Ali, deca su sada groznija

Ali, deca su sada groznija. Agresivnija nego u tvoje vreme. Misliš? Možda za nijansu. Suštinski, doza sadizma, spremnosti da se drugi, slabiji, različit po bilo kome osnovu, zajeda i kinji, predstavlja ljudsku konstantu. U svom čistom obliku ispoljava se kod dečice. Koja ni najmanje nisu naivna. Niti su jagnjad božija, kako ih prikazuje romantičarska pedagogija. Čim počne da im se razvija svest, deca grade svoj svet u malom. Preslikan svet odraslih. Surovost, želja za moći, borba za prevlast, sve to postoji u dečijim odnosima. Čak jasnije, jer je nezamaskirano. Već se tu formiraju odnosi – slabi i jaki. Uklopljeni i izopšteni. Popularni i čudaci. Manjina, po nečem različita, koja uglavnom iritira pritupu većinu. Većina, sledstveno tome, počinje da srozava, na svaki mogući način, one koji štrče. Zato moraš da očvrsneš. Moraš biti spremna na udarce. Čini mi se da nikad neće proći. Da nikad neću porasti. Naravno da hoćeš. Kao i oni koji ti zagorčavaju život. Ništa bitno se neće promeniti. I dalje će ti podmetati nogu. Ako si borac, ustani, kreni dalje i kad te neko žestoko predje, kad pogrešmo odmeriš svoje mogućnosti spram cilja. Promeni ugao gledanja, burgijaj na drugom mestu, ne odustaj pred prvom preprekom.

Marija Jovanović, „Idi, vreme je“

Zacudjuje me uvek

Zacudjuje me uvek, sve dok smo toliko spremni mudrovati o drugim sdrzajima, siromastvo ideja koje imamo o smrti. To je dobro ili je lose. Ja se nje bojim ili je zovem (kazu oni). Ali to takodje pokazuje da nas nadilazi sve ono sto je jednostavno. Sta je plavo i sta da mislimo o plavom? Istu poteskocu predstavlja smrt. o smrti i bojama ne umemo raspravljati. Pa ipak, vrlo je vazan ovaj covek preda mnom, tezak kao zemlja, koji unapred oblike moju buducnost. Doduse, mogu li ja zaista misliti na nju? Kazem sebi : ja moram umreti, ali to nista ne znaci jer mi ne uspeva da u to poverujem, buduci da mogu imati iskustvo samo o smrti drugih ljudi. Video sam ljude kako umiru. Video sam, narocito, kako umiru psi. Kad bih ih dotakao, bio bih potresen. Mislim dakle : cvece, osmesi, ceznja za zenom, i shvatam da sav moj strah pred smrcu dolazi od moje ljubomore prema zivotu. Ljubomoran sam na one koji ce ziveti i za koje ce svece i ceznja za zenom sacuvati sav svoj smisao krvi i puti. Zavidan sam jer previse volim zivot a da ne bih bio sebican. Covek se nadje tamo oboren jednog dana i slusa kako mu govore “Vi ste jaki i zato moram biti iskren prema vama : mogu vam reci da cete umreti“. Biti tamo sa celim svojim zivotom u rukama, sa citavim svojim strahom u utrobi i idiotskim pogledom. Sto znaci ostalo : valovi krvi udaraju o moje slepoocnice i cini mi se da cu zgaziti sve oko sebe.
Ali umiru ljudi protiv svoje volje, uprkos svemu sto ih okruzuje. Govore im : “Kad ozdravis…“, a oni ipak umru. Ja to ne zelim. Jer ako ima dana kad priroda laze, ima i dana kad rekne istinu.

Pirovanja, Alber Kami

Život je pitanje nerava

Životom ne vlada volja ili namera. Život je pitanje nerava, vlakana i sporogorecih celija u kojima se misao krije a strast doživljava snove. Možda zamišljaš da si bezbedan i smatraš sebe jakim. Medutim, neocekivana nijansa boje u sobi ili na jutarnjem nebu, neki narociti miris koji si nekada voleo i koji budi divna secanja, stih iz zaboravljene pesme na koji si nekad naišao, akord iz muzickog dela koje si prestao da sviraš – kažem ti, Dorijane, od takvih stvari zavisi naš život.

Slika Dorijana Greja (Oskar Vajld)

Besana noc

„…Besana noc. Trecu noc uzastopno. Lepo zaspim, ali se posle jednog sata probudim, kao da sam glavu stavio u pogrešnu rupu. I od tada, cele noci do tamo oko pet, spavam doduše, ali me jaki snovi istovremeno drže budnim. doslovno, spavam pored sebe, dok se ja sam moram da nadbijam sa snovima. Oko pet nestaje i poslednji trag spavanja, samo sanjam, što je napornije od bdenja. Ukratko, celu noc provodim u stanju u kome je zdrav covek uoci trenutka kad istinski zaspi. Kad se probudim, oko mene su sabrani svi snovi, ali se pazim da ne mislim na njih…“

Franz Kafka, 2. oktobar 1911.

Besana noc.

