Pismo jačem

Glumci su uvek bili plašeni, zaplašivani, prepadani. Vekovima. Sobom i drugima. Sistematski. Glumci su, od kada postoje, bili niža bića. U glumce se bežalo od kuće, glumce u kuće nisu primali. Glumci su sahranjivani van grobljanskih zidina. Čak i veliki Molijer. Glumcu se nije davala hrana u ruke da se dodirom sa njim ne bi bio okužen.
Glumce su devojke volele, ali su se za njih teško udavale sem po cenu roditeljskog prokletstva. Glumice su po pravilu proglašavane za kurve, čak i posle njihovih pedesetih godina. Onoga trenutka kad je stari čika Eshil izmislio prvog glumca, počelo je to hiljadugodišnje bežanje.
Bežanje od ljudi ka ljudima. Kažu da je jedan od prvih bio neki Tespis, ali teško da bi ostao zapamćen da nije bilo njegovih čuvenih Histrionskih kola, kojima je bežao, sklanjao se. Sve u suludoj nadi da će naići na pravog čoveka.
Gledalaca je uvek bilo i biće ih, ali on je, eto, tražio onoga među njima koji bi mu omogućio da dostojno proživi taj svoj smešno blesavi život. Nije to našao. Do danas.
Znam da će se sada odmah naći neki mudroser, koji će me obavestiti da „do danas“ – ne stoji! Pokušaću da ga ubedim da je to tako. Baš tako!
Današnjem glumcu, doduše, daju da jede iz ruke, u glumce se ne beži, čak roditelji u šašavoj nadi da se tu dobro zaradi, guraju svoja čeda u taj posao. Glumci se čak i žene pristojnim devojkama, mada ipak radije glumicama. Glumice su kurve eventualno do svoje tridesete godine, posle ih ionako tretiraju samo kao „umetnice“. Dosta se, dakle, izmenilo za ovih dve hiljade godina. Sem straha koji je iskonski. Ostao je taj pusti, sada već teško objašnjivi strah, strepnja koja glumce čini nižim bićima.
A hoće glumac, hoće! Hoće da bude i hrabar i dostojanstven, i superioran kad – kad, hoće i želi to više čak i od svog umetničkog uspeha (ili mu se tako čini?), pokušava da se oseća ravnopravnim, značajnim. Hoće i da podvikne, da raspravlja, da odluči ponešto.
Ali, sve je to ono njegovo nesvesno ja. Onaj jači, glavni deo njegove ličnosti – GLUMA, iliti pokazivanje onakvim kakav nisi, a hteo bi, o kako bi hteo!
U osnovi, u temelju, u krovu i okolo te trošne kuće leži pusti strah! Strah od juče za koje nisi siguran da li je bilo dobro, strah od danas koga nisi svestan, strah od sutra, koje mimo ostalih, normalnih ljudi čekaš sa zebnjom hoćeš li biti u stanju da ono „juče“ ponoviš?
Strah od neuspeha, strah od uspeha, užas od nesposobnosti da odvojiš jedno od drugoga.
A ko nas to plaši? Naravno, prvo mi sami sebe. Potom „ostale strukture“, da upotrebim tu neuhvatljivu reč mladih političara. Strukture koje odlučuju, drže snagu i moć. Snagu naše nevelike pameti, i moć našeg straha. A stvar je vrlo jednostavna! Na dohvat ruke, takoreći. Treba samo reći – NEĆU VIŠE TAKO! Svega tri reči, neizgovorene ili zaturene negde za ovih 2000 godina. I možda još dve – MARŠ TAMO! Znači, sve zajedno pet reči.
Koliko i kako treba stisnuti dupe za tako nešto zna samo onaj koji je tako nešto ikada pomislio da kaže. Bio na ivici, na vrhu jezika mu bilo, samo što nije lanuo, da ga nešto važno i neminovno nije sprečilo, sasuo bi itd… itd… Normalno, to nije učinio, ali bar zna kako mu je bilo! Strukture to znaju i osmehuju se (čak bez zluradosti!), tu i tamo i sa simpatijama. Ko bi se ozbiljno i dugo ljutio na decu? Strukture su stabilne i večite, mi smo prolazni, jednodnevni. Kao takav, EFEMERAN (izraz pozorišnih kritičara!) nastavljam, eto, ovo moje nevoljno razmišljanje. Pokušavam, naime, ove noći s kraja ’80. godine, da prestanem da se plašim. Naravno, koliko mi to moj strah dozvoli. Da uđem u Novu godinu miropomazan.
Odlučio sam da se ne bojim više ljudi, već samo Boga, za svaki slučaj. I eto, ja od ovog časa više ne strepim. Ne plašim se svojih pretpostavljenih, svojih reditelja, svojih SIZ-ova, svojih načelnika, direktora, svojih kritičara, svojih sudija, svojih ocenjivača, podcenjivača, precenjivača. Jednostavno, nije mi više stalo! Treba mi verovati na reč, kad već ja sam sebi ne verujem.
Zato neka se nose strukture, neka se nose pretpostavljeni: mnogo puta sam ih uhvatio u laži (a da nisu ni trepnuli!), neka se nose SIZ-ovi, njima je bolje bez nas, neka se nose kritičari, ocenjivači i drugi, oni ionako mrze to što rade, oni ionako nemaju dovoljno vremena, obaveštenosti i stručnosti za taj moj smešni poslić koji se zove pozorište, taj skrajnuti fenomen, koji sebi skromno prisvaja naziv jedne od najstarijih kulturnih disciplina tokom milenijuma.
Neka se nose telefoni (mnoga predstava je skinuta putem telefona) i neka se nosi TV (skupa mi pretplata i gubi mi se boja) i radio (još uvek ne verujem da nema malih ljudi unutra!) i novine, jer me plaše i kao umetnika i kao čoveka…
Neka se nose… no, moje vreme hrabrosti je već isteklo, kao što sam i očekivao. Pa bih da prekinem i da se izvinim, ako je nekako moguće! Šta mi je to trebalo!? Ne znam šta drugo da kažem! Ne nađite se uvređeni, šalio sam se, majke mi.

