Ne vredi samo postaviti na ulazu u zivot dva stuba

Ne vredi samo postaviti na ulazu u zivot dva stuba i na jedan od njih natpis Put dobra, a na drugi upozorenje: Put zla – i reci onima koji naidju: „Birajte!“ Treba, kao Isus, pokazivati puteve koji sa ovog drugog puta vracaju na prvi, one koji su se na prilazu predali iskusenju; i, narocito, pocetak tih puteva ne treba da bude odvise bolan niti da izgleda odvise neprohodan.
Hriscanstvo, sa svojom divnom parabolom, treba da nam preporuci i prastanje. Isus je bio pun ljubavi za te duse koje su ljudske strasti ranile i cije je rane voleo da previja, crpeci iz njih samih melem koji je trebalo da ih zileci. Tako je govorio Magdaleni: „Mnogo ce ti biti oprosteno, jer si mnogo volela.“ Uzvisen oprostaj, koji je morao da probudi uzvisenu veru.
Zasto bismo se cinili strozi od Hrista? Drzeci se uporno shvatanja ovog drustva, koje hoce da bude nemilosrdno da bi se verovalo da je jako, zasto da kao i ono odbacimo duse koje cesto krvare iz rana iz kojih, kao nezdrava krv bolesnika, otice zlo njihove proslosti i koje ocekuju prijateljsku ruku da ih previje i da im vrati ozdravljenje srca?
… Posto se nebo vise raduje kajanju jednog gresnika nego stotini pravednika koji nikad nisu gresili, pokusajmo da obradujemo nebo. Ono nam to moze dvostruko vratiti. Ostavimo na nasem putu milostinju oprostaja onima koje su zemaljske zelje upropastile, koje ce mozda spasti bozanska nada…

A. Dima – Dama s kamelijama

Savrsena ljubav iskljucuje strah.

„Savrsena ljubav iskljucuje strah. Tamo gde postoji ljubav ne postoje zahtevi, ocekivanja, zavisnost. Ja ne trazim da me ucinite srecnim; moja sreca ne zavisi od vas. Ako morate da me napustite, nece mi biti zao samog sebe; izuzetno mi prija vase drustvo, ali ja se ne vezujem za vas. Ja uzivam u vasem drustvu na temelju nevezanosti – ne uzivam ja u vama, to je nesto vece i od vas i od mene, nesto sto sam otkrio, neka vrsta simfonije, neka vrsta orkestra svira u vasem prisustvu. Ali, kad odete od mene, orkestar ne prestaje da svira. To je orkestar sirokog repertoara i nikad ne prestaje da svira.“

Antoni de Melo

Junak naseg doba

Ali i jeste neka neshvatljiva naslada kad ovladas mladom dusom sto tek rascvjetala.Ona je kao cvijetak kojemu najljepsi miris ishlapi od prve suncane zrake;treba ga u taj cas ubrati, namirisati ga se i baciti ga na cestu; mozda ga tkogod podigne! Ja osecam u sebi onu neugasivu zedju koja sve guta sto god putem sretne; ja gledam boli i radosti drugih sa samim sobom, kao hranu koja mi podrzava dusevnu snagu. Mene samoga ne moze vise strast da obezumi; prilike su u meni ugusile castoljublje; ali ono se ipak pojavilo u drugom obliku, jer castoljublje nije drugo nego zedja vlasti , a meni je najveca naslada — podvrci svojo volji sve sto me okruzava. Probuditi osjecaj ljubavi, odanosti i straha prema sebi – nije li to prvi znak i najveci trijumf vlasti? Da budes nekomu razlogom boli ili radosti , a da nemas na to nikakva posebnog prava – nije li to najsladja hrana naseg ponosa? A sto je zapravo sreca? Nasicen ponos. Kad bih ja sebe mogao smatrati za najbojleg i najmocnijeg covjeka na svijetu, bio bih sretan; kad bi me svi ljubili, nasao bih u sebi beskrajna vrela ljubavi. Zlo radja zlo; prva nam bol pokazuje  kako je ugodno druge muciti.Ideja zla ne moze ti uci u glavu , a da je ne bi zazeleo i ostvariti.Ideje su – organski stvorovi, rekao je netko; vec kad se rode dobiju oblik , a taj oblik je cin. Onaj u cijoj se glavi rodilo vise ideja, onaj i viseradi. Zato genij, prikovan za cinovnicki stol, mora umrijeti ili s uma sici, upravo kao sto covjek jake konstitucije umire od kapi ako neprestano sjedi i skromno se vlada.
Stasti nisu drugo nego ideje u prvom svom razvitku; one su svojina mladog srca i glup je onaj tko misli da ce one za citava zivota njime vladati. Mnoge se mirne reke pocinju bucnim slapovima, a nijedna ne skace i ne pjeni se do samog mora. Ali taj je mir cesto znak velike , iako skrivene snage;kad su misli pune i duboke , ne mogu bijesno da provale, dusa koja pati i koja se raduje, daje sebi o svemu tacan racun i uverava se da tako mora biti; ona zna  da ce je bez oluje isusiti stalna sunceva zega ;ona se prozimlje svojim vlastitim zivotom — mazi se i kaznjava kao ljubljeno dete. Samo u tom visem stanju poznavanja samog sebe moze covek oceniti Bozju pravednost.
Citajuci ovu stranicu, vidim da sam zastranio od svog predmeta… Ali cemu?… Ta ovaj dnevnik pisem ja za sebe , pa zato ce sve sto u nj unesem, s vremena biti dragocena uspomena…