„…Besana noc. Trecu noc uzastopno. Lepo zaspim, ali se posle jednog sata probudim, kao da sam glavu stavio u pogrešnu rupu. I od tada, cele noci do tamo oko pet, spavam doduše, ali me jaki snovi istovremeno drže budnim. doslovno, spavam pored sebe, dok se ja sam moram da nadbijam sa snovima. Oko pet nestaje i poslednji trag spavanja, samo sanjam, što je napornije od bdenja. Ukratko, celu noc provodim u stanju u kome je zdrav covek uoci trenutka kad istinski zaspi. Kad se probudim, oko mene su sabrani svi snovi, ali se pazim da ne mislim na njih…“

Franz Kafka, 2. oktobar 1911.

Mrznja je sveta

Mrznja je sveta. Ona je izliv gneva jakih i mocnih dusa, borbeni prezir onih kod kojih osrednjost i glupost izazivaju srdzbu. Mrzeti je isto sto i voleti, znaci osetiti svoju toplu i plemenitu dusu, ziveti od preziranja sramnih i glupih stvari. Mrznja donosi olaksanje, mrznja donosi pravdu, mrznja uzdize. Mrzim nistavne i slabe ljude: oni mi smetaju. Kao i Stendal, vise volim zlocinca nego kretena. Mediokritete treba baciti na gomilu na trg Greva. Mrzim ih.

Emil Zola, “Moje mrznje“.

Prijatelji

Prijatelji, vi se s radoscu sjecate zore svoje mladosti i zalite za njezinom prolaznoscu, a ja je se sjecam onako kako se zatvorenik sjeca resetki i okova zatvora. Godine izmedju djetinjstva i mladosti za vas su zlatno doba bez briga i ogranicenja, a za mene su te godine doba tihog bola, koje je poput sjemena palo u srce i raslo s njim ne mogavsi naci nikakvog izlaza u svijet znanja i mudrosti, sve dok ljubav nije srcu otvorila vrata i oblila ga svjetloscu. Ljubav mi je poklonila govor i suze. Vi se sjecate vrtova i orhideja i sastajalista i uglova ulica, koji su prisustvovali vasim igrama i slusali vase neduzno saputanje, pa i ja se sjecam prekrasnog grada u sjevernom Libanonu. Svaki put, kad zatvorim oci, vidim te doline, pune cara i dostojanstva, i te gore, prekrivene sjajem i velicanstvenoscu, koje pokusavaju dodirnuti nebo. Svaki put, kad zacepim usi pred gradskom bukom, cujem zubor potoka i treperenje granja. Sve ljepote, o kojima govorim i za kojima ceznem, poput djeteta koje cezne za majcinim grudima, razjedaju mi duh, zatvoren u tami mladosti, jednako kao sto sokol, zatvoren u krletki, pati kad vidi jato ptica koje slobodno lete prostranim nebom.
Te doline i brezuljci pobudjuju mi mastu, a gorke mi misli pletu mrezu beznadja oko srca. Svaki put, kad odem medu polja, vratim se razocaran, ne znajuci uzroka svom nezadovoljstvu. Svaki put, kad pogledam u sivo nebo, stisne mi se srce. Svaki put, kad zacujem pjev ptica i tepanje proljeca, zaboli me, a da ni ne znam uzroka svojoj patnji. Kazu, da su jednostavni ljudi prazni i da su zato bez briga. Mozda to vrijedi za one, koji su se rodili mrtvi i koji su smrznuta trupla, no osjetljivi djecak, koji mnogo osjeca a malo zna, najnesretnije je bice pod suncem jer dvije ga sile vuku svaka na svoju stranu.
Prva ga uzdize u oblaku snova i pokazuje mu ljepotu bivanja, dok ga druga vezuje s tlom, baca mu pijesak u oci i pobjedjuje ga strahovima i tamom. Osamljenost ima meke, njezne ruke, premda jakim prstima stisce srce i uzrokuje mu gorucu bol. Osamljenost je saveznica bola i isto tako druzbenica duhovnog zanosa.
Djecija tuga, koju tuku udarci bola, nalikuje otvorenom ljiljanu. Drhti na vjetru, u zoru otvori svoje srce i, kad na nju padne sjenka noci, ponovno svije svoje listove. Nema li to dijete razonode ili prijatelja ili drugova pri svojim igrama, njegov ce zivot biti bijedan zatvor u kojem ce vidjeti samo paucinu i gmizanje insekata.
Bolu, koji me opsjedao u mladosti, nije bio uzrok pomanjkanje prijatelja jer mogao sam si ih naci. Bol je uzrokovala unutarnja bolest, zbog koje ljubljah samocu. U meni je ugusila svu ljubav prema igrama i zabavi. S ramena mi je zbacila krila mladosti i postah poput jezera usred gora, na cijoj se mirnoj povrsini odrazavaju sjene duhova i boje oblaka i drveca, no ne moze naci prolaza kroz kojeg bi se pjevajuci izlilo u more.
Takav je bio moj zivot, dok nisam dospio do osamnaestog ljeta zivota. To ljeto gleda iz mog zivota poput gorskog vrha jer u meni je probudilo znanje i naucilo me razumjeti nestalnost covjecanstva. Bio sam ponovno rodjen. Ne rodi li se covjek ponovno, ostane njegov zivot praznim listom u knjizi zivota. Te godine vidjeh nebeske andjele, koji gledahu u mene kroz oci prekrasne zene. Vidjeh i djavole koji bjesnjese u srcu pakosnog muskarca. Onaj ko ne vidi andjele i djavole u ljepoti i zlu zivota, bit ce odgurnut od znanja i u njegovoj dusi nece biti ljubavi.

