Cudnovate zgode segrta Hlapica

Predvece toga dana bio je Hlapic još uvijek na cesti. On je taj dan prošao vec jedno selo, ali nije htio u njemu stati, jer je htio da što dalje utece od onoga grada gdje je bio majstor Mrkonja.
Hodao je dakle Hlapic, hodao po cesti, ali predvece pocne najedanput duvati jak vjetar, pocne bljeskati i grmjeti. Najprije je grmjelo izdaleka i slabo, a onda sve bliže i bliže i sve jace.
Grmljavina je tutnjela kao da se željezna kola po nebu voze. Bundaš se bojao grmljavine i stisnuo se k Hlapicu. „To nije ništa“, rece Hlapic i pode dalje. Onda bljesne još jace i zacuje se strašan udarac groma u daljini. Bundaš se strese od straha, ali Hlapic rece: „I to nije ništa. Hajdemo dalje.“
Morao je držati kapu da mu je vjetar ne odnese, jer je silno duvao. Onda su došli tako crni oblaci da je postalo gotovo tako tamno kao u noci. Samo kad bi bljesnulo, vidjelo se cijelo nebo kao da vatra gori na njemu.
Pocela je padati kiša u krupnim kapljama.
„Sada se moramo sakriti“, rece Hlapic, koji se najviše brinuo za svoje cizme. Hlapic je gledao oko sebe i nije znao kuda bi se sakrili, jer je svuda bilo samo polje i drvece, a nigdje kuce ni covjeka.
Bilo je vrlo dobro što su Bundaš i Hlapic bili zajedno. Više puta bio je pametniji Bundaš, a više puta Hlapic, pa su tako uvijek pomagali jedan drugomu.
Ovaj put bio je Bundaš pametniji. Na cesti je bio most, a Bundaš pocne vuci Hlapica pod taj most.
„Ti si uistinu pametan“, rece Hlapic Bundašu, i uvuce ga pod most.
Kad se Hlapic poceo vuci pod most, najedanput se uplaši.
A tko se i ne bi zacudio i uplašio! Pod mostom je sjedio neki covjek u dugoj crnoj kabanici s poderanim šeširom na glavi. Bundaš pocne strašno lajati na njega. Sad je opet Hlapic bio pametniji od Bundaša, jer je pravo mislio: treba uvijek biti ljubazan i uljudan!
Zato zapovjedi Bundašu da šuti, a on pozdravi covjeka:
„Dobar dan“, rece Hlapic.
„Dobar dan“, odgovori covjek: „Otkuda si ti ovamo došao?“
„Napolju pada kiša, a meni je žao mojih cizama. Hocete li dopustiti meni i Bundašu da ostanemo ovdje?“ pitao je Hlapic.
„Možeš ostati“, rece covjek. „Ali ovdje nije baš jako lijepo.“
Pod mostom je zbilja bilo tijesno i ružno. Tamo se nije moglo stajati, nego samo sjedjeti ili cucati.
Vjetar je strašno duvao, kiša je s tucom udarala po mostu kao da cekici tuku, a grmljavina je bila tako jaka da se nije pod mostom moglo razgovarati, jer nije jedan drugoga cuo.
Tako su Hlapic, Bundaš i taj covjek cucali pod mostom.
Bundaš je neprestano mrmljao na onoga covjeka, a ni Hlapicu nije se baš svidao. Hlapicu bi milije bilo da je bio sam s Bundašom pod mostom.
Kiša je padala dugo, a grmjelo je još uvijek jednako. Vec je bila vecer.
„Morat cemo ovdje ove noci spavati“, rece onaj covjek.
Hlapic je vidio da covjek ima pravo, jer je napolju lijevala kiša, pa se nije nikud moglo.
Pod mostom bilo je slame, kao da je vec netko ondje spavao.
Hlapic razastre slamu i nacini ležaj za sebe i onoga covjeka.
Onda izuje cizmice, obriše ih i metne kraj sebe. Torbu metne pod glavu i legne na slamu.
Onaj se covjek zamota u svoju kabanicu, pa i on legne na slamu.
Hlapic rekne: „Laku noc“, a covjek odvrati: „Laku noc.“
Sad se Hlapic prekrsti naglas.
A onda polako digne glavu da vidi hoce li se i onaj covjek prekrstiti. No on se nije prekrstio, nego se samo okrenuo i poceo hrkati kao vuk.
To se Hlapicu nije dopalo. Zato se još jedanput prekrsti, a onda zagrli Bundaša, jer mu je bilo malo zima pod mostom, pa mirno zaspi.
To je bio drugi dan Hlapiceva putovanja. Baš jako ugodan nije bio, ali na svakom putovanju ima neprilika! A Hlapic se veselio kako ce sjutra obuci svoje cizmice i poci dalje u svijet. I tako je ipak veselo zaspao.