,,Junak naseg doba“  M.J. Ljermontov

Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje

Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednacen damar. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije važno šta se dešava u svijetu, nije važno šta ce biti sutra, važan je ovaj cas blaženstva bez misli…
Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tudih ljubavi bice kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konacnost. Prvi put znam šta je sreca, osjecam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema. I ima sreca. Da li je mogu zadržati?
….
Sna je ono što se želi a život je budenje.
….
Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeci olakšanje. Kad osjetim radost, trcim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.
Dobar je covjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Cak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopusti ti da to ne bude.
Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez cega ne mogu. Cak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veca, i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujecen, ona je ostvarena, i tako sam obeštecen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odricuci se. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od
njih. Nespokojan pred nesigurnošcu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da traži od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca oduševljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, iskljucive, i ljudi su mi postali bliži.

Meša Selimovic

I bol je poput korbaca imao svoju gustinu

I bol je poput korbaca imao svoju gustinu. Vec posle prvog udarca razlivao se težinom po celom telu; prvi udarac izdvajao se žestinom, najgore se primao jer se najduže ocekivao, upadom u nepripremljeno telo postizao je najjace dejstvo. U nacelu, taj prvi udarac bio bi dovoljan za postizanje takozvanog vaspitnog efekta, odnosno u ovom slucaju za iznudjivanje potpune i bezuslovne potcinjenosti, a takvo nacelo je svojim psima i svom detetu ljudske rase utuljivao stari K., ali,posle prvog udarca nastupili su novi koji su pojacavali, utvrdjivali sveprisustvo bola, ucvršcivali svebolnost. I kao što posle injekcije bol ima tecnost olova – i kroz guzove, koji su epicentar,razliva se uzduž, širom i u dubinu, sve do srži kosti, sve do kicmožmaraka, i tek kad oni prodju on oprezno ustupa mesto olakšanju….

