Za trenutak sam bio u nedoumici koliko je uputno jednoj nepoznatoj zeni priznati strah . Hoce li me to uciniti manje muskarcem ? – pitao sam se ali ipak odgovorio : „Da“ . Kratka pauza kao da je razmishljala sta ce reci a zatim: – „Razdaljinu izmedju dva nistavila – rodjenja i smrti….“ „Covek pretrci brzo“ , nadovezao sam se na njenu recenicu . „Kami“ „Volis Kamija? “ „Blizak mi je egzistencijalizam“ „Pa onda ti je poznata i cuvena misao : ako covek ide lagano po suncu dobice suncanicu i umrece, ako ide isuvise brzo dehidrirace i opet umreti. Covek [...]
„Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnoscu. Neshvatljivo zasto-ostajemo. Malo-pomalo nasa muka, i vrtoglavica, i uzas tonu u oblak nekog osecanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u prici iz Hiljadu i jedne noci. Ali iz naseg oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strasniji od svakog duha ili bilo kog demona iz price, pa ipak je to samo jedna misao, uzasna misao koja nam ledi i samu srz u kostima [...]
- To je zbir nasih juce i svih svjesnih ljudskih bica. Vjecnost je proslost za koju niko ne zna kad je pocela. Ali vjecnost je i sva sadasnjost. Sadasnji trenutak sve nas sadrzi, i sve gradove, i sve svjetove, i sve prostore.V jecnost je takodje i buducnost koja jos nije stvorena, ali koja postoji, koja pocinje da postoji u samom ovom trenutku. Platon kaze da je vrijeme pokretna slika vjecnosti. Vjecnost nam dozvoljava da zivimo na postupan nacin: sate, noci i dane, godine.Imamo pamcenje, sadasnja osjecanja, pa onda imamo buducnost, ciji oblik jos ne znamo, ali je predosjecamo ili se [...]
„Ustaneš ujutru, saspeš u sebe vrelu kafu, poludiš u prevozu, cekaš na semaforima, na poslu saspeš vrelu kafu u sebe, onda kao nešto radiš, može još jedna kafa, vratiš se sa posla, poludiš u prevozu, cekaš na semaforima, pojedeš nešto hladno, spavaš posle rucka, probudiš se, saspeš u sebe vrelu kafu, izrazgovaraš se telefonom sa istim takvim ocajnicima kao što si sam, preskociš veceru, navodno zbog zdravlja, a mrzi te da spremaš za sina jedinca svoje majke, zuriš u TV dok ti se ne prispava, knjigu koju mesecima želiš da procitaš uredno premeštaš sa police na policu (ko danas cita [...]
“Ona ne zna za ljubav. Ne zna da se neko moze voleti, zaliti, spasti, izcupati iz tamnice, iz bolesti, pomilovati po glavi, da se moze grlo umotati salom ili, kao u jevandjelu – oprati noge i osusiti ih ih svojom kosom. O ljubavi – bozijem daru coveka – niko joj nije govorio. Citajuci knjige, to je propustila. Dostupna joj je zivotinjska ljubav,to je bar jasno.Zato je uvek onako tugovala u svojim sveskama,uvek sam ih citao,ona je tako bespomocno – mutno shvatala i shvata svet. Mozda ce jos imati srece da zavoli. I bice joj tesko i divno. Zavidim onome koga, [...]
„Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnoscu. Neshvatljivo zasto-ostajemo. Malo-pomalo nasa muka, i vrtoglavica, i uzas tonu u oblak nekog osecanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u prici iz Hiljadu i jedne noci. Ali iz naseg oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strasniji od svakog duha ili bilo kog demona iz price, pa ipak je to samo jedna misao, uzasna misao koja nam ledi i samu srz u kostima [...]
„Ustaneš ujutru, saspeš u sebe vrelu kafu, poludiš u prevozu, čekaš na semaforima, na poslu saspeš vrelu kafu u sebe, onda kao nešto radiš, može još jedna kafa, vratiš se sa posla, poludiš u prevozu, čekaš na semaforima, pojedeš nešto hladno, spavaš posle ručka, probudiš se, saspeš u sebe vrelu kafu, izrazgovaraš se telefonom sa istim takvim očajnicima kao što si sam, preskočiš večeru, navodno zbog zdravlja, a mrzi te da spremaš za sina jedinca svoje majke, zuriš u TV dok ti se ne prispava, knjigu koju mesecima želiš da pročitaš uredno premeštaš sa police na policu (ko danas čita [...]
„A sad je sve postalo drugacije. Detinjstvo se raspadalo oko mene. Roditelji su me posmatrali sa izvesnom zabunom. Sestre su se sasvim otudjile od mene. To otreznjavanje izopacilo mi je i izbledelo uobicajena osecanja i radosti; gradina mi je bila bez mirisa; suma me nije mamila; svet je stajao oko mene kao rasprodaja starih stvari, bljutav i bez drazi; knjige su bile hartije, muzika je bila sum. Tako s jesenjeg drveca opada lisce, ono to i ne oseca, niz njega curi kisa, ili sunce, ili mraz, a u njemu se zivot lagano uvlaci u najuzei najunutrasnjije kutove. Ono ne umire. [...]
Manje je knjiga kojima se nisi vracao od djetinjstva. One su te podsjecale na doba kada još nisi naucio preskakati stranice i citati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno procitao u životu. Sve dobre djecje price imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa nauciti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu „Mrtvi“ Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da placeš. [...]
Žena je kao knjiga, koja se, bila dobra ili loša, mora najprije svidjeti naslovnim listom. Ako ta stranica nije zanimljiva, nece pobuditi želje za citanjem, a ta je želja upravo tolika koliko je zanimanje što ga naslov potice. Naslovni list kod žene ide odozgo do dolje, baš kao kod knjige; pa tako i njene noge; koje zanimaju sve muskarce kojima su ukusi slicni mojima, imaju istu privlacnost kao i oprema knjige. Medutim, vecina ljubitelja ili premalo ili nikako ne pazi na ženske noge, baš kao što vecina citalaca ne mari za izdavaca knjige. Stoga žene s pravom posvecuju toliku brigu [...]
Ovoga puta nije mu bilo spasa: bio je to treci udar. Iz noci u noc sam prolazio pored te kuce (bio je raspust) i pazljivo promatrao osvetljeno prozorsko okno: a iz noci u noc sam ga zaticao osvetljenog na isti nacin, slabo i ravnomerno. Da je umro, mislio sam, video bih odsjaj sveca na zatamnjenim zastorima, jer sam znao da dve svece moraju biti postavljene pored glave pokojnika. Cesto mi je govorio:“Necu ja jos dugo na ovome svetu“, a ja sam mislio da tek tako prica. Sada znam da je govorio istinu. Svake noci, kada bih pogledao u prozor, tiho [...]
Bio je jedan knez (ali uistinu bio, ne da ja to tek tako pricam) koji je ima tuzne oci i malu knezevinu. Njegova zemlja bila je zaista malena, tako malena da bi on, kad bi se zamislio na popodnevnoj setnji, uvijek presao granice svoje zemlje i usao u susjedsku. Tolika je eto bila njegova knezevina, manja nego jedna dobra setnja. A oci je imao zaista tuzne. Lepe, tamne, osencane dugim trebavkama, a beloocnica s lakim modrim tonom kao u mlade teladi ili jekticavih devojaka iz provincije. Zene su govorile da te oci „govore“, a muskarci su cutali. („Tebi sve govori!“ [...]