Predeo slikan cajem

“Moja dusa je device koja je