Wojciech Kuczok – Pogan

Ljepotu cijelog svijeta kriju u sebi moje misli

Ljudi koji nose danju skriven teret na duši ne mogu usnuti, nego izazivaju sudbinu i okrecu vreo jastuk da nadu hladna mjesta nesrecnoj glavi. Zvijezde bivaju crvene kao krvave suze Isusove nad sudbinom covjekovom.
I ko živi za ljepotu duha taj zalud pokušava da mislima smiri tijelo; ognjen vjetar dolazi na mahove kao kucanje silnog zemljina srca i polaže mi ruku na tjeme. Zemlja traži svoje.
I ko nosi tajnu ranu grijeha na duši, tome je zapali ognjem i nanese otrovne klice, pa bol raste svakom minutom, a kajanje ugasne kao zaboravljeno kandilo.
Vjetar, saveznik ognja, nesrece i zlocina, otvara širom vrata na vrtovima, provaljuje kroz dimnjake i raspiruje iskru na zapretanim ognjištima, budi one koji su usnuli u suzama.
Kad pogledam natrag , cini mi se da mi preostaje još samo umrijeti.
Kako su brzo ugasli zanosi! Ocvale srece! Pali planovi!
Sve je prošlo kao brza nocna vožnja na mjesecini. Sve na pola samo videno i sve u brzo zaboravljeno. Toliko toga je bilo da je samo spomen na jedan jedini dan težak i otrovan kao olovo.
Nocas sjedim nad sjecanjima. Divim se podloj igri udesa i žalim se po malo.
Kad pogledam naprijed , cini mi se kao da sam tek od juce na svijetu.
U šta sam proživio ove godine? Je li moguce da se projuri kroz dobar dio života, a ne ostvari glavnih zadatakâ ljudskih? Cio život sa svojim neispunjenim zahtjevima i iskrenutim istinama koje se ljuto osvecuju, stoji preda mnom kao tužitelj. Dobar dio snage je rasut po bespucima, ali život neumoljivo ceka: pa valja poceti. U ime božje, valja poceti!
Ruke mi cesto preko dana staju nad poslom i velik dio noci bdijem samo da mogu duže misliti o Tebi.
Prije ptica se budim, prije zore dižem (a kroz sve snove prolaziš Ti); u osvit sam naslonjen na prozor kao da Te cekam.
Ljepotu cijelog svijeta kriju u sebi moje misli. Neostvariv san je postao sadržaj mog života. I tako život prolazi, ali u casu smrti ja mogu pokazati na svoju cežnju kao na jedino veliko, istinito i lijepo u svom životu.
Ima nešto, što i one koji su duševno najjaci, sili da bar jednom dušu svoju polože u tude ruke i zaigraju va banque.

Ivo Andric

Lakoca i tezina

Ako se svaka sekunda naseg zivota bude bezbroj puta ponavljala, bicemo prikovani za vjecnost kao Isus za kriz. Takva pomisao je uzasna. U svijetu vjecnog vracanja svaki gest opterecen je tezinom nepodnosljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vjecnom vracanju nazvao najtezim teretom ( das schwerste Gewicht).
A ako je vjecno vracanje najtezi teret, nasi zivoti mogu se na njegovoj pozadini ocrtavati u svoj svojoj predivnoj lakoci.
Samo, je li tezina zaista strasna, a lakoca divna?
Najtezi teret nas lomi, posrcemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena zena cezne da bude pritisnuta tezinom muskog tijela. Najtezi teret je, prema tome, ujedno i slika najintezivnije ispunjenog zivota. I sto je teret tezi , sto je nas zivot blize zemlji, to je stvarniji i istinitiji.
Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta cini da covjek postaje laksi od zraka, uzdize se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskog postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i beznacajni.
Pa za sto onda da se odlucimo? Za tezinu ili lakocu?

