Ponekad u smiraj dana

Ponekad u smiraj dana, a češće u svitanje, osetim neku utehu. Taj osećaj da sam pobedio još jedan dan, savladao još jednu noć, porazio neko, ma i malo vreme, bez obzira na sva iskušenja i krize kojima sam u tom periodu bio izložen… čini da, skupljen, šapatom ohrabrim sebe – mogu ja ovo!

Dobio sam neku nagradu u Nišu. Dobio sam i nagradu u Herceg Novom pre petnaestak dana. Kako je sve to relativno, meine liebe Mileva! Nema glumca koji mi ne bi pozavideo na tim velikim priznanjima. Ali i nijednog koji bi se menjao sada sa mnom.

„Čovjeku je sreća nepoznata,
Prava sreća za kom vječno trči,
on joj ne zna mjere ni granice.
Što se vise k vrhu slave penje
To je viši sreće neprijatelj“

Petar Petrović – Njegoš

Žarko Laušević – Godina prođe, dan nikad

Prvi poljubac

To je prvi gutljaj iz pehara koji bogovi napuniše iz svetog vrela ljubavi. To je granica između sumjne što srce obrvava i rastužuje i pouzdanja koje ga ispunjava i usrećuje. To je početak poeme duhovnog života i prvo poglavlje romana o pravome čovjeku. To je čvrsta spona koja veže neobičnost prošlosti s bljeskom budućnosti. On dovodi pritajenja osjećanja do pjevanja. To je riječ koju usne izgovaraju objavljujući da srce dospijeva na prijestolje, da je ljubav kraljica i da je odanost kruna. To je nježan dodir, kao kada lahor vrhovima prstiju prelazi preko usana ruže odnoseći sobom dugo slatko uzdisanje i tiho umilno šaputanje. To je početak čudesnog treperenja koje ljubavnike uznosi iz materijalnog svijeta u svijet nadahnuća i snova. To je primicanje cvijeta sase šipkovom cvijetu i miješanje njihovog daha da bi se treća duša rodila.
Ako prvi pogleda liči na sjeme koje boginja ljubavi u polje ljudskog srca baca, onda je prvi poljubac nalik prvome cvijetu na vrhu prve grane na stablu života.

Halil Džubran