Ivana Brlic Mazuranic

Djevojcica na putu

Išao je tako Hlapić, išao po cesti i razmišljao je tako kao da ide u četvrti razred pučke škole. Ali on nije išao u školu, nego je išao po svijetu tražiti svoje čizmice, a to je gotovo još i teže.
Kad je Hlapić tako hodao već po sata, opazi pred sobom na cesti jednu lijepu malu djevojčicu.
Djevojčica je imala spuštene kose, a na ramenu je nosila malu zelenu papigu. Išla je brzo, jer je i ona putovala. Zato je nosila u ruci svežanj povezan u crvenom rupcu. U svežnju su bile njezine haljine i rubenine, pa druge stvari.
Ta je djevojčica bila iz jednoga cirkusa, a zvala se Gita. To je malo čudno ime, ali u cirkusu ima mnogo čudnih stvari.
Hlapiću se Gita već izdaleka činila vrlo lijepa, jer je imala plavu opravicu sa srebrnom vrpcom opšivenu. Opravica je doduše bila dosta poderana, ali ništa zato! Gita je imala i bijele cipele sa zlatnom kopčom. I cipele su bile dosta stare i pokrpane, ali i opet ništa zato! Gita se Hlapiću ipak jako lijepa učinila, pa se požurio da je stigne.
„Dobro jutro!“ reče Hlapić kad je došao do Gite. Ali pomislite kako li se začudio kad mjesto Gite odgovori njezina papiga:
„Dobro jutro! Dobro jutro! Dobro jutro!“
Tri puta rekla je papiga „dobro jutro“. Bila je tako brbljava da bi osam dana neprestano govorila „dobro jutro“ da je nije Gita primila za kljun. Zatim počnu Gita i Hlapić razgovarati.
Gita je Hlapiću pripovijedala da ju je njezin gospodar ostavio u jednom selu jer je bila bolesna. Gospodar je otišao s cirkusom dalje preko dva sela i jednoga grada u treće selo i rekao je Giti da dođe.
„Sada putujem pješice u treće selo“, reče Gita. „To je vrlo daleko i dosadno.“
„I ja putujem“, reče Hlapić, „hajdemo zajedno.“
„Hajdemo“, reče Gita. „Ja sam vrlo žalosna. Jutros mi je netko ukrao na cesti škatulju dok sam išla na zdenac da se napijem vode. U škatulji sam imala svašta, i moje zlatne naušnice bile su unutra.“
„A meni je netko ukrao čizmice“, reče Hlapić. „Nemoj se žalostiti. Naći ćemo i naušnice i čizmice. Hajdemo samo dalje.“
„Hajdemo“, reče opet Gita, „ali sam jako gladna!“
„Bože moj“, mislio je Hlapić, „teško je s djevojčicama! Malo prije bila je žalosna, a sada je opet gladna.“
Ipak se Gita sve većma sviđala Hlapiću, pa zato reče on naglas:
„Naći ćemo već u selu posla, pa onda nećemo biti gladni. A kakav posao ti umiješ raditi, da se možemo ponuditi kakvom seljaku u službu?“
To je pitao Hlapić, a Gita odgovori ponosno:
„O, ja znadem svašta! Znam jahati, znam stajati na konju, znam skakati kroz obruč, znam se loptati s dvanaest jabuka najedanput, mogu gristi najdeblju staklenu čašu, a i pojesti je i još svašta takva znam što se radi u cirkusu.“
Sada se Hlapić počeo tako jako smijati da vi sebi to ne možete zamisliti! Tako se smijao da mu je s glave kapa pala.
„Ovo sve što ti znaš neće nam baš mnogo koristiti u nijednoj službi. Ako se budeš loptala s jabukama, pa grizla i gutala čaše, onda te neće nijedan seljak u službu primiti!“ rekao je Hlapić.
Gita se na to rasrdila. Ali Hlapić joj dade posljednji komadić kruha iz torbe, a zatim pođu svi skupa dalje na put da traže posla u selu. S jedne strane išao je Hlapić, a s druge Gita, a u sredini Bundaš. Giti na ramenu bila je papiga. To je bilo vrlo šareno i čudno društvo na cesti.

Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica