviti na tih trideset godina, zasto ne produziti i dalje od rodjenja taj dosadasnji zivot? Kad mi vec nije znan sav jedan deo uspomena koje su sa mnom, kad su one vec nevidljive za mene, kad nemam moc da ih dozovem, ko mi kaze da u toj meni nepoznatoj masi nema i takvih koje poticu iz vremena daleko pre moga ljudskog zivota? Kad mogu u sebi i oko sebe da imam toliko uspomena kojih se ne secam, taj zaborav (bar fakticki zaborav, jer nemam moc da ista vidim) moze se odnositi i na neki zivot koji sam proziveo u telu nekog drugog coveka, cak i na nekoj drugoj planeti. Isti zaborav brise sve. Ali sta onda znaci ta besmrtnost duse, za koju je norveski filozof tvrdio da stvarno postoji? Bice koje cu biti posle svoje smrti nema nimalo vise razloga da se seca coveka koji sam bio od svog rodjenja nego ovaj da se seca onoga sto sam bio pre toga.

Sobar bi usao. Ja mu nisam govorio da sam vec vise puta zvonio, jer sam uvidjao da sam do tada samo sanjao da zvonim. Bivao sam ipak prestravljen pri pomisli kako je taj san bio jasan kao i java. Da li bi, onda, obrnuto, i java mogla biti nestvarna kao san?

Marsel Prust – „Sodoma i Gomora“

A sad me pusti da skupim svoju snagu…

… A sad me pusti da skupim svoju snagu, da saberem svoje misli u jednu žižu, da pomislim svom silinom na užas zemaljskog življenja, na nesavršenstvo sveta, na mirijade života što se razdiru, na zveri što se međusobno kolju, na zmiju koja peči lane što preživa u hladu, na vukove koji razdiru jagnjad, na bogomoljke što ubijaju svoje mužjake, na pčele što umiru posle uboda, na bol majki koje nas rađaju, na slepe mačiće što ih deca bacaju u reku, na užas riba u utrobi ulješure, na užas ulješure kad se nasuče na obalu, na tugu slona koji mre od starosti, na kratkotrajnu radost leptira, na varljivu lepotu cveta, na kratkotrajnu varku ljubavnog zagrljaja, na užas prolivenog semena, na nemoć ostarelog tigra, na trulež zuba u ustima, na mirijade mrtvog lišća što se taloži u šumama, na strah tek izleglog ptića koje majka istiskuje iz gnezda, na paklene muke gliste koja se prži na suncu kao na živoj vatri, na bol ljubavnog rastanka, na užas gubavaca, na strašnu metamorfozu ženskih sisa, na rane, na bol slepaca…

„Enciklopedija mrtvih“, Danilo Kiš

Moje srce

Moje srce je bilo užarena, tecna masa koja ce se, poput naše planete, postepeno hladiti i ocvršcivati.
Svuda caruju tišina, osama i zaborav medu ovim slavom uznesenim ruševinama. Vera koja je, poput živog ognja, podigla ovu kamenu molitvu, danas se malo-pomalo gasi i trune u grudima. Naš buržujski i pozitivisticki vek povinuje se samo kultu boga Novca; zveket zlatnika njegova je omiljena romansa.

Gustavo Adolfo Beker – „U osami manastira“

Zasto pijes?

Na sledecoj planeti ziveo je pijanica. Ova poseta je bila veoma kratka, ali je malog princa duboko rastuzila.
-Sta ti tu radis? rece on pijanici, koga zatece cutljivog sa zbirkom praznih i zbirkom punih flasa ispred sebe.
-Pijem, odgovori pijanica turobno.
-Zasto pijes? upita ga mali princ.
-Da zaboravim, odgovori pijanica.
-Sta da zaboravis? raspitivao se mali princ koji ga je vec zalio.
-Da zaboravim da se stidim, priznade pijanica obarajuci glavu.
-Cega da se stidis? raspitivao se mali princ koji je zeleo da mu pomogne.
-Da se stidim sto pijem! zavrsi pijanica i utonu konacno u cutanje.
I mali princ ode zbunjen.
„Odrasli su zaista vrlo, vrlo cudni“, govorio je on u sebi dok je putovao.

