Moja duša i ja često vodimo duge, naprosto beskrajne razgovore

Moja duša i ja često vodimo duge, naprosto beskrajne razgovore. O svemu, pa i o njoj samoj, kaogod i o meni, na primjer, da li ja jesam nešto ili sam ništa, nečiji san, misao, kompjuterski program u časovima kada je nečiji računar tamo, gore, ako gore postoji, uključen. Tako besjedimo, propitujemo se poput Kočićevog Davida i njegove ženturače, ponekad i posvađamo, raziđemo se svako u svoju samoću, ali bez čvrste riječi da se više nećemo družiti – Bože sačuvaj, moja mi je duša najbliža, naprosto bez nje ne mogu.

Ali, ponekad je upitam, šta si ti, dušo moja? Ili, ko si ti? Gdje si? Kako se pokazuješ, obznanjuješ, kako to da znamo za tebe, da te je neko, negdje, davno, pomenuo i otada ti zaista postojiš, onako kako postoje bajke, patuljci, čak i bolesti – de, ne duri se i ne plaši se , ovo nije ništa lično.

Toliko je hartije potrošeno da bi se ljudi tebi približili, ali ne znamo jesu li uspjeli, ili su možda čak i dalje nego što su bili u Sokratovo vrijeme. Čovjek je, zaista, tada imao dušu i nije je negirao, nije od nje bježao. Dvije i po hiljade godina poslije Sokrata, došli su oni što su vjerovali samo u materiju, kao da je to što opipavamo zaista materija a ne opet samo nečiji smijeh, laž, podvala, došli i odrekli dušu i njeno postojanje. Došli i prošli, ali dušu nisu uništili.

Kako je ona, moja i tvoja duša, čitaoče moj? Mirna ili uznemirena? Bolna ili zdrava. Jasna ili tamna? Puna mržnje ili ljubavi? Caruje li u njoj zavist i zloba ili plemenitost i velikodušnost. Okrene li glavu na drugu stranu kada neko strada, ili u svemu želi da učestvuje? Kakva li je, prijatelju moj, poslije Onoga što je došao i umro za njen spas? Je li bliže spasenju ili je potonula dublje prema potpunoj propasti?

Hajde, pogledajmo to izbliže, služeći se onim što smatramo da bi mogao da bude zdrav razum, potom i lektirom, ponekim retkom drevnih i modernih mudraca, eda bi se vidjelo kako mi ovdje ništa nismo izmislili, jer se ništa izmisliti ne može, davno nam je to objašnjeno.

Neki krajevi ovog svijeta, neke zemlje mislim, već dugo nisu imale mogućnost da upoznaju rat i da osjete jezu što se u dušu uvlači s odjekom te riječi. Ovdje to nije slučaj, rat je nešto obično što nijednu generaciju ne može da mimoiđe, bar da je ne okrzne malo, tek da joj dušu naruži ili potpuno unakazi.

Moju i tvoju dušu, plemeniti čitaoče.
Ranko Ristivojević