Milan Kundera

Prijatelji

Prijatelji, vi se s radoscu sjecate zore svoje mladosti i zalite za njezinom prolaznoscu, a ja je se sjecam onako kako se zatvorenik sjeca resetki i okova zatvora. Godine izmedju djetinjstva i mladosti za vas su zlatno doba bez briga i ogranicenja, a za mene su te godine doba tihog bola, koje je poput sjemena palo u srce i raslo s njim ne mogavsi naci nikakvog izlaza u svijet znanja i mudrosti, sve dok ljubav nije srcu otvorila vrata i oblila ga svjetloscu. Ljubav mi je poklonila govor i suze. Vi se sjecate vrtova i orhideja i sastajalista i uglova ulica, koji su prisustvovali vasim igrama i slusali vase neduzno saputanje, pa i ja se sjecam prekrasnog grada u sjevernom Libanonu. Svaki put, kad zatvorim oci, vidim te doline, pune cara i dostojanstva, i te gore, prekrivene sjajem i velicanstvenoscu, koje pokusavaju dodirnuti nebo. Svaki put, kad zacepim usi pred gradskom bukom, cujem zubor potoka i treperenje granja. Sve ljepote, o kojima govorim i za kojima ceznem, poput djeteta koje cezne za majcinim grudima, razjedaju mi duh, zatvoren u tami mladosti, jednako kao sto sokol, zatvoren u krletki, pati kad vidi jato ptica koje slobodno lete prostranim nebom.
Te doline i brezuljci pobudjuju mi mastu, a gorke mi misli pletu mrezu beznadja oko srca. Svaki put, kad odem medu polja, vratim se razocaran, ne znajuci uzroka svom nezadovoljstvu. Svaki put, kad pogledam u sivo nebo, stisne mi se srce. Svaki put, kad zacujem pjev ptica i tepanje proljeca, zaboli me, a da ni ne znam uzroka svojoj patnji. Kazu, da su jednostavni ljudi prazni i da su zato bez briga. Mozda to vrijedi za one, koji su se rodili mrtvi i koji su smrznuta trupla, no osjetljivi djecak, koji mnogo osjeca a malo zna, najnesretnije je bice pod suncem jer dvije ga sile vuku svaka na svoju stranu.
Prva ga uzdize u oblaku snova i pokazuje mu ljepotu bivanja, dok ga druga vezuje s tlom, baca mu pijesak u oci i pobjedjuje ga strahovima i tamom. Osamljenost ima meke, njezne ruke, premda jakim prstima stisce srce i uzrokuje mu gorucu bol. Osamljenost je saveznica bola i isto tako druzbenica duhovnog zanosa.
Djecija tuga, koju tuku udarci bola, nalikuje otvorenom ljiljanu. Drhti na vjetru, u zoru otvori svoje srce i, kad na nju padne sjenka noci, ponovno svije svoje listove. Nema li to dijete razonode ili prijatelja ili drugova pri svojim igrama, njegov ce zivot biti bijedan zatvor u kojem ce vidjeti samo paucinu i gmizanje insekata.
Bolu, koji me opsjedao u mladosti, nije bio uzrok pomanjkanje prijatelja jer mogao sam si ih naci. Bol je uzrokovala unutarnja bolest, zbog koje ljubljah samocu. U meni je ugusila svu ljubav prema igrama i zabavi. S ramena mi je zbacila krila mladosti i postah poput jezera usred gora, na cijoj se mirnoj povrsini odrazavaju sjene duhova i boje oblaka i drveca, no ne moze naci prolaza kroz kojeg bi se pjevajuci izlilo u more.
Takav je bio moj zivot, dok nisam dospio do osamnaestog ljeta zivota. To ljeto gleda iz mog zivota poput gorskog vrha jer u meni je probudilo znanje i naucilo me razumjeti nestalnost covjecanstva. Bio sam ponovno rodjen. Ne rodi li se covjek ponovno, ostane njegov zivot praznim listom u knjizi zivota. Te godine vidjeh nebeske andjele, koji gledahu u mene kroz oci prekrasne zene. Vidjeh i djavole koji bjesnjese u srcu pakosnog muskarca. Onaj ko ne vidi andjele i djavole u ljepoti i zlu zivota, bit ce odgurnut od znanja i u njegovoj dusi nece biti ljubavi.

Khalil Gibran

Pogan

I bol je poput korbaca imao svoju gustinu.Vec posle prvog udarca razlivao se težinom po celom telu; prvi udarac izdvajao se žestinom, najgore se primao jer se najduže ocekivao, upadom u nepripremljeno telo postizao je najjace dejstvo.U nacelu, taj prvi udarac bio bi dovoljan za postizanje takozvanog vaspitnog efekta, odnosno u ovom slucaju za iznudjivanje potpune i bezuslovne potcinjenosti, a takvo nacelo je svojim psima i svom detetu ljudske rase utuljivao stari K.,ali,posle prvog udarca nastupili su novi koji su pojacavali, utvrdjivali sveprisustvo bola, ucvršcivali svebolnost.I kao što posle injekcije bol ima tecnost olova – i kroz guzove, koji su epicentar,razliva se uzduž, širom i u dubinu, sve do srži kosti, sve do kicmožmaraka, i tek kad oni prodju on oprezno ustupa mesto olakšanju….