Mali princ – A.de Sent Egziperi

Svetlost

Taj covek je cekao u zvezdari da u zodijaku blisne jedna zvezda koju ce on uhvatiti u svoja ogledala,i koja ce biti njegovo otkrivenje.Ona ce poneti njegovo ime kroz prostore neba kao što bi ga njegovo dete nosilo kroz ulice grada.
Svake godine u iste noci cekao je on da se prolije svetlost nepoznatog ponocnog sunca,koje je slutio,i u koje je samo on verovao,i koje ce proci putem kojim je dosad prošla samo njegova uznemirena duša.
Godine i zvezde su prolazile,a njegov duh bio je uvek zasenjen tom svetlošcu zvezde koja nije htela da izide iz svoje tajne.Njegove oci bile su zasenjene tom modrom planetom koja se negde kupala u moru svog sopstvenog sijanja,bezbrižno,kao mlada žena u talasima koje niko ne vidi i ne vreba.Ali je on cekao da se ta zvezda popne na jednu odredenu tacku u svemiru,kao na stepenice svog prestola.
Tako je prošao ceo život tog coveka zaljubljenog u zvezdu.
Ali on je umro srecan jer je ceo život živeo u svetlosti zvezde koja je bila lepša i veca nego sve druge zvezde:zato što je svetlila a nije ni postojala.
Njena svetlost je bila tolika da taj covek nikad u životu nije znao ni za mracnu šumu ni za tamnu stazu.

Jovan Ducic – Plave Legende – Svetlost

Poziv

Ne zanima me cime se baviš u životu. Želim znati za cime cezneš i usudiš li se sanjati o susretu s onim za cime tvoje srce žudi.
Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li voljan riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog pustolovine koja se zove život.
Ne zanima me koji su ti planeti u kvadratu s Mjesecom. Želim znati jesi li dodirnuo središte svoje tuge, jesu li te izdaje u životu otvorile ili i se skutrio i zatvorio iz straha od dodatne boli. Želim znati možeš li sjediti s boli, mojom ili svojom, a da se ne pomakneš kako bi je skrio ili umanjio ili sredio.
Želim znati možeš li biti s radosti, mojom ili svojom, možeš li plesati s divljinom i dopustiti da te zanost ispuni do vrhova prstiju, a da nas ne upozoravaš da pazimo, da budemo realni, da ne zaboravljamo svoja ogranicenja kao ljudska bica.
Ne zanima me je li prica koju meni pricaš istinita. Želim znati možeš li razocarati drugoga kako bi sebi ostao vjeran; možeš li podnijeti da te drugi optužuju za izdaju, a da pritom ne izdaš svoju, možeš li biti nevjeran i dakle pouzdan.
Želim znati možeš li vidjeti ljepotu cak i kada nije lijepa, svaki dan, i možeš li iz nje crpsti život.
Želim znati možeš li živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i ipak stati na rub jezera i srebrnom odsjaju punog mjeseca viknuti: „Da!”
Ne zanima me gdje živiš, i koliko novaca imaš. Želim znati možeš li ustati poslije noci duboke žalosti i ocaja, izmucen i uništen do srži i uciniti što se mora da bi nahranio djecu.
Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoceš li sa mnom u središte vatre, a da pri tom ne ustukneš.
Ne zanima me ni gdje ni što ni s kim si ucio. Želim znati što te hrani iznutra kada sve ostalo nestane.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i svida li ti se vlastito društvo u trenucima praznine.

Oriah Mountain Dreamer, indijanska starješica

Ono što je važno, to se ne vidi…

– Ono što je važno, to se ne vidi…
– Naravno…
– To je kao sa cvetom. Ako voliš jedan cvet koji se nalazi na nekoj planeti, prijatno je nocu gledati u nebo. Na svim zvezdama cveta cvece.
– Naravno…
-To je kao s vodom. Ona koju si mi dao da pijem bila je kao muzika, zbog cekrka i užeta… secas li se… bila je slatka.
– Naravno…
– Gledaceš nocu zvezde. Moja je isuviše mala da bih ti pokazao gde se nalazi. Bolje je ovako. Moja zvezda bice za tebe jedna zvezda. Voleceš dakle da gledaš sve zvezde… Sve ce one biti tvoji prijatelji. A zatim, poklonicu ti nešto…
On se opet nasmeja.
– Ah! mali moj, mali moj, tako volim tvoj smeh!
– Upravo to ce biti moj poklon… bice to kao s vodom…
– Šta hoceš da kažeš?
– Za sve ljude zvezde ne znace isto. Za jedne, koji putuju, zvezde su vodici. Za druge, one su samo male svetiljke. Za ucenjake one su problemi. Za mog poslovnog coveka one su bile zlato. Ali sve te zvezde tamo cute. A ti, ti ceš imati zvezde kakve niko nema…
– Šta hoceš da kazeš?
– Kad budeš gledao nebo, nocu, pošto cu stanovati na jednoj od njih, to ce za tebe biti kao da se sve zvezde smeju. Ti ceš imati zvezde koje znaju da se smeju!
On se i dalje smejao.
– A kada se utešiš (covek se uvek uteši) bice ti milo što si se sa mnom upoznao. Ostaceš mi uvek prijatelj. Poželeceš da se smeješ sa mnom. Otvoriceš ponekad prozor, onako iz zadovoljstva… I tvoji prijatelji bice iznenadeni kad te vide da se smeješ gledajuci u nebo. A ti ceš im tada reci: „Da, zvezde me uvek zasmejavaju!“ A oni ce pomisliti da si lud. Ala sam ti podvalio…
On se i dalje smejao…
– To ce biti kao da sam ti dao, umesto zvezda, šaku praporaca koji umeju da se smeju…

„Mali Princ“

I lecture on insignificance

Fame is a terminal disease. It screws you up worse than your mom and dad. Somewhere in the late twentieth century the pursuit of fame became a way of life. Suddenly everyone wanted to be fa¬mous. Newscasters, journalists, weather men, astrologers, cooks, interns, even lawyers for God’s sake, everyone went nuts trying to grab their fifteen minutes of fame promised by the pop philosophy of Andy Warhol. It replaced life after death as mankind’s greatest illu¬sion. Fame! You’ll live forever. Fame! Your chance to revenge your parents. Fame! Take that, you nasty kids who were so cruel to me at school. Fame! A chance to screw yourself across the flickering face of history.
Fame, fame, fame, fame, fame.
This syphilis of the soul was caused of course by the arrival of television and the instant attention of the new mass media. If the medium was the message, then the message was crap, for the TV screens were filled from morning to night with a constant twenty-four-hour shit storm. No one was spared. Not presidents, not princes, not popes, not people’s representatives. Knickers off, panties down, coming live at you in ten, nine, eight . . . Kiss and tell, kiss and sell, bug your neighbors, tape your friends, grab an agent and sell, sell, sell. Intimacy? Privacy? Forget it. Notoriety? Shame? No such thing. Fame. That’s the name of the game. Private life was washed away under the tidal wave of freedom of speech. It didn’t matter whether you were famous for murdering a president or inventing a pudding, now fame could travel at the speed of light, everyone was just a sound bite from stardom.
No one remembers the name of the anarchist who started World War One by murdering the archduke in Sarajevo in 1914. Everyone remembers Lee Harvey Oswald. Fame! A rifle shot away. Providing you have television. Fame, the intellectual equivalent of waving at the camera. „Look at me, Ma! I’m here. I’m real. I’m on TV.“ Sad, sick, and deplorable, isn’t it? I mean in the 1990s even agents be¬came famous, for Christ’s sake. And what do we call the famous? Stars! I mean hello. Have we no sense of irony? Look up-look up at the real stars. Billions of them? Billions and billions of the buggers. Don’t we get it? There is no fame. There is no immortality. There is no life after death. There are just millions of tiny grains of sand scraping away at each other. We’re on the planet Ozymandias, peo¬ple! Look on my works ye mighty and despair! The grains of time, grinding away at our insignificance . . . well you get the picture. You’re intelligent. You’ve read this far at least.
But who the fuck are you to lecture us on our insignificance? I hear you ask. Not unreasonably. OK, my name is Reynolds. Given name William. Better known as Bill. Actually, Professor Bill, which is better than William, and much better than the quite awful Billy. And that’s what I do: I lecture on insignificance.

From „The Road to Mars“ by Eric Idle

A sad me pusti da skupim svoju snagu

A sad me pusti da skupim svoju snagu, da saberem svoje misli u jednu žižu, da pomislim svom silinom na užas zemaljskog življenja, na nesavršenstvo sveta, na miljarde života što se razdiru, na zveri što se međusobno kolju, na zmiju koja peči lane što preživa u hladu, na vukove koji razdiru jagnjad, na bogomoljke što ubijaju svoje mužjake, na pčele što umiru posle uboda, na bol majki koje nas rađaju, na slepe mačiće što ih deca bacaju u reku, na užas riba u utrobi ulješure, na užas ulješure kad se nasuče na obalu, na tugu slona koji mre od starosti, na kratkotrajnu radost leptira, na varljivu lepotu cveta, na kratkotrajnu varku ljubavnog zagrljaja, na užas prolivenog semena, na nemoć ostarelog tigra, na trulež zuba u ustima, na miljatde mrtvog lišća što se taloži u šumama, na strah tek izleglog ptića koje majka istiskuje iz gnezda, na paklene muke gliste koja se prži na suncu kao na živoj vatri, na bol ljubavnog rastanka, na užas gubavaca, na strašnu metamorfozu ženskih sisa, na rane, na bol slepaca…

Danilo Kiš

Tribute to Chuck Norris facts

Chuck Norris doesn’t wear a watch, HE decides what time it is.
Chuck Norris counted to infinity – twice.
Chuck Norris does not sleep. He waits.
There is no chin under Chuck Norris’ Beard. There is only another fist.
Guns don’t kill people. Chuck Norris kills People.
Chuck Norris once vacationed in the Virgin Islands. Since then, they are called „The Islands“.
The Dead Sea is so called because Chuck Norris once swam in it.
Kids in college smoke marijuana. Chuck Norris smokes kids…
When Chuck Norris reads a bedtime story you sleep forever.
Chuck Norris does not read books, he stares them down until he gets the information he wants.
Chuck Norris can crush diamonds into liquid form.
A meteor did not kill the dinosaurs, Chuck Norris ate them all.
Lions hunt in groups, Chuck Norris hunt groups of lions alone.
Chuck Norris invented gravity to give himself a challenge
God created the Earth. Chuck Norris created God.
Chuck Norris doesn’t walk on water, he prefers to fly
The bible was originally named „Chuck Norris and friends“
God once said, „Let There Be Light“, and Chuck Norris said „Say Please…“
Chuck Norris has the original signed Bible
Chuck Norris can kick start a car.
Chuck Norris once played Russian roulette with a fully load gun and won.
Chuck Norris is allowed to talk about Fight Club.
Chuck Norris wasn’t born with feet, just boots.
Chuck Norris can clap with one hand.
When an episode of Walker Texas Ranger was aired in France, the French surrendered to Chuck Norris just to be on the safe side.
While urinating, Chuck Norris is easily capable of welding titanium.
Wilt Chamberlain claims to have slept with more than 20,000 women in his lifetime. Chuck Norris calls this „a slow Tuesday.“
Chuck Norris ordered a Big Mac at Burger King, and got one.
Chuck Norris can slam a revolving door.
If, by some incredible space-time paradox, Chuck Norris would ever fight himself, he’d win. Period.
Chuck Norris doesn’t step on toes. Chuck Norris steps on necks.
Chuck Norris can set ants on fire with a magnifying glass. At night.
Chuck Norris once kicked a horse in the chin. Its decendants are known today as Giraffes.
When Chuck Norris plays Monopoly, it affects the actual world economy.
Chuck Norris sleeps with a pillow under his gun.
Aliens DO indeed exist. They just know better than to visit a planet that Chuck Norris is on.

Ove noci, bice godinu dana

-Mali moj, hocu i dalje da te slusam kako se smejes…
Ali on mi rece:
-Ove noci, bice godinu dana. Moja zvezda se se nalaziti tacno iznadonog mesta gde sam pao prosle godine…
-Malisa, zar ne, to je samo ruzan san, ta prica o zmiji i o sastanku i o zvezdi…
Ali on neodgovori na moje pitanje. Rece mi:
-Ono sto je vazno, to se ne vidi…
-Naravno…
-To je kao sa cvetom. Ako volis jedan cvet koji se nalazi na nekoj planeti, prijatno je nocu gledati u nebo. Na svim zvezdama cveta cvece.
-Naravno…
-To je kao s vodom. Ona koju si mi dao da pijem bila je kao muzika, zbog cekrka i uzeta… secas li se… bila je slatka.
-Naravno…
-Gledaces nocu zvezda. Moja je isuvise mala dabih ti pokazao gde se nalazi. Bolje je ovako. Moja zvezda bice za tebe jedna zvezda. Voleces dakle da gledas sve zvezde… Sve ce one biti tvoji prijatelji. A zatim, poklonicu ti nesto…
On se opet nasmeja.
-Ah! mali moj, mali moj, tako volim tvoj smeh!
-Upravo to ce biti moj poklon… bice to kao s vodom…
-Sta hoces da kazes?
-Za sve ljude zvezde ne znace isto. Za jedne, koji putuju, zvezde su vodici. Za druge, one su samo male svetiljke. Za ucenjake one su problemi. Za mog poslovnog coveka one su bile zlato. Ali sve te zvezde tamo cute. A ti, ti ces imati zvezde kakve niko nema…
-Sta hoces da kazes?
-Kad budes gledao nebo, nocu, posto cu stanovati na jednoj od njih, to ce za tebe biti kao da se sve zvezde smeju. Ti ces imati zvezde koje znaju da se smeju!
On se i dalje smejao.
-A kada se utesis (covek se uvek utesi) bice ti milo sto si se samnom upoznao. Ostaces mi uvek prijatelj. Pozeleces da se smejes samnom. otvorices po nekad prozor, onako iz zadovoljstva… I tvoji prijatelji bice iznenadeni kad te vide da se smejes gledajuci u nebo. A ti ces im tada reci: „Da, zvezda me uvek zasmejavaju!“ A oni ce pomisliti da si lud. Ala sam ti podvalio…
On se i dalje smejao…
-To ce biti kao da sam ti dao, umesto zvezda, saku paraporaca koji umeju da se smeju…
On se jos smejao. A zati me uozbilji:
-Nocas… znas… nemoj doci.
-Necu se odvajati od tebe.
-Izgledace kao da sam bolestan… izgledace pomalo kao da umirem. Tako je to. Nemoj doci da to gledas, nema smisla…
-Necu se odvajati od tebe.
Ali je on bio zabrinut.
-Zazem ti to… i zbog zmije. Ne treba da te ujeda… Zmije su zle. Mogu da ujedu iz zadovoljstva.
-Necu se odvajati od tebe.
Ali nesto ga umiri:
-Istina, one nemaju vise otrova za drugi ujed…

Mali Princ
Antoine de Saint-Exupéry

Suza je najmocnija vodena sila.

O, samo to ne…
Prkoseci zakonu gravitacije, u njenom oku je blistala malena suza, a onda se ipak otkinula i nestala putujuci kraj nosica.
Znam, more je potopilo Atlantidu, i, krckajuci stene kao lešnike, išaralo lokalnu planetu. Brzaci lome turbine, a mutne velike reke nakrive šešir, pa potope Kinu i Indiju kao veliki veš. I nikom ništa…
Ali, suza je kraljica. Suza je najmocnija vodena sila.
Trudeci se da to ne deluje nervozno, lupkao sam neki takt, pokušavajuci nezrelo da privucem njenu pažnju.
Neuspešno…
Ne znam kadaje pocela da me gleda, ali nije prestala ni kada sam podigao glavu i pogledao je ravno u oci
Oni koji su nekad uspeli da vrate osmeh na lice na kom još ima tragova suza, znaju kako je to dobar osecaj

Balasevic
Tri posleratna druga