Jedan filozof se uvek motao onuda gde se igraju deca. I čim bi video nekog dečaka sa čigrom počeo bi vrebati. Samo što bi se čigra zavrtela filozof bi krenuo za njom da je uhvati. Nije hajao za to što deca galame i trude se da mu prepreče put do svoje igračke; čim bi uhvatio čigru da se još vrti, obuzela bi ga sreća, ali samo za trenutak: onda bi je bacio na zemlju i odlazio. On je, naime, verovao da je saznanje bilo koje sitnice – pa tako, na primer, i čigre koja se vrti – dovoljno za sananje [...]
Ali, deca su sada groznija. Agresivnija nego u tvoje vreme. Misliš? Možda za nijansu. Suštinski, doza sadizma, spremnosti da se drugi, slabiji, različit po bilo kome osnovu, zajeda i kinji, predstavlja ljudsku konstantu. U svom čistom obliku ispoljava se kod dečice. Koja ni najmanje nisu naivna. Niti su jagnjad božija, kako ih prikazuje romantičarska pedagogija. Čim počne da im se razvija svest, deca grade svoj svet u malom. Preslikan svet odraslih. Surovost, želja za moći, borba za prevlast, sve to postoji u dečijim odnosima. Čak jasnije, jer je nezamaskirano. Već se tu formiraju odnosi – slabi i jaki. Uklopljeni i [...]
… A sad me pusti da skupim svoju snagu, da saberem svoje misli u jednu žižu, da pomislim svom silinom na užas zemaljskog življenja, na nesavršenstvo sveta, na mirijade života što se razdiru, na zveri što se međusobno kolju, na zmiju koja peči lane što preživa u hladu, na vukove koji razdiru jagnjad, na bogomoljke što ubijaju svoje mužjake, na pčele što umiru posle uboda, na bol majki koje nas rađaju, na slepe mačiće što ih deca bacaju u reku, na užas riba u utrobi ulješure, na užas ulješure kad se nasuče na obalu, na tugu slona koji mre od [...]
Zovu ga Pera Cipela, iako mu je prezime njegoševsko: Petrovic. Nadimak mu je ostao od dede. Kažu da je imao toliko popucale noge, da nije mogao da obuje cipele. Ide taj deda ulicom, lupa tabanima kao gojzericama, i sad mu Kovilj, potomke drukcije i ne zna nego kao Cipeline. A potomaka ima koliko voliš. – Pet i po pari dece! – kaže Pera sa ponosom. – Pet sinova i šest kceri. I dva unuceta pride… Biografija – u pet reci. Radio. Posle, kad je trebalo da se odmara, on opet radio, a sad opet radi, i radice dok ne umre. [...]
Tužan sam. Toliko sam tužan da mislim da cu sutra umreti kada te napustim. Ali kada pomislim šta bi se moralo dogoditi da ne budem žalostan, onda postoji samo jedno – da te nikada nisam ni sreo. Tada ne bih bio tužan, vec prazan i ravnodušan, a kada na to pomislim, onda ova tuga nije više tuga. Ona je crna odeca. druga strana srece. Jer hteo sam imati nešto što bi me održalo u životu, ali nisam znao da cu postati dvostruko ranjivim ako to dobijem… Mudrost ipak dolazi u pogrešan cas: kad mladost prodje, bura se stiša i devojke [...]
Tužan sam. Toliko sam tužan da mislim da cu sutra umreti kada te napustim. Ali kada pomislim šta bi se moralo dogoditi da ne budem žalostan, onda postoji samo jedno – da te nikada nisam ni sreo. Tada ne bih bio tužan, vec prazan i ravnodušan, a kada na to pomislim, onda ova tuga nije više tuga. Ona je crna odeca. druga strana srece. Jer hteo sam imati nešto što bi me održalo u životu, ali nisam znao da cu postati dvostruko ranjivim ako to dobijem… Mudrost ipak dolazi u pogrešan cas: kad mladost prodje, bura se stiša i devojke [...]
