Stojimo na ivici provalije

„Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnoscu. Neshvatljivo zasto-ostajemo. Malo-pomalo nasa muka, i vrtoglavica, i uzas tonu u oblak nekog osecanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u prici iz Hiljadu i jedne noci. Ali iz naseg oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strasniji od svakog duha ili bilo kog demona iz price, pa ipak je to samo jedna misao, uzasna misao koja nam ledi i samu srz u kostima zestinom slasti njene grozote. To je samo pomisao na ono sto bismo osetili pri strmoglavom padu s takve visine. A taj pad, to srljanje u propast-upravo zbog toga sto je spojen sa najgroznijom i najodvratnijom od svih najgroznijih i najodvratnijih slika smrti i stradanja koje su se ikad rodile u nasoj masti-upravo zbog toga sad ga silno prizeljkujemo. I posto nas nas razum snazno odvraca od ivice provalije, zato se mi utoliko plahovitije primicemo njoj. Nema u prirodi tako demonski nestrpljive strasti kao sto je strast coveka koji drscuci na ivici provalije sanja o vratolomnom skoku. Prepustiti se za trenutak nekom pokusaju razmisljanja, znaci biti neminovno izgubljen; jer premisljanje nas samo tera na uzdrzavanje i zato je to, kazem, bas ono sto mi ne mozemo. Ako se ne nadje prijateljska ruka da nas zaustavi, ili ako ne uspemo da se naglim naporom bacimo nicice na zemlju, okrenuvsi ledja provaliji, mi cemo skociti u nju i poginuti.“

Bodlerov „komentar“ na početku knjige
„Djavo perverznosti“ E. A. Poa

Stojimo na ivici provalije.

„Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor-hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnoscu. Neshvatljivo zasto-ostajemo. Malo-pomalo nasa muka, i vrtoglavica, i uzas tonu u oblak nekog osecanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u prici iz Hiljadu i jedne noci. Ali iz naseg oblaka na ivici pravalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strasniji od svakog duha ili bilo kog demona iz price, pa ipak je to samo jedna misao, uzasna misao koja nam ledi i samu srz u kostima zestinom slasti njene grozote. To je samo pomisao na ono sto bismo osetili pri strmoglavom padu s takve visine. A taj pad, to srljanje u propast-upravo zbog toga sto je spojen sa najgroznijom i najodvratnijom od svih najgroznijih i najodvratnijih slika smrti i stradanja koje su se ikad rodile u nasoj masti-upravo zbog toga sad ga silno prizeljkujemo. I posto nas nas razum snazno odvraca od ivice provalije, zato se mi utoliko plahovitije primicemo njoj. Nema u prirodi tako demonski nestrpljive strasti kao sto je strast coveka koji drscuci na ivici provalije sanja o vratolomnom skoku. Prepustiti se za trenutak nekom pokusaju razmisljanja, znaci biti neminovno izgubljen; jer premisljanje nas samo tera na uzdrzavanje i zato je to, kazem, bas ono sto mi ne mozemo. Ako se ne nadje prijateljska ruka da nas zaustavi, ili ako ne uspemo da se naglim naporom bacimo nicice na zemlju, okrenuvsi ledja provaliji, mi cemo skociti u nju i poginuti. “

Bodlerov „komentar“ na pocetku knjige „Djavo perverznosti“ E. A. Poa.

Let me try not to think.

