Svaki je čovjek priča za sebe

Svaki je čovjek priča za sebe. Dok sam bila dijete, ljudi su sjedili za kuhinjskim stolom i pričali svoje priče. To više ne radimo. A dok sjedimo za stolom i pričamo, to nisu samo trenuci u kojima ubijamo vrijeme. To je način prenošenja mudrosti. To su trenuci koji nam pomažu da živimo život vrijedan pamćenja. Usprkos zastrašujućoj moći tehnologije, mnogi od nas još ne žive dobro. Možda bismo trebali ponovo poslušati svoje priče.

Većinu priča koje nam pričaju danas, napisali su romanopisci i scenaristi, glumili su ih glumice i glumci, to su priče koje imaju početak i kraj, priče koje nisu stvarne. Priče koje možemo jedni drugima pričati nemaju početak ni kraj. One su sjedalo u prvom redu na predstavi stvarnog iskustva. Iako se događaju u različito vrijeme i na različitim mjestima, imaju jednako ozračje. Na neki način, to su priče i o nama samima.

Stvarne priče traju. U trenutku kad smo ostali bez vremena za stanku, vremena za kontemplaciju, vremena za razmišljanje i čuđenje, prestali smo pričati priče. Život juri pokraj nas i tek su rijetki ljudi dovoljno snažni da se sami zaustave. Najčešće nas zaustavi nešto nepredviđeno i tek tada imamo vremena sjesti za stol u kuhinji života. Spoznati svoju priču i ispričati ju. Poslušati priče drugih ljudi. Sjetiti se da je stvaran svijet sazdan od takvih priča.

Sve dok se ne zaustavimo ili, češće, dok nas nešto ne zaustavi, nadamo se da ćemo neki životni događaj „staviti“ iza sebe te da ćemo nastaviti živjeti. Kad se zaustavimo, shvatimo da će određena životna pitanja biti s nama dok smo živi. Ponavljat ćemo ih iznova i iznova, svaki put s novom pričom, svaki put s velikim razumijevanjem, sve dok ne postanu dio naših blagoslova i mudrosti. To je način na koji nas život uči životu.

Kad nemamo vremena saslušati tuđe priče, tražimo stručnjake da nam kažu kako živjeti. Što manje vremena zajedno provodimo za kuhinjskim stolom, to se više knjiga za samopomoć pojavljuje u knjižarama i na našim policama. Ali čitati takve knjige nije isto kao slušati priče o nečijem proživljenom iskustvu. Budući da smo prestali slušati jedni druge, vjerojatno smo zaboravili slušati, zaboravili smo učiti prepoznavati značenja i osjećati se ispunjeno običnim događajima u životu. Postali smo samotnjaci; čitatelji i promatrači, a ne sudionici.

Rachel Naomi Remen – Priče koje iscjeljuju

Moja duša i ja često vodimo duge, naprosto beskrajne razgovore

Moja duša i ja često vodimo duge, naprosto beskrajne razgovore. O svemu, pa i o njoj samoj, kaogod i o meni, na primjer, da li ja jesam nešto ili sam ništa, nečiji san, misao, kompjuterski program u časovima kada je nečiji računar tamo, gore, ako gore postoji, uključen. Tako besjedimo, propitujemo se poput Kočićevog Davida i njegove ženturače, ponekad i posvađamo, raziđemo se svako u svoju samoću, ali bez čvrste riječi da se više nećemo družiti – Bože sačuvaj, moja mi je duša najbliža, naprosto bez nje ne mogu.

Ali, ponekad je upitam, šta si ti, dušo moja? Ili, ko si ti? Gdje si? Kako se pokazuješ, obznanjuješ, kako to da znamo za tebe, da te je neko, negdje, davno, pomenuo i otada ti zaista postojiš, onako kako postoje bajke, patuljci, čak i bolesti – de, ne duri se i ne plaši se , ovo nije ništa lično.

Toliko je hartije potrošeno da bi se ljudi tebi približili, ali ne znamo jesu li uspjeli, ili su možda čak i dalje nego što su bili u Sokratovo vrijeme. Čovjek je, zaista, tada imao dušu i nije je negirao, nije od nje bježao. Dvije i po hiljade godina poslije Sokrata, došli su oni što su vjerovali samo u materiju, kao da je to što opipavamo zaista materija a ne opet samo nečiji smijeh, laž, podvala, došli i odrekli dušu i njeno postojanje. Došli i prošli, ali dušu nisu uništili.

Kako je ona, moja i tvoja duša, čitaoče moj? Mirna ili uznemirena? Bolna ili zdrava. Jasna ili tamna? Puna mržnje ili ljubavi? Caruje li u njoj zavist i zloba ili plemenitost i velikodušnost. Okrene li glavu na drugu stranu kada neko strada, ili u svemu želi da učestvuje? Kakva li je, prijatelju moj, poslije Onoga što je došao i umro za njen spas? Je li bliže spasenju ili je potonula dublje prema potpunoj propasti?

Hajde, pogledajmo to izbliže, služeći se onim što smatramo da bi mogao da bude zdrav razum, potom i lektirom, ponekim retkom drevnih i modernih mudraca, eda bi se vidjelo kako mi ovdje ništa nismo izmislili, jer se ništa izmisliti ne može, davno nam je to objašnjeno.

Neki krajevi ovog svijeta, neke zemlje mislim, već dugo nisu imale mogućnost da upoznaju rat i da osjete jezu što se u dušu uvlači s odjekom te riječi. Ovdje to nije slučaj, rat je nešto obično što nijednu generaciju ne može da mimoiđe, bar da je ne okrzne malo, tek da joj dušu naruži ili potpuno unakazi.

Moju i tvoju dušu, plemeniti čitaoče.
Ranko Ristivojević

Čovjek ide od cilja do cilja

Čovjek ide od cilja do cilja i, bez obzira ostvario ih ili ne, dolazi do onog konačnog,  iza koga zjapi – ništa. Za ljude visokih umnih potencijala opasno je tragati za smislom života.
To traganje može ih odvesti u ludilo ili samoubojstvo. Daleko sam i od jednog i od drugog, samo  osjećam da je moj brod otišao, da ću se ukrcati u neki drugi koji mi bude suđen i kao slijepi putnik  krenuti ne znajući kamo vodi. Ne vjerujem da ću nešto otkriti neotkriveno. Prosto, ja sam čovjek koji  je za svoje godine isuviše vidio, isuviše čuo, isuviše zna, a ostao sam u tunelu vlastite izgubljenosti i  suvišnosti. Podsjetnik sam koga treba uklonuti da nikog više ne podsjeća, budilnik koga treba zaustaviti  da nikom više ne zazvoni.

Nura Bazdulj Hubijar

Pa za sto onda da se odlučimo?

Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta čini da čovjek postaje lakši od zraka, uzdiže se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskog postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i beznačajni.

Pa za sto onda da se odlučimo? Za težinu ili lakoću?

Milan Kundera

Nikad nema onih koje trazis.

Nikad nema onih koje trazis.
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je , da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, ni cistog zivota. Dave se i osporavaju, neprestano.
Gde ce se zatvoriti taj krug u kom se strast hrani a ne trosi?
‘Oborio sam pogled, nikad covjek ne smije misliti da je siguran ni da je umrlo ono sto je proslo. Ali zasto se budi kad mu je najmanje potrebno.
Covjek treba da se odrice svega sto bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo unistiti svoju ljubav, da je ne uniste drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg zaljenja. Misao je surovo beznadna. Ne mozemo unistiti sve sto volimo, uvijek ce ostati mogucnost da nam to uniste drugi.
Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi?

Derviš i smrt