Khalil Gibran

Tvoja i moja misao

Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tle tradicije cije grane rastu u snazi neprekidnosti.
Moja misao je oblak koji se krece u prostoru. Ona se preobraca u kapljice koje, kada padnu, obrazuju potok koji pjeva svojim putem do mora. Zatim, on se dize kao para prema nebu.
Tvoja misao je tvrdjava koju ni munja ni oluja ne moze da potrese.
Moja misao je njezan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.
Tvoja misao je stara dogma koja ne moze tebe da izmjeni niti je ti mozes izmjeniti.
Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i vecerom.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao ti dopusta da vjerujes u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju prostim ljudima.
Moja misao radja u meni zelju da kopam zemlju sa svojom motikom, da zanjem sa mojim srpom, da svoj dom gradim od kamena i maltera, da moju odjecu tkam od vunenih i lanenih niti.
Tvoja misao te nagoni da se vezujes za bogatstvo i uglednost.
Moja nalaze da se pouzdam samo u sebe.
Tvoja misao podrzava slavu i pokazivanje.Moja me savjetuje i moli da odbacim uvazenost i da je smatram zrncem pjeska bacenim na obalu Vjecnosti.
Tvoja misao u tvoje srce usadjuje drskost i nadmocnost.
Moja u meni usadjuje ljubav za mir i za nezavisnost.
Tvoja misao stvara snove o palatama sa namjestajem od sandalovine prosarane sa draguljima i posteljama nacinjenim od upredenog svilenog konca.
Moja misao govori njezno na moje usi: „Budi cist u tijelu i duhu cak i ako nemas gdje da spustis svoju glavu.“
Tvoja misao te podstice da tezis za titulama i polozajima.
Moja me bodri na skromnu sluzbu.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao je drustvena nauka, vjerski i politicki rjecnik.
Moja je prosto nacelo.
Tvoja misao govori o zeni lijepoj, ruznoj, cednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.
Moja u svakoj zeni vidi majku, sestru i kcer svakog covjeka.
Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i ubice.
Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana, a da su ubice srodne ubijenima.
Tvoja misao opisuje zakone, sudove i kazne.
Moja objasnjava, da kad covjek pravi zakon, on ga ili prekrsava ili mu se pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim. Onaj ko prezire bijednika, sam je bijednik. Onaj, ko uzdize svoj prezir prema grijesnima, uzdize svoj prezir prema cijelom covjecanstvu. Tvoja misao je upucena na vjestaka, umjetnika, intelektualca, filozofa, svestenika.
Moja govori o onima koji vole, koji su njezni, iskreni, casni, pravicni, ljubazni i o mucenicima.
Tvoja misao podrzava judaizam, bramanizam, hriscanstvo, islam.
U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija ciji su razliciti putevi samo prsti voljene ruke Vrhovnog Bica.
U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog, siromasnog ili prosjaka.
Moja misao drzi da nema bogatih vec samo covjekov zivot; da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog zivota.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Prema tvojoj misli, velicina naroda lezi u njihovoj politici, njihovim partijama, njihovim konferencijama, njihovim savezima i raspravama.
Ali moja proglasava da znacaj naroda lezi u radu – rad na polju, rad u vinogradu, rad na razboju, rad u stavaonici, rad u majdanu, rad na sjeci drveta, rad u uredu i u stampi.
Tvoja misao drzi da je slava naroda u njihovim herojima. Ona pjeva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Hanibala i Napoleona.
A moja tvrdi da su pravi heroji Konfuchije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, Dzalal Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster. Tvoja misao vidi moc u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima i otrovnim gasovima.
Ali moja tvrdi da moc lezi u razumu, odvaznosti i istini. Ma koliko jedan tiranin da istraje, on ce na kraju izgubiti.
Tvoja pravi razliku izmedju praktichara i idealista, izmedju dijela i sjeline, izmedju mistichara i materijaliste.
Moja shvata da je Zivot jedan i da se njegove tezine, mjere i tabele ne podudaraju sa tvojim tezinama i mjerama. Onaj za koga ti pretpostavljas da je idealist moze biti praktichan chovjek.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao se zanima za rusevine i muzeje, mumije i okamenjene predmete.
Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.
Tvoja misao je ustolicena na lobanjama: Posto se ti njome ponosis, ti je, takodje, velicas.
Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.
Moja misao vise voli bol smrti nego tvoju muziku i igranje.
Tvoja misao je misao ogovaranja i laznog zadovoljstva.
Moja je misao o onome koji je izgubio svoju zemlju, koji je tudjinac u svom narodu i usamljen medju rodjacima i prijateljima.
Ti imas tvoju misao i ja imam moju.

Khalil Gibran