„There is no such thing as a good influence, Mr. Gray. All influence is immoral–immoral from the scientific point of view.“
„Why?“
„Because to influence a person is to give him one’s own soul. He does not think his natural thoughts, or burn with his natural passions. His virtues are not real to him. His sins, if there are such things as sins, are borrowed. He becomes an echo of some one else’s music, an actor of a part that has not been written for him. The aim of life is self-development. To realize one’s nature perfectly–that is what each of us is here for. People are afraid of themselves, nowadays. They have forgotten the highest of all duties, the duty that one owes to one’s self. Of course, they are charitable. They feed the hungry and clothe the beggar. But their own souls starve, and are naked. Courage has gone out of our race. Perhaps we never really had it. The terror of society, which is the basis of morals, the terror of God, which is the secret of religion–these are the two things that govern us. And yet–“
„Just turn your head a little more to the right, Dorian, like a good boy,“ said the painter, deep in his work and conscious only that a look had come into the lad’s face that he had never seen there before.
„And yet,“ continued Lord Henry, in his low, musical voice, and with that graceful wave of the hand that was always so characteristic of him, and that he had even in his Eton days, „I believe that if one man were to live out his life fully and completely, were to give form to every feeling, expression to every thought, reality to every dream–I believe that the world would gain such a fresh impulse of joy that we would forget all the maladies of mediaevalism, and return to the Hellenic ideal– to something finer, richer than the Hellenic ideal, it may be. But the bravest man amongst us is afraid of himself. The mutilation of the savage has its tragic survival in the
self-denial that mars our lives. We are punished for our refusals. Every impulse that we strive to strangle broods in the mind and poisons us. The body sins once, and has done with its sin, for action is a mode of purification. Nothing remains then but the recollection of a pleasure, or the luxury of a regret. The only way to get rid of a temptation is to yield to it. Resist it, and your soul grows sick with longing for the things it has forbidden to itself, with desire for what its monstrous laws have made monstrous and unlawful. It has been said that the great events of the world take place in the brain. It is in the brain, and the brain only, that the great sins of the world take place also. You, Mr. Gray, you yourself, with your rose-red youth and your rose-white boyhood, you have had
passions that have made you afraid, thoughts that have fined you with terror, day-dreams and sleeping dreams whose mere memory might stain your cheek with shame–“
„Stop!“ faltered Dorian Gray, „stop! you bewilder me. I don’t know what to say. There is some answer to you, but I cannot find it. Don’t speak. Let me think. Or, rather, let me try not to think.“

