Suze i sveci…

Neko je rekao da je dosada osiromašenje bogatih. Istina je da se siromasi ne dosađuju. No, šta ćemo sa očajanjem, tim moralnim podnebljem siromaštva? Svet se deli na vlasnike i prosjake. Budući u sredini, siromasi obrazuju bezbojnu večnost istorije. Prosjaci su rekacionari kao i vlasnici. Niko od njih ne želi promenu, ili progres. Samo se siromasi trude i nose teret. Bez njih ne bi postojalo druđtvo. Jer vlasnici su životinje, a prosjaci ništa ne žele.

Kada siromasi ne bi postojali, ideja „građanin” ne bi imala nikakvog sadržaja. Njihova anemija hrani državu, njihove nade su vene društva, a njihovo očajanje krv istorije. Ima bezbroj rešenja protiv bede; nijedno protiv siromaštva. Tako se rodilo ovo čovečanstvo: sa nekoliko bogatih, sa nekoliko prosjaka i nekoliko siromaha.

Emil Soran

Nemam nista protiv ljudi koji vole istinu

Nemam nista protiv ljudi koji vole istinu. Osim sto su dosadno društvo. Podnošljivi su pod uvjetom da ne razvežu o odnosu između pripovijedanja i iskrenosti, što su neki od njih skloni. Prirodno, to me smeta. No, ostave li me na miru, neću im ništa.

Ne živciraju me ljubitelji istine već – istina. Čime istina pomaže, kakvu utjehu pruža, u usporedbi s pričom? Kakve koristi od istine u gluho doba noći, u tami, kad vjetar u dimnjaku riče poput medvjeda? Kad munja riše sjene na zidu spavaće sobe a kiša dugim noktima kucka po oknima? A ne! Kad te u krevetu zebnja i hladnoća pretvore u kip, ne očekuj da ti priskoči u pomoć koščata i suhonjava istina. Tad su ti potrebne ugodno popunjene okrepe kakve priče, da te u san uljuljka utješna sigurnost kakve laži.

Diane Setterfield – Trinaesta priča