Ja sam bio bolji od tog covjeka

Pocinjem pothvat kome nikada nije bilo primjera i u kojem me nitko nece slijediti. Hocu svojim bližnjima potpuno istinito prikazati jednog covjeka, a taj cu covjek biti ja.
Ja sam. Osjecam svoje srce i poznajem ljude. Nisam nalik ni na koga od onih ljudi koje sam vidio: usudujem se misliti da uopce nisam nalik ni na koga na svijetu. Ako i ne vrijedim više, barem sam drugaciji. Tek onda kad ljudi procitaju ono što sam napisao moci ce prosuditi je li priroda ucinila dobro ili zlo što je razbila kalup u kome me salila. Neka trublja sudnjeg dana zajeci kad hoce, ja cu s ovom knjigom u ruci stati pred najvišeg suca.
Reci cu glasno: Evo što sam radio, što sam mislio, što sam bio.Govorio sam jednako iskreno o dobru i o zlu. Nisam prešutio ništa nevaljalo, nisam dodao ništa što bi za mene bilo povoljno, a ako sam slucajno gdje upotrijebio po koji nevažan ukras, ucinio sam to samo za to da ispunim prazninu koja bi nastala kada bi me pamcenje izdalo.
Mogao sam uzeti da je istinito ono za što sam znao da bi moglo biti istinito, ali nikada za ono za što sam znao da je lažno. Prikazao sam sebe onakvim kakav sam bio: koji put vrijedan prezira i podao, koji put dobar, plemenit i uzvišen. Otkrio sam svoju unutrašnjost tako kao što si je vidjelo ti, vjecno bice !
Sakupi oko mene nebrojeno mnoštvo mojih bližnjih, neka slušaju moje ispovijesti, neka škrgucu zubima zbog mojih sramotnih djela, neka se crvene zbog mojih nevolja. Pa neka svaki od njih jednako iskreno otkrije svoje srce pred tvojim prijestoljem i neka ti samo jedan od njih kaže, ako se usuduje:
ja sam bio bolji od tog covjeka….

Jean Jacques Rousseau

Znaci nikada nece biti kraja?

Na primer, ta vrsta bolnog prezivljavanja: ja postojim, ja ga podrzavam. Ja. Telo, ono samo po sebi zivi, jednom kada je to pocelo. Ali misao, nju ja nastavljam, odmotavam. Ja postojim. Ja mislim da postojim. Oh, dugi serpentin, to osecanje da se postoji – i ja ga odmotavam, polagano … Ako bih sebe mogao spreciti da mislim! Pokusavam, uspevam: cini mi se da mi se glava puni dimom … i eto opet pocinje: „Dim … ne misliti … Necu da mislim … Ja mislim da necu da mislim. Ne treba da mislim da necu da mislim. Jer to je opet misao.“ Znaci nikada nece biti kraja?
Moja misao, to sam ja: eto zasto ne mogu da se zaustavim. Ja postojim zato sto mislim … i ne mogu sebe spreciti da mislim. U ovom istom trenutku – to je grozno – ako postojim, to je zato sto se grozim postojanja. To ja, to ja izvlacim sebe iz nistavila kome stremim: mrznja, gadjenje da se postoji, to je toliko nacina da cinim da postojim, to se uvaljujem u postojanje. Misli se radjaju iza mene, kao neka vrtoglavica, osecam ih kako se radjaju iza moje glave … ako popustim, one ce doci tu, napred, medju mojim ocima – a ja uvek popustim, misao se uvelicava, uvelicava i eto je, ogromna, kako me celoga ispunjava i obnavlja moje postojanje …

Jean-Paul Sartre

Ljudsko bice je cudno.

Ljudsko bice je cudno. Ono ne podnosi ništa što ne uspijeva podjarmiti, ukljucujuci i sebi slicne. Za njega sve mora biti ustrojeno, razvrstano, svrsishodno. Ako cemo pravo, on se nije u stanju savladati. Prepušten sam sebi, pocinit ce najgore nepodopštine. Iza toga se krije poprilicna doza ponosa. Covjek sebe smatra središtem svemira, no svemir je tako velik, a on tako malen, da se i bez njega svemir sasvim dobro okrece. Ta ga cinjenica neizrecivo boli pa on taj osjecaj izigranosti lijeci stavljajuci pod svoju zapovijed sve što ga okružuje.

Mali princ se vratio, Jean-Pierre Davidts