The Picture of Dorian Gray
Oscar Wilde

Veliki uspeh u životu imaju ćutalice

Veliki uspeh u životu imaju ćutalice. Oni ulivaju poverenje ljudima s kojima rade, jer mnogi ljudi u ćutanju drugog vide i svoju sigurnost. Čovek može da naškodi drugom čoveku ili promišljenim rđavim delom ili nepromišljenom rečju; a ćutalica se smatra bar kao čovek koji ne škodi svojom neopreznom rečju. Zatim ćutalica ne traži ni od drugog čoveka briljantnu konverzaciju, niti naročitu rasipnost duha, i zato je on za druge odmoran, zbog čega izgleda i dobar. Ljudi koji mnogo govore, škode i sebi i drugom; kad su i najsjajniji kozeri, oni su sami ipak prva žrtva tog svog talenta. Jer im jedni zavide na tom duhu; drugi ih omrznu zato što su od te njihove duhovitosti ostali zaslepljeni i ošamućeni; a treći se čak boje te duhovitosti da ih najzad ne pogodi i ne poseče. Ovo je savim razumljivo. Jer odista, ljudi duhoviti ne mogu izgledati mnogo blistavo ako samo govore o idejama i stvarima; naprotiv, duhovitost se hrani najviše otrovom ličnih mržnja, više nego i medom ličnih ljubavi. – Ćutalica, i kad je neinteligentan, ne izgleda glup, jer izgleda bar zamišljen; a prostom svetu izgleda i mislilac. Jer ako ćutalica ne kaže mudrosti, ne kaže ni gluposti ili ih bar ne kaže u velikom broju. – Ćutalica izgleda i čovek i pozitivan i realan. Blistavi ljudi koji vas podignu svojom duhovitošću u visine, ni sami ne izgledaju drugom da su na zemlji, nego uvek u oblacima, znači iznad svakidašnjih čovekovih misli i briga, i izvan realnosti od kojih je život uglavnom sačinjen. Zbog toga prosečnim ljudima takav čovek postane dosadan, ili izgleda i opasan. Ljudi se boje čoveka koji ćuti, ali preziru čoveka koji mnogo govori. Čovek koji ćuti izgleda uvek zaverenik i mizantrop, ali čovek koji mnogo govori, izgleda vetrogonja. I pošto ljudi ne cene nego onog koga se boje, poštovanje ide za ćutalicu. Jer, bezuslovno, ima mudrih ćutanja koji vrede više nego i najmudrije reči. – Ljudi zato vole da se zabavljaju s čovekom koji lepo govori, ali vole da rade samo s čovekom koji ume da lepo ćuti. Proverite u svom životu da li su vam više dobra donele vaše najblistavije reči, ili kad ste u izvesnom momentu pribegli ćutanju.
Nikad čovek ne može da kaže onoliko mudrosti koliko može da prećuti ludosti, čak i gluposti. Jedino ćutanje može da prikrije kod čoveka strasti koje su najnasrtljivije i najštetnije: sujetu, lakomost, mrzovolju, osetljivost, mizantropiju. Jedino ćutanje može da sačuva čoveka od posledica koje mogu da mu nanesu trenutna i nesmotrena raspoloženja; i nagle i nepromišljene impulsije. Čovek koji pusti uvek jedan razmak u vremenu između pitanja koje mu se postavi, i odgovora koji treba da dadne, jedini je koji može razmišljeno da kaže šta hoće. On je već tim odmerio koliko jedna minuta može da sadrži pameti i gluposti, dobrote i zloće. Samo takav uzdržljiv čovek izbegne najveći broj nesreća, nesreća koje dolaze od naše nesposobnosti da uvek budemo prisebni, i da nikad ne budemo glupi. – I učenici Pitagore su morali ćutati. Duhoviti Atinjani su se divili i takozvanoj lakonskoj kratkoći izražavanja, kojom su se služili ljudi iz Sparte. Katolički red kaluđera karmelita imaju tako isto propis da govore samo četvrtkom. Kad bi svi ljudi i žene govorili samo četvrtkom, na svetu bi bilo mnogo manje gluposti i mnogo manje zla; jer čovek drugom čoveku uvek više škodi rečima nego delom. – Neke životinje kušaju jedno drugo samo tim što približe nozdrve, i što se omirišu, odlazeći svako na svoju stranu, a da imaju sposobnost govora, rastrgle bi jedna drugu. U rečima uvek ima više laži nego istine, i više zloće nego ljubavi; jer ljudi najčešće ne znaju ni sami šta kažu, ni zašto su nešto rekli. Reč dovodi do više nesporazuma, nego što bi bilo nesporazuma da reči uopšte ne postoje.

Jovan Dučić
Blago Cara Radovana

Gospodarica zacina

Tilo, znaš li što je najtužnije na svijetu?
Kada držiš ženu koju si toliko volio da te od same pomisli na nju ispunjavao bljesak svjetlosti, i osjecaš- ne, ne mržnju, jer cak je i to nešto-osjecaš silnu hladnocu kako raste u tebi, i znaš da je možeš grliti ili spustiti ruku i otici,da to nece ništa izmijeniti.
– O, Ravene- kažem i impulsivno se okrenem k djecaku koji je bio da mu na obraz utisnem poljubac suosjecanja. Jer cini mi se da ima pravo, od svih stvari ta je sigurno najgora. Iako zapravo ne znam, ja koja sam tako cesto zamijenila staro za novo, ne mareci za ono što sam ostavila. Ja koja sam povjerovala da su prazne odaje srca koje odjekuju dio ljudskog života, kao i naša žudnja da ih ispunimo.
Do sada.
Mislim o tome i grudi kao da su mi stegnute izmedu valjaka u kojima pralje cijede rublje.
Prvi put priznajem da se predajem ljubavi.
Ne štovanju koje sam dala Staroj, ne strahopoštovanju koje sam osjecala prema zacinima. Vec ljudskoj ljubavi, svoj zapletenoj, u isti mah davanju i traženju, i namrgodenoj i vatrenoj. Plaši me opasnost toga.
I shvacam da opasnost ne leži u onome cega sam se uvijek bojala, u gnjevu zacina, u tome da ce me napustiti. Prava opasnost je da cu nekako izgubiti tu ljubav. I kako cu to onda podnijeti,ja Tilo, koja ucim da nisam tako neranjiva kako sam nekoc mislila?

