Od koje sam ja vrste?

Od koje sam ja vrste?
Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima. Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem. Činim to dosta uverljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane, neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.
Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.
Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor saputnik. Pravim se da mi je teško da se savijam preko belih oštrica realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u tačku i produžetka u nedogled…
Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.
Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koračao. I mnogo puta sam živeo u onom što još ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrćem. A u sebi se smeškam. Jer, ako niste znali, svet je čudesna igračka.
Može li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?…
Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem…

Mika Antic

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš.

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vrijeme vjetar u baštama pomjeri drveće. Negdje zalaje pas; udaljenom ulicom prolaze kola. … A sna nema. … Ne pomaže ti da ideš gore-dolje, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobjegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i djetinjstvo, šume u kojima je proživio najslobodnije i najnezaboravnije dječačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dječačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarjele, sa ljubavlju, brigom i tihim prijekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obijesti izbjegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povrijedio svoj ili tuđ ponos, ili se ogriješio o prijatelje nekom nesmotrenom rječju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe. … U našem užurbanom i neosjetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svjesna sebe, u kojima život ustupa mjesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savjesti. To se vjerovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, vjerovatno nad kovčegom majke, vjerovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvijek prate nemiri i mučenja. Vrijednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspijeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.

“Umijece dokolice“ Hermann Hesse

Majka

„Najsladje što ljudske usne izgovaraju je riječ »majka«, a najljepši kliktaj je »Majko!« To je mala i velika riječ u isti mah, bremenita nadom, ljubavlju i osjećajima uopšte, neizmjernom nježnošću i zanosom koje sadrži ljudsko srce. Majka je sve na ovome svijetu: ona je utjeha u tuzi, nada u očaju, izvor snage u slabosti; ona je izvor nježnosti i samilosti, saosjećanja i praštanja. Ko majku izgubi, izgubio je grudi na koje glavu naslanja, ruku koja ga blagosilja, oko koje nad njim bdije.

Sve u prirodi govori o majčinstvu i simbolizuje ga:  Sunce je majka Zemlje koju zadaja toplinom, grli je svjetlošću i uveče je napušta tek kada je uspava pjesmom morskih valova, pjevom ptica i žuborom potoka; Zemlja je majka drveća i cvijeća koje radja i zadaja, a zatim ga od grudi odbija. Drveće i cvijeće postaje brižna majka ukusnim plodovima i živome sjemenju. Majka svemu u Svemiru je Duh Univerzalni i Vječni, prepun Ljepote i Ljubavi.“

Halil Džubran – Slomljena krila

Voleo bih da si ovde

Tebi se, dakle, čini da možeš razlikovati pakao od nebesa,
plavetno nebo od bola ili besa?
Možeš li razlikovati zelene doline i ledne čelične šine?
Osmeh i veo crnine?
Ti, je li, znaš šta ih deli?
A jesu li te naterali da trampiš svoje heroje za aveti?
Pepeo za drveće? Fraze za šaku plaveti?
Topao Komfor za sveži lahor? I jesi li menjao svoju
ulogu običnog pešadinca među neznancima
za glavnu rolu u lancima?

Voleo bih da te opet vidim.
Jer mi smo samo izgubljene duše koje neko osudi
da plivaju u posudi za zlatne ribice iz godine
u godinu, noću i danju
prelazeći istu putanju.
I šta smo nalazili, na mahove?
Iste stare strahove.

Da, voleo bih da te vidim.

„Wish You Were Here“ grupe Pink Floyd
u prevodu Dragoslava Andrića