Vecina ljudi je, i neznajuci to, uspavana. Radjaju se uspavani, zive uspavani, zene se i udaju uspavane, podizu decu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude. Nikada ne uspevaju da shvate lepotu i cudesnost onoga sto nazivamo ljudskom egzistencijom. Pa ipak, vecina ljudi nikada ne uspeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san. Zive u kosmaru. Jedan covek lupa na vrata sobe svog sina. „Carli“, kaze,“probudi se!“ „Necu da ustanem, tata“,odgovori mu Carli. Otac vice:“Ustaj, moras u skolu!“ „Necu da idem u skolu!“, kaze Carli. Otac ga pita „A zasto neces?“ „Iz tri razloga, [...]
Ako me ona ljubi, u sta verujem i sto znam,zasto se ne odluci, zasto se ne odvazi da pobegne i da se baci u moj zagrljaj? Ona bi to trebala uciniti, pomisljam katkad, ona bi to mogla uciniti. Kad se nesto pokrene u predvorju, gledam prema vratima. Neka udje. Mislim i nadam se. Ah, pa kad su moguce stvari nemoguce pomisljam u sebi, mora da su i nemoguce moguce. Neka nocu kad se probudim, kad svetiljka baca nesigurno svetlo kroz spavaonicu, neka tada njezin lik, njen duh, tek jedna slutnja o njoj, probledi, priblizi se, obujmi me, samo za trenutak, [...]
Ali sta je secanje koga se ne secamo? Ili, da podjemo jos dalje: ne secamo se upamcenog iz poslednjih trideset godina; ali potpuno smo u tome ogrezli; zasto se onda zaustaviti na tih trideset godina, zasto ne produziti i dalje od rodjenja taj dosadasnji zivot? Kad mi vec nije znan sav jedan deo uspomena koje su sa mnom, kad su one vec nevidljive za mene, kad nemam moc da ih dozovem, ko mi kaze da u toj meni nepoznatoj masi nema i takvih koje poticu iz vremena daleko pre moga ljudskog zivota? Kad mogu u sebi i oko sebe da [...]
„Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnoscu. Neshvatljivo zasto-ostajemo. Malo-pomalo nasa muka, i vrtoglavica, i uzas tonu u oblak nekog osecanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u prici iz Hiljadu i jedne noci. Ali iz naseg oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strasniji od svakog duha ili bilo kog demona iz price, pa ipak je to samo jedna misao, uzasna misao koja nam ledi i samu srz u kostima [...]
„Znam ja to… Svaka žena bi htela život, onako, ceo, iz jednog komada. Kako počne – da tera, da se ne prekida do kraja… To je, dabome lepo… ako je neko te sreće… A ako nije te sreće – šta će? – neka ga krpi iz parčića… deo po deo, kako joj dođe. Moj ceo život je iz nekih zakrpa… Sve nešto na sitno, na kratko i pomalo. To nije ono… ali, šta mogu… neki život ipak jeste. Godine prođu i svaka žena skrpi neki život… Ima tu svačega… Al’ ima, bogami, i lepih komada! Malo je života bez šavova [...]
Znam ja to… Svaka žena bi htela život, onako, ceo, iz jednog komada. Kako pocne ? da tera, da se ne prekida do kraja… To je, dabome lepo… ako je neko te srece… A ako nije te srece- šta ce?- neka ga krpi iz parcica… deo po deo, kako joj dodje. Moj ceo život je iz nekih zakrpa…Sve nešto na sitno, na kratko i pomalo. To nije ono… ali, šta mogu… neki život ipak jeste. Godine prodju i svaka žena skrpi neki život… Ima tu svacega… Al ima, bogami, i lepih komada! Malo je života bez šavova i zakrpa… Ne [...]
Zacudjuje me uvek, sve dok smo toliko spremni mudrovati o drugim sdrzajima, siromastvo ideja koje imamo o smrti. To je dobro ili je lose. Ja se nje bojim ili je zovem (kazu oni). Ali to takodje pokazuje da nas nadilazi sve ono sto je jednostavno. Sta je plavo i sta da mislimo o plavom? Istu poteskocu predstavlja smrt. o smrti i bojama ne umemo raspravljati. Pa ipak, vrlo je vazan ovaj covek preda mnom, tezak kao zemlja, koji unapred oblike moju buducnost. Doduse, mogu li ja zaista misliti na nju? Kazem sebi : ja moram umreti, ali to nista ne [...]
Nemoj misliti da ovaj svet postoji zbog tebe. Nije svet tek posuda po tvojoj meri. Svet i ti, poput dva drveta koja stoje jedno kraj drugog, stojite uspravno svaki za sebe, ne oslanjajuci se jedan na drugog. Ti znaš da pored tebe stoji naocito drvo zvano svet. Drago ti je zbog toga. Mada on na tebe verovatno i ne pomišlja. Ipak, zasebno od sveta izvan tebe, i u tebi samom postoji jedan svet. Unutar svog bica možeš da zamisliš ogroman polumracni svet. Tvoja svest pociva na granici ta dva sveta. Ono što je važno jeste da spoljni svet sacinjen od [...]
„Vreme nije samo reka, koja se neprestano izliva iz korita, tako da covek mora da beži, dok ona plavi sve iza njegovih leda, da ne mora da beži u buducnost, praznih ruku, bez icega, dok mu reka briše tragove sa svakim korakom, neprestano, kad iz jedne sekunde ulazi u drugu. Samo naša beznadežna uskladenost, umor cula, nestvarna snaga secanja i navika, koja nas štiti, vidi to nepoznato u ocima kada ih otvorimo ujutru, izbaceni talasima na obalu još jednog nepoznatog dana. Svakog jutra stupamo na nepoznato mesto, i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva secanja, koja nam govore ko bismo [...]
Nemoj misliti da ovaj svet postoji zbog tebe. Nije svet tek posuda po tvojoj meri. Svet i ti, poput dva drveta koja stoje jedno kraj drugog, stojite uspravno svaki za sebe, ne oslanjajuci se jedan na drugog. Ti znaš da pored tebe stoji naocito drvo zvano svet. Drago ti je zbog toga. Mada on na tebe verovatno i ne pomišlja. Ipak, zasebno od sveta izvan tebe, i u tebi samom postoji jedan svet. Unutar svog bica možeš da zamisliš ogroman polumracni svet. Tvoja svest pociva na granici ta dva sveta. Ono što je važno jeste da spoljni svet sacinjen od [...]
„Pomislio sam da vreme nije samo reka, koja se neprestano izliva iz korita, tako da covek mora da beži, dok ona plavi sve iza njegovih ledja, da ne mora da beži u buducnost, praznih ruku, bez icega, dok mu reka briše tragove sa svakim korakom, neprestano, kada iz jedne sekunde ulazi u drugu. Samo naša beznadežna uskladjenost, umor cula, nestvarna snaga secanja i navika, koja nas štiti, vidi to nepoznato u ocima kada ih otvorimo ujutru, izbaceni talasima na obalu još jednog nepoznatog dana. Svakog jutra stupamo na nepoznato mesto, i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva secanja, koja nam [...]
Sam, mogao sam da mislim na nju, ali mi je ona nedostajala, nisam je posedovao. Kada bi bila prisutna, govorio sam joj, ali sam bio isuvise daleko od samoga sebe da bih mogao da mislim. Kada bi spavala, nisam vise morao govoriti, znao sam da me ona vise ne gleda, vise nisam morao da zivim na povrsini samoga sebe. Sklanjajuci oci, gubeci svest, Albertina je, jednu za drugom, stresala sa sebe razne svoje ljudske osobine, koje su me razocaravale od dana kada sam se upoznao sa njom. Ona je sada zivela samo nesvesnim zivotom bilja, drveca, zivotom razlicitim od moga, [...]