Chitra B. Divakaruni

Jos malo o nama… i njima…

Jedanput sam sedeo u hotelu Interkontinental s nekim vaznim poslovnim ljudima koji su svi nosili pejdzere za pasom. Uto Zacica pejdzer! Moj prijatelj ga hitro izvadi, ali posto je zaboravio da ponese naocare, pruzio ga je meni da mu procitam tu urgentnu poruku. Na ekranu je pisalo: „Mile, dodji najhitnije u Orac. Stigla pecena pileca krilca!“

. . .

Ako ista pogodi Beograd, pogodice ga to sto vise nece moci da prica sa svetom! U ovom gradu, naime, gotovo da nema porodice koja nema nekog od bliznjih u inostranstvu. I ne postoji grad na planeti gde se vise prica preko telefona!
Naravno, vise zovemo mi, nego nasi nas! Nasi u belom svetu su se vec navikli da stede novac, impulse i osecanja. Prezaduzeni preko guse, s neplacenim kirijama i telefonskim racunima, kada nas uhvati sentimentalno raspolozenje zovemo koga stignemo u Americi, Australiji ili Francuskoj.

. . .

Najvise, naravno, inostranstvo zovu keve. Beogradske keve su posebna vrsta majki, kevu je nemoguce sresti u zapadnom svetu. Za njih njihova deca, sto vec trideset i kusur godina zive po inostranstvu, nikada nisu odrasla. Zbog toga i zapocinju razgovor pitanjem kakvo je vreme tamo gde zive njihova deca koja su vec napunila pedesetu, da ih podsete da se toplije obuku ili da ne izlaze bez kisobrana ako slucajno pada kisa.

Momo Kapor – 011

O sreci

Svaka filozofija je tuzna. Ako govorite duze o sreci, vi cete se naposletku osecati pomalo nesrecnim… Uzasi zivota postanu jednim delom nase sudbine samo ako se u njih narocito udubljujemo.
Nije tacno receno da je svaki covek kovac svoje srece; tacno je, naprotiv, da je covek uvek sam kovac svoje nesrece… Ako su srece slucajne, nesrece nisu slucajne. Za svaku nasu nesrecu kriva je ili nasa lakoumnost, ili nasa gordeljivost, ili nasa glupost, ili nas porok… Zato covek kroz ceo zivot cini sebi samom vise zla nego dobra. Sto uspemo svojom pamecu, pokvarimo nasom cudi; ali sto uspemo nasom dobrotom, upropastimo nasim porocima; i, najzad, sto postignemo svojom mudroscu, izgubimo nasim temperamentom.
Covek zna samo za dubinu i gorcinu nesrece koju je sam doziveo, kao i za tezinu bolesti koju je sam preboleo, ali niko ne zna nesrece ni bolesti koje drugi podnose.
Mi smo istinski dobri samo kad smo istinski srecni. Nesreca kvari srca i rusi karaktere. Retko je bilo ljudi koji su odoleli otrovima nesrece i produzili da vole druge ljude… Sirotinja je najveca nesreca zato sto otruje coveka takvim mrznjama, a jedna velika napast covekova, to je sto u nesreci dobije rdjavo misljenje o ljudima i pogubi prijatelje.
Izvor nesrece covekove lezi u njegovom egoizmu: u tome sto hoce da uvek drugi radi za njega. Beganje od rada i napore, to je najveci motiv borbe u ljudskom drustvu. Ne muciti se sam, a zaraditi bogatstvo, i postici veliko bogatstvo, da bi time postigao najvecu sigurnost; i to pre svega sigurnost da ni docnije nece morati praviti napor, posto je napor najveca gorcina ljudske sudbine!
Ljudi mogu da nesebicno vole, ali retko nesebicno mrze. Svaka mrznja je strah ili zavist. Mrznja je najcesce strah, jer covek ne mrzi nego samo onoga koga se boji. Covek odista hrabar ne mrzi nego prezire. U osecanju mrznje ima unizenja za nas same, a u prezrenju ima ponosa i uverenja da smo bolji i visi od onoga koga preziremo, i da mozemo bez njega, i da smemo protiv njega.
Najbedniji je covek koji zivi u mrznjama na druge ljude; taj se prvi isece nozevima koje je sam izostrio… Nase mrznje skode nama vise nego nasem protivniku. Govorite rdjavo o nekom coveku pola sata, i vi ste posle toga nesrecni i otrovani; a govorite pola sata o njemu dobro, i kad to ne zasluzuje, i vi postanete mirni i blazeni, cak i ponosni na lepotu svojih osecanja, ili bar na lepotu svojih reci… Ako vam je neko ucinio zlo, sacuvajte se da ga ne omrznete, jer ce vas ta mrznja stati jos jednog novog gubitka i novog nespokojstva i od neprijatelja trenutnog i slucajnog mozete napraviti zlotvora stalnog i ubedjenog. Ukrstite maceve i pobijte se, ali ne iz mrznje prema neprijatelju, nego iz postovanja prema sebi.
Nesreca je sto niko ne meri srecu prema sebi i svojim potrebama, nego prema drugom, i to prema najsrecnijima. Manija svih ljudi je da usvajaju tudja merila i za svoj sopstveni zivot. Prava sreca covekova bice ako postigne svoje oslobodjenje od drugih ljudi; a osloboditi se, to je najpre odvojiti svoju sudbinu od presije tudjih primera, dajuci svom zivotu pecat svoje sopstvene prirode i svojih ukusa.
Najveci broj ljudi ne znaju sta hoce, a veliki broj ljudi ne znaju ni koliko mogu. Najredji je slucaj coveka koji zna sta hoce i koliko moze.
U velikoj nesreci treba sve nesrece ponoviti u pameti, kako bi se ocelicili za dane kad jednom crni konji izmaknu isred belih. Treba ovde reci: ako sam mudar, nisam mlad i lep; ako sam bogat, nisam zdrav; a ako sam i mudar i zdrav, nisam bogat.
Nesumljivo, ljudstvu najvise nesrece prave glupaci. Najveca je beda sto glupak ne zna da je glup, kao sto ni rdjav ne zna koliko je rdjav; a svet bi mozda bio spasen kada bi glupaci znali kakva su nesreca za covecanstvo.
Vise coveku zagorcavaju zivot nesrece kojih se boji da ne dodju, nego one koje su vec dosle i od kojih vec pati. Od svih nesreca covek se najvise plasi sirotinje, koje je, medjutim, najmanje covekovo zlo. Mi celog zivota nesto cekamo, a nadati se, to je pomalo ocajavati.
Nikad covek ne moze da kaze onoliko mudrosti koliko moze da precuti ludosti, cak i gluposti. Jedino cutanje moze da prikrije kod coveka strasti koje su najnasrtljivije i najstetnije: sujetu, lakomislenost, mrzovolju, osvetljivost, mizantropiju. Jedino cutanje moze da sacuva coveka od posledica koje mogu da mu nanesu trenutna i nesmotrena raspolozenja, i nagle i nepromisljene impulsije.
Bogatstvo je, neosporno, polovina ljudske srece na zemlji. Najveci stepen srece to je nezavisnost, a bogatstvo je ipak coveku put da dodje do svoje slobode. Covek bogat, to je covek nezavisan bar od ljudi… Cak i zdravlje i pamet kupuju se ili odrzavaju novcem.
Sve bede medju ljudima to su nesrece koje ucini covek samom sebi, ili urade ljudi jedan drugom. U prirodi nema sreca i nesreca, nego ima samo smrt ili zivot. Covek je najveca stetocina na zemlji.
Od svega sto je covek posejao, nista nije radjalo brze nego mrznja.
Velika nesreca covekova jeste sto zivot pocinje mladoscu, a svrsava staroscu: jer bi zivot bio neizmerno savrseniji da, naprotiv, pocinje staroscu, a svrsava mladoscu… Ne znamo da smo mladi kad smo mladi. Mi saznamo sta je mladost tek onda kad nas je napustila.

Jovan Ducic