Wojciech Kuczok

Nemir me strpljivo cekao

Nemir me strpljivo cekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kucom, i opet ga uzeo kad sam izašao.
Samo je sad bio složeniji nego maloprije, obogatio se, otežao, postao neodredeniji. Nikakvo zlo nisam ucinio, ali je ostalo sjecanje na muklu tišinu, neproziran mrak, cudna svjetlucanja, mucno cekanje, ružnu napetost, skrivene i smiješkom uljepšavane misli, stidne tajne, i cinilo mi se da sam nešto promašio, da sam u necemu pogriješio, ali ne znam u cemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Teško sam podnosio taj osjecaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok. Možda zato što nisam pomenuo brata, što nisam nastojao da o njemu govorimo. Ali to sam ucinio namjerno, da ništa ne pokvarim. Ili što sam prisustvovao ružnom razgovoru i cuo ružne namjere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zaštitu nevina covjeka; samo, ja sam imao svoje razloge važnije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previše. Cemu god sam se približio, našao sam opravdanje, a tegoba je ipak ostala.
Bila je mjesecina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo, izmedu kuca cucorila je razbijena moc, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, cuo se kikot, i daleka pjesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj durdevskoj noci kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je pocelo dobijati cudne razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet može toliko izobliciti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjacka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, cuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noc ga je puna, poletjece nocas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesecine, i niko nece ostati razuman, buknuce ljudi strašcu i bijesom, ludošcu i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda cu ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve griješne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve što cinimo? Je li rijec božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

Mesa Selimovic

Pravo ispred sebe daleko se ne stize

Trebalo mi je dosta vremena da shvatim odakle je dosao. Mali princ, koji mi je postavljao mnogo pitanja, kao da nikad nije cuo moja. Reci izgovorene slucajno, malo-pomalo su mi sve otkrile. Tako, kad je prvi put spazio moj avion (necu da crtam svoj avion, te je isuvise tezak crtez za mene) on me upita:
-Kakva je to stvar?
-To nije stvar. To leti. To je avion. To je moj avion.
Bio sam ponosan da mu ispricam kako letim. Tada on uzviknu:
-Kako! Ti si pao sa neba!
-Da, priznadoh skromno.
-O! Kako je to cudno…
I mali princ se nasmeja grohotom, sto me je mnogo naljutilo. Zelim da ljudi ozbiljno shvataju moje neprilike. Zatim on nastavi:
-Znaci da i ti dolazis sa neba! Sa koje si planete?
Tracak svetlosti kao da osvetli tajnu njegovog prisustva, te ga upitah iznenada:
-Ti, dakle, dolazis sa neke druge planete?
Ali on ne odgovori. Klimao je lagano glavom gledajuci moj avion:
-Da, zbilja, u ovome nisi mogao doci iz velike daljine…
I on utonu u sanjarenje koje potraja dugo. Zatim, izvadi iz dzepa moju ovcu i predade se posmatranju svoga blaga.
Mozete zamisliti koliko je radoznalosti probudilo u meni to polupoverljivo saopstenje o „drugim planetama“. Nastojao sam da o tome saznam sto vise:
-Odakle dolazis, malisa? Gde je to „kod tebe“? Kuda hoces da odneses moju ovcu?
On mi odgovori posle dubokog cutanja:
-Kutija koja si mi dao ima tu dobru stranu sto moze nocu da joj posluzi kao kuca.
-Naravno. I ako si dobar, dobices i konopac da je danju vezes. I kocic.
Izgleda da je taj predlog zgranuo malog princa:
-Da je vezem? Kakva cudna misao!
-Ali ako je ne vezes, odlutace, pa ce se izgubiti…
Moj prijatelj prasnu u smeh:
-Ali kud hoces da odluta?
-Ma kud. Pravo ispred sebe…
Tada mali princ primeti ozbiljno:
-Nista ne mari, kod mene je sve tako malo!
I sa malo tuge, mozda, dodade:
-Pravo ispred sebe daleko se ne stize