Vaš uvek i do kraja
Zoran Radmilović

Kome ti bre da je normalan?

„… Normalan. Šta uopšte znaci biti normalan? Bolovati od iste bolesti kao i komšija? Ici na ista mesta, gledati iste emisije kao i drugi? Tapšati kad se zavesa spusti, krstiti se kad ono i pop, tuci se na utakmicama? Nositi majcu sa likom odbeglog “heroja“? Cutati kad i drugi cute, pricati u glas sa svima? Ubaciti medu komšisku živinad kokicu zaraženu “pernatim“ virusom? Ako to zanaci biti normalan onda… Juce sretnem jednog prijatelja, išli smo u isti razred. Kaže, kod mene sve po starom, škole sam završio, vojsku odslužio, još samo da se oženim i nadem posao pa onda… Pa onda, šta? Da upropastiš decu onako kako su tebe upropastili, da eventualno docekaš peziju pa onda da crkneš kako to vec red nalaže? Da redovno posecuješ lekare, da zube pereš samo kad ideš u goste, da glasaš za “narodnjake“? Da gviriš kroz špijunku i cudiš se ko to komšiji dolazi u ovo nedoba- švalerka ili rodaka? Hm… Da matorce posecuješ samo kad gepek treba napuniti zimnicom, da rodbinu sreceš samo po sahranama, da biješ ženu iz cistog zadovoljstva? Više nije mogao da izdrži.- Šta je bre picko, misliš da si mnogo pametan, a? -Pametan? Ne, to nikako. Da sam pametan ne bih stojao ovde i sa tobom razglabao o “suštinskim“ pitanjima. Bistar? To, možda.Realan? Vrlo. Vaspitan? E, u to vec možeš da se kladiš. Otišo je bez pozdrava. Ne zameram mu. A, i što bi? On je i dalje normalan, ja nisam. Ocigledno…“

Nikola Dinic

Junak naseg doba

Ali i jeste neka neshvatljiva naslada kad ovladas mladom dusom sto tek rascvjetala.Ona je kao cvijetak kojemu najljepsi miris ishlapi od prve suncane zrake;treba ga u taj cas ubrati, namirisati ga se i baciti ga na cestu; mozda ga tkogod podigne! Ja osecam u sebi onu neugasivu zedju koja sve guta sto god putem sretne; ja gledam boli i radosti drugih sa samim sobom, kao hranu koja mi podrzava dusevnu snagu. Mene samoga ne moze vise strast da obezumi; prilike su u meni ugusile castoljublje; ali ono se ipak pojavilo u drugom obliku, jer castoljublje nije drugo nego zedja vlasti , a meni je najveca naslada — podvrci svojo volji sve sto me okruzava. Probuditi osjecaj ljubavi, odanosti i straha prema sebi – nije li to prvi znak i najveci trijumf vlasti? Da budes nekomu razlogom boli ili radosti , a da nemas na to nikakva posebnog prava – nije li to najsladja hrana naseg ponosa? A sto je zapravo sreca? Nasicen ponos. Kad bih ja sebe mogao smatrati za najbojleg i najmocnijeg covjeka na svijetu, bio bih sretan; kad bi me svi ljubili, nasao bih u sebi beskrajna vrela ljubavi. Zlo radja zlo; prva nam bol pokazuje  kako je ugodno druge muciti.Ideja zla ne moze ti uci u glavu , a da je ne bi zazeleo i ostvariti.Ideje su – organski stvorovi, rekao je netko; vec kad se rode dobiju oblik , a taj oblik je cin. Onaj u cijoj se glavi rodilo vise ideja, onaj i viseradi. Zato genij, prikovan za cinovnicki stol, mora umrijeti ili s uma sici, upravo kao sto covjek jake konstitucije umire od kapi ako neprestano sjedi i skromno se vlada.
Stasti nisu drugo nego ideje u prvom svom razvitku; one su svojina mladog srca i glup je onaj tko misli da ce one za citava zivota njime vladati. Mnoge se mirne reke pocinju bucnim slapovima, a nijedna ne skace i ne pjeni se do samog mora. Ali taj je mir cesto znak velike , iako skrivene snage;kad su misli pune i duboke , ne mogu bijesno da provale, dusa koja pati i koja se raduje, daje sebi o svemu tacan racun i uverava se da tako mora biti; ona zna  da ce je bez oluje isusiti stalna sunceva zega ;ona se prozimlje svojim vlastitim zivotom — mazi se i kaznjava kao ljubljeno dete. Samo u tom visem stanju poznavanja samog sebe moze covek oceniti Bozju pravednost.
Citajuci ovu stranicu, vidim da sam zastranio od svog predmeta… Ali cemu?… Ta ovaj dnevnik pisem ja za sebe , pa zato ce sve sto u nj unesem, s vremena biti dragocena uspomena…