Avaj! Ljubav žena! Poznato je da je divna ali i strašna stvar; Jer, sve što imaju, stavljeno je na tu kartu, I ako ona izgubi, život im ništa više ne može dati na dar osim loših imitacija prošlosti same, I njihova je osveta zato kao skok tigra, smrtonosna, i brza, i teška; a opet, kako prave muke Trpe one – udarce koje nanose osecaju i same. One su u pravu; jer muškarac prema muškarcu tako cesto nepravedan, Prema ženama je uvek takav; jedan jedini okov Sve žene ceka – a neverstvo im je jedini izlaz; Naucene su da prikrivaju patnju [...]
„Sta nam je to onemogucilo da zivimo u vremenu kao ribe u vodi, kao ptice u vazduhu, kao deca? Krivica je na Caevini.Carevina je stvorila istorijsko vreme. Carevina je svoje bice postavila ne u prvilno i glatko kruzno vreme godisnjih doba, nego u izlomljeno vreme uspona i padova, pocetka i kraja, katastrofe. Carevina osudjuje sbe da zivi u istoriji i snuje zaveru protiv isorije. Jedna jedina misao zaokuplja potopljeni uma Carevine: kako izbeci kraj, kako ne umreti, kako produziti svoju eru.“ „Ono cega se grozim, verujem, jeste sramota da umrem ovako glup i zbunjen“ Dzon M. Kuci, „Iscekujuci varvare“
„Sta nam je to onemogucilo da zivimo u vremenu kao ribe u vodi, kao ptice u vazduhu, kao deca? Krivica je na Carevini.Carevina je stvorila istorijsko vreme. Carevina je svoje bice postavila ne u pravilno i glatko kruzno vreme godisnjih doba, nego u izlomljeno vreme uspona i padova, pocetka i kraja, katastrofe. Carevina osudjuje sebe da zivi u istoriji i snuje zaveru protiv istorije. Jedna jedina misao zaokuplja potopljeni uma Carevine: kako izbeci kraj, kako ne umreti, kako produziti svoju eru.“ „Ono cega se grozim, verujem, jeste sramota da umrem ovako glup i zbunjen“ Dzon M.Kuci, „Iscekujuci varvare“
Tutnje na strmini izmedju Jevremove i Jovanove i uvek izgaze senku u kojoj lezi, na nekadasnjem izvoristu Cukur – cesme, bronzani decak, nekako sledjen. Prica o decaku dosla je mnogo posle price o Dobraci, ali je ipak Dobraca taj koji svakoga dana obilazi decaka. Kao i nekada, Cukur – cesma je i sada srediste ovog kraja na padini prema Dunavu. Istina, voda vise ne istice, ni cesme vise nema, ali posetioci koje vise niko ne moze da primeti dolaze gotovo svakodnevno. Obicno se mimoilaze, jer svako stize u svoj cas. Ne mari. Na ugao Vasine Dobraca se, niotkuda, spusta u [...]
„Cega se to vas dvojica igrate?“ „Nicega“, rekao sam. „On se boji, a ja mu cuvam strah“ “ A šta je on tebi, kad mu cuvaš strah?“ „Brat“, rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. „A koga se to bojiš?“ upitao je Mileta. Mile je cutao i gledao u zemlju. „Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojnice“, kazao sam dižuci se i dalje na prste kao da cu poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. „A [...]
Imao sam srecu (ili nesrecu) da godine kada se sticu pojmovi o svetu, kada se u dušu utiskuju mitovi i predrasude, kada se formira covekovo mitsko i društveno bice, da shvatim snagom empirijskog saznanja relativnost svih mitova (pocev od onih, najranijih, da su, na primer, momci iz Bemove ulice najjaci i najbolji pajtaši, da su njihovi ciljevi odbrambeni a njihovi napadi uvek samo odmazda za nanete uvrede, njihova teritorija sveta i neprikosnovena zemlja, terra nostriana, gde je pristup svakom drugom školcu zabranjen i kažnjiv kao svetogrde – tema koja ce me u svojoj književnoj verziji nešto malo kasnije duboko potresti [...]