Antoan de Saint-Exupery
Mali Princ

Bozicno drvo iz Sen Martena

Uoci Bozica ,paroh crkve u malenom selu Sen Marten u francuskim Pirinejima spremao se da sluzi misu kad, najedanput,oseti neki cudesan miris.Bila je zima i odavno je nestalo cveca,ali sad je u vazduhu lebdeo taj opojni miris,kao da je inenada granulo prolece,kad mu vreme nije.
Radoznao da otkrije odakle potice to cudo,paroh izadje iz crkve i ugleda nekog decaka kako sedi ispred skolske kapije.Pored njega je stajalo nesto nalik na bozicno drvo,s’ pozlacenim granama.
-Kakvo divno drvo!-uskliknu paroh.-Izgleda kao da je dotaklo nebesa,sudeci po bozanskom mirisu koje siri.A sazdano je od suvoga zlata!Gde si ga samo nasao?
Ove parohove reci kao da nisu narocito obradovale decaka.
-Istina,sto sam duze isao,ovo sto nosim sa sobom bivalo je sve teze i teze,a i grancice su postale tvrde i krute.Ali to ne moze biti zlato i ja se plasim sta ce roditelji da mi kazu.
I tu decak isprica svoju pricu:
,,Jutros rano krenuo sam u veliki grad Tarb s’ novcem koji mi je majka dala da kupim jedno lepo bozicno drvo. Medjutim,prolazeci kroz neko selo sreo sam jednu usamljenu staricu,bez ikog svog s’ kim bi proslavila veliki hriscanski praznik.Dao sam joj nesto novca za veceru jer sam bio ubedjen da cu drvo platiti jeftinije.
Elem,stigavsi u Tarb,prosao sam pored jednog velikog zatvora i tamo video mnostvo ljudi koji su nestrpljivo iscekivali vreme posete.Svi su bili tuzni jer ce provesti noc daleko od svojih milih i dragih,a neki su se zalili da nisu cak uspeli da kupe parce kolaca.Cim sam to cuo,resio sam,iz romanticnih pobuda tipicnih za moje godine,da podelim novac s’ tim ljudima kojima je svakako bio potrebniji nego meni.Zadrzao sam samo neku sitninu za rucak.Uostalom,cvecar je bio nas porodicni prijatelj i sigurno bi mi dao drvo za badava,a ja bih mogao iduce nedelje da mu pomazem u poslu i tako vratim dug.
Ali,kad sam napokon stigao na pijacu,saznao sam da cvecar koga sam poznavao nije tog dana dolazio. Pokusavao sam na sve nacine da nadjem nekog ko bi mi pozajmio novac,ali uzalud.
Ubedio sam sebe da cu bolje da mislim s’ punim stomakom,ali jos nisam stigao ni da udjem u kafanu,kad mi pridje jedan decak koji je delovao kao stranac i zamoli me da mu udelim neki dinar jer vec dva dana nista nije jeo.Tada sam pomislio da je i Isus u detinjstvu sigurno iskusio sta je glad,pa sam zato dao decaku i ono malo sto mi je preostalo i krenuo kuci.Pri povratku,odlomio sam granu sa jedne jelke.Trudio sam se, kako sam znao i umeo,da je ispravim,okresem,ali ona je postala kruta,kao da je od metala,i ni priblizno ne lici na bozicno drvo koje moje majka ocekuje.’’
-Dragi decace-rece paroh-nema nikakve sumnje da miris koje ovo drvo ispusta potice pravo s’ nebesa.Dozvoli da ti ispricam nastavak tvoje price:
,,Cim si ostavio onu staricu,ona je odmah zamolila Bogorodicu koja,kao majka,najbolje razume zene i majke,da te nagradi za dobro koje si joj ucinio.Rodjaci onih zatvorenika bili su ubedjeni da su sreli andjela i zahvaljivali su andjelima sto su im omogucili da kupe kolace za svoje bliznje.Decak koga si sreo ispred kafane zahvaljivao je Isusu sto mu je utolio glad.
Bogorodica,andjeli i Isus uslisili su molitve onih kojima je pruzena pomoc.Kad si odlomio granu sa jelke, Bogorodica joj je udahnula miris milosrdja.Dok si je nosio,andjeli su je doticali preobrazivsi njene grancice i iglice u zlato.Naposletku,kad je delo bilo zavrseno Isus ga je pogledao,blagoslovio i od ovoga casa svakome ko dodirne ovo bozicno drvo grehovi ce biti oprosteni,a zelje ispunjene.’’
I tako je i bilo.Legenda kaze da se sveto drvo i dan danas nalazi u Sen Martenu,ali njegova moc je toliko jaka da svakog ko pomogne svom bliznjem uoci Bozica,ma koliko daleko se nalazio od malenog sela u Pirinejima, prati njegov blagoslov.

(po motivima jedne hasidske legende)
Paulo Koeljo