,,Junak naseg doba“  M.J. Ljermontov

Smrt. To je, kao, neki bonus?!

Najnepoštenija stvar u životu njegov je kraj. Mislim, život je težak. I oduzme ti dosta vremena. I što dobiješ na kraju? Smrt. To je, kao, neki bonus?!

Uvjeren sam da je životni ciklus okrenut naopacke. Smrt bi trebala biti na pocetku. Potom slijedi život u starackom domu iz kojeg te izbace jer si bio pre zdrav.

Onda pocneš raditi tako što prikupiš mirovinu i vec prvidan na poslu dobiješ zlatni sat. Potom radiš cetrdeset godina, dok ne postaneš dovoljno mlad za uživanje u mirovini. Piješ puno alkohola, ideš s tuluma na tulum i polako se pripremaš za srednju školu. Onda slijedi osnovna škola, postaješ klinac, igraš se i nemaš nikakvih odgovornosti u životu. Potom si malo dijete, pa beba, vracaš se unutra i devet mjeseci lebdiš dok te grije najluksuznije centralno grijanje, kupka, a hrana stiže kroz cjevcicu. I kraj docekaš jednim fantasticnim orgazmom!!! Amen.

George Costanza

Božanska glad

Ujutro je donio topli crni kruh posut zrncima maka iz obližnje ruske pekare, mladi sir, paštetu, maslac, kriške lubenice, sladoled. Bacili smo se pohlepno na hranu, a zatim se glad za hranom pomiješala s gladu jednog za drugim. On me hranio komadicima kruha namazanog paštetom i maslacem. Oblizivala sam njegove prste umocene u paštetu i uzimala mrvice sira s dlana. Kad bih pojela hranu nastavljala bih se hraniti njegovim prstima i dlanovima, ne praveci razliku. Tog casa razlika je bila samo u obliku. On je razmazao sok od lubenice po mojim grudima, ramenima, rukama… Ja sam rastopila grudicu maslaca izmedu dlanova i namazala njegove glatke, dugacke mišice na nogama, a zatim sam ga grizla cvrstim ugrizima koji su ga uzbudivali. Osjecala sam kako se njegovo tijelo ne odupire. prepuštao se mojim ugrizima kao da mu je nemoguce oduprijeti se tolikoj gladi. U jednom casu zamislila sam da je to komad pecenja i zagrizla. Ugrizla sam ga za rame, kapi krvi izbile su na površinu kože. Njegova krv bila je svjetloružicasta, gotovo prozirna. Pustila sam da mu polako oboji citavu ruku, a zatim sam oblizala ranu, poput psa. On mi je žlicicom davao sladoled, a zatim jezikom uzimao sladoled iz mojih usta. Sada znam da sam vec u tom prvom zajednickom obroku trebala prepoznati istinsku želju da jedno drugo nahranimo sobom i postanemo jedno. Hrana je bila dio naše intime, našeg zajedništva, važna kao i sam dodir.
….
Dok smo se zajedno tuširali, prvi put vidjela sam jasno njegovo tijelo, svaku žilu ispod kože, svaki mišic, modrice, ugriz, oblik ramena i trbuha – sve ono što je vec bilo pohranjeno u mojim dlanovima, u koži, u jeziku. Ništa ne znam o tebi, rekla sam, iako sam znala da su moje rijeci bile besmislene. Moje pravo nad njim bilo je vec uspostavljeno, pravo jace od onoga šro bi mi ga mogao dati uvidom u prošlost.
Tog jutra pod tušem znala sam da sve što ce se dogoditi medu nama mora biti zauvijek.

S. Drakulic

Ljubav je uvijek nova

Počeh razmišljati kakva bih voljela biti u tom trenutku. Voljela bih biti vesela, radoznala, sretna. Proživljavati intenzivno svaki trenutak, žudno pijući vodu života.
Vjerovati ponovo u snove. Biti kadra da se borim za ono što želim.
Voljeto čovjek koji me voli.
Da, to je bila žena kakva bih ja voljela biti – i koja je iznenada zaživjela i ušla u meoje tijelo.
Osjetih kako mi dušu preplavljuje svjetlost jednog Boga – ili Božice – u kojeg više nisam vjerovala. I osjetih kako, u tom času, Drugo Ja napušta moje tijelo i sjeda u ugao male sobe.
Mogla sam izvana promatrati ženu koja sam do tada bila: slabu, ali punu želje da ostavi dojam jake osobe. Osobu koja se boji svega, ali sama sebe uvjerava kako to nije strah – već rarboritost onoga tko je spoznao realnost. Što zazidava prozore kroz koje može prodrijeti sunčeva vedrina – kako njen stari namještaj ne bi izblijedio.
Vidjeh moje Drugo Ja kako sjedi u kutu sobe – krhko, umorno razočarano. Obuzdavajući i podjarmljujući ono što bi uvijek trebalo biti na slobodi.: svoje osjećaje.
Pokušavajući prosuditi buduću ljubav prema iskustvu proživljenje patnje.
Ljubav je uvijek nova. Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu – uvijek smo pred situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili raj, ali uvijek nas nekamo odvede. Treba je prihvatiti, jer ona je hrana našeg postojanja. Ako je odbacimo, umrijet ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove. Treba ići za ljubavlju ma gdje ona bila, čak i kad to znači sate, dane, tjedne razočarenja i tuge.
Jer u času kad krenemo ususret ljubavi, i ona kreće u susret nama.
I spasi nas.
Kad je Drugo Ja izišlo iz mene, moje je srce ponovo počelo razgovarati sa mnom. Reklo mi je da pukotina na zidu brane propušta vodeni tijek, da vjetrovi pušu u svim smjerovima i da je ono sretno jer ga ja ponovo slušam.
Moje srce je govorilo da sam zaljubljena.
I ja sam zaspala zadovoljna, s osmjehom na usnama.

Paolo Coelho

Na obali rijeke Piedre…

Počeh razmišljati kakva bih voljela biti u tom trenutku. Voljela bih biti vesela, radoznala, sretna. Proživljavati intenzivno svaki trenutak, žudno pijući vodu života. Vjerovati ponovo u snove. Biti kadra da se borim za ono što želim.
Voljeti čovjeka koji me voli.
Da, to je bila žena kakva bih ja voljela biti – i koja je iznenada zaživjela i ušla u moje tijelo.
Osjetih kako mi dušu preplavljuje svjetlost jednog Boga – ili Božice – u kojeg više nisam vjerovala. I osjetih kako, u tom času, Drugo Ja napušta moje tijelo i sjeda u ugao male sobe.
Mogla sam izvana promatrati ženu koja sam do tada bila: slabu, ali punu želje da ostavi dojam jake osobe. Osobu koja se boji svega, ali sama sebe uvjerava kako to nije strah – već razboritost onoga tko je spoznao realnost. Što zazidava prozore kroz koje može prodrijeti sunčeva vedrina – kako njen stari namještaj ne bi izblijedio.
Vidjeh moje Drugo Ja kako sjedi u kutu sobe – krhko, umorno razočarano. Obuzdavajući i podjarmljujući ono što bi uvijek trebalo biti na slobodi.: svoje osjećaje. Pokušavajući prosuditi buduću ljubav prema iskustvu proživljenje patnje.
Ljubav je uvijek nova. Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu – uvijek smo pred situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili raj, ali uvijek nas nekamo odvede. Treba je prihvatiti, jer ona je hrana našeg postojanja. Ako je odbacimo, umrijet ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove. Treba ići za ljubavlju ma gdje ona bila, čak i kad to znači sate, dane, tjedne razočarenja i tuge.
Jer u času kad krenemo ususret ljubavi, i ona kreće u susret nama.
I spasi nas.
Kad je Drugo Ja izišlo iz mene, moje je srce ponovo počelo razgovarati sa mnom. Reklo mi je da pukotina na zidu brane propušta vodeni tijek, da vjetrovi pušu u svim smjerovima i da je ono sretno jer ga ja ponovo slušam.
Moje srce je govorilo da sam zaljubljena.
I ja sam zaspala zadovoljna, s osmjehom na usnama.

Paolo Coelho ”Na obali rijeke Piedre…!