- Koliko je sati? Koliko jos imamo? – Al Giumeli prijatelju stari, pronadji mi taj glicerin… Znam da mozes ili ce ona umreti. Ako umre, mogu da prekinu ceo ovaj zemaljski sou… Mogu da ga spakuju,odvrnu zvezde, umotaju nebo i stave ga u kamion, mogu da ugase sunce koje toliko volim… Znas li zasto ga volim? Jer volim nju kad je sunce obasja. Mogu sve da odnesu, ove cilime, ove stubove, kuce, pesak, vetar, zabe, lubenice… zrno grada, sedam uvece, maj, jun, jul… crkve, pcele, more… Iz filma: The Tiger and the Snow (La Tigre e la Neve) Igraju: Roberto [...]
- To je zbir nasih juce i svih svjesnih ljudskih bica. Vjecnost je proslost za koju niko ne zna kad je pocela. Ali vjecnost je i sva sadasnjost. Sadasnji trenutak sve nas sadrzi, i sve gradove, i sve svjetove, i sve prostore.V jecnost je takodje i buducnost koja jos nije stvorena, ali koja postoji, koja pocinje da postoji u samom ovom trenutku. Platon kaze da je vrijeme pokretna slika vjecnosti. Vjecnost nam dozvoljava da zivimo na postupan nacin: sate, noci i dane, godine.Imamo pamcenje, sadasnja osjecanja, pa onda imamo buducnost, ciji oblik jos ne znamo, ali je predosjecamo ili se [...]
„Mislim sada da sloboda nije biti ni mocan ni bogat, ni omiljen ni bez obaveza, vec biti u stanju da voliš. Voleti drugoga toliko da makar i za tren zaboraviš na sebe, to znaci biti slobodan. Mistici i crkvenjaci govore o odbacivanju ovog tela i njegovih žudnji, o odbijanju da robuješ puti. Ne kažu da se kroz put (telesno) oslobadjamo. Da ce nas žudnja za drugim uzdici iz nas samih potpunije no išta božansko. Mlak smo mi svet i naša ceznja za slobodom, ceznja je za ljubavlju. Da imamo hrabrosti da volimo, ne bismo toliko cenili sve te ratne cinove. [...]
Možda. Imamo svoju rec. Najmudriji odgovor na konacna pitanja. Rec koja ukazuje na otvorena vrata i široke horizonte. Ne verujem u to da je znacenje života zagonetka koju treba razrešiti. Život jeste. Ja jesam. Svašta može da se desi. A ja verujem da svome životu mogu dati novo znacenje. Neizvesnost je sreca u formi nesrece. Da sam apsolutno siguran u sve, proveo bih život u patnji, bojeci se smrti. Ali, pošto je uvek sve moguce, cuda su uvek negde u blizini i nikada nece prestati da se dogadaju. Verujem da covekova sloboda može da se definiše jednom jedinom recju koja, [...]
Zacudjuje me uvek, sve dok smo toliko spremni mudrovati o drugim sdrzajima, siromastvo ideja koje imamo o smrti. To je dobro ili je lose. Ja se nje bojim ili je zovem (kazu oni). Ali to takodje pokazuje da nas nadilazi sve ono sto je jednostavno. Sta je plavo i sta da mislimo o plavom? Istu poteskocu predstavlja smrt. o smrti i bojama ne umemo raspravljati. Pa ipak, vrlo je vazan ovaj covek preda mnom, tezak kao zemlja, koji unapred oblike moju buducnost. Doduse, mogu li ja zaista misliti na nju? Kazem sebi : ja moram umreti, ali to nista ne [...]
U kafani mi dobacuju bjež’te otalen, okupatori. Jednom mi jedan pride. Oklen si. Iz Bgd. Uhvati za revere lako, ali dovoljno neprijatno. Šta vi još tražite ovdje, majku vam srpsku. Pijan je, vidim, i spontano guram njegove ruke, a on tad baš jace gura me, pribija do zida. Ostala kafana ništa, kao da gledaju jeftin americki krimic, nekoliko glasova podrške njemu, da, tako je, šta ce u kavani, i uopce ovdje u Saraj’vu, našoj Bosni. Ma neka idu samo, nek se najzad skinu, kaže drugi glas, pusti ga, prenece tamo. A ovaj mene još jace steže uza zid, dohvata flašu, [...]
Tvoje mi oci ne daju mira, kad bi znala koliko cesto mislim na tebe… Zamišljam nas u sobi sa širokim ležajem, upaljenim svecama i blagim osvetljenjem kako se lagano ljubimo i milujemo. Oboje smo u poluležecem položaju, gotovo goli, ali, ti imas povez preko ociju… Milujem te i spuštam na krevet. Predivna si dok ležiš sa malo privucenim nogama. Gledam te dok ti se grudi ubrzano podižu i spuštaju. Gledam te i kao da sam hipnotisan, ne mogu da skrenem pogled sa tvog tela… Ne znam šta me više uzbuduje… Okrecem te kao lomljivu figurinu i sad ležiš na ledima, [...]
Odem ja tako na slavu kod jednog domacina u Malom Mokrom Lugu, a pokraj mene sedne njegov osmogodisnji sin, zalepilo se dete uz mene, ne mice se. Rucak, razumete, kao sto je red, pocne gibanicom, ja taman da uzmem, kad onaj mali veli: „Ciko, da vidite sta imamo u rerni!“ Tako stoji stvar, mislim se u sebi, bolje da se ne prejedem na pocetku, nego posle, te preskocim i pilecu corbu, hladne batacice i belo meso, a kad dode sarma na red, taman pruzih ruku, a mali me povuce za rukav i sapuce: „Ciko, da samo vidite sta imamo u [...]
Bicu iskren- nisam siguran da cak imamo i svoju sadašnjost. Izvesno je da stihijski idem kroz život, pa gde se zaustavim. Jedno je sigurno- nikad ne znam u kom cu smeru krenuti. Dozvoljavam da me emocije povuku, da me prosto uguraju u neke stvari o kojima ranije nisam razmišljao. Ponovicu svoju staru tezu: Sve moje pesme doživljene su više puta i odživljene. Znaci, u njima nema ama baš nikakvog foliranja. One su, pre svega, odraz mojih emocija. Rokenrol je moj nacin života. Moje pesmeto sam ja. One su odraz mojih životnih shvatanja i stremljenja. Motive za njih nalazim u realnim [...]
Na tom mestu naime prekide pretskazivac zdravljanje Zaratustrino sa njegovim gostima: on se progura napred, kao neko ko ne sme da gubi vremena, dohvati Zaratustru za ruku, i povika: »Ali, Zaratustra! Jedno je mucnije nego drugo, tako ti sam kažeš: dobro dakle, jedno je meni sad više potrebno nego sve drugo. Prava rec u pravo vreme: zar me ti nisi pozvao na jelo? A ovde ih ima dosta koji su prešli duge puteve. Valjda tek ne misliš da nas besedom zasitiš? Osim toga, svi mi vi govorite i suviše o smrzavanju i davljenju u vodi i na suvu, i o [...]
Pretpostavimo da je izvesno da će život i sreća svakog od nas zavisiti od toga da li ćemo jednog dana izgubiti ili dobiti partiju šaha.Zar ne mislite da bismo u tom slučaju svi smatrali da nam je prva dužnost da naučimo bar imena i pokrete raznih fugura;da imamo pojma o otvaranju i oštro oko za sve načine davanja i izbegavanja šaha? Zar ne mislite da bismo gledali sa negodovanjem i preziranjem na oca koji bi dopustio svojim sinovima, ili na državu koja bi dopustila svojim gradjanima, da odrastu ne razlikujući piona od konja? A ipak, osnovna je istina da život, [...]
Ja kad pojastem vojio bi da budem oficij. Vojio bi i da kad ja pojastem imamo deset vojski, a ne samo tji. Onda bi sva djeca mogja bit oficiji. To je naajboi poso. Kad je mij, ništa ne jadiš, samo se igjaš na kompjuteijima i simulatojima i vježbaš gadjanje, i pjimaš platu i ideš na dežujstva, i zajebavaš jegjute i imaš naaajboje vozne pajkove u djžavi, i sve te cuje gjedaju. A kad je jat, onda sjediš u nekoj kancejajiji, i šajaš po mapama, i pišeš najedjenja, a oni što su se zajebaji pa postali inžinjeji i pjofesoji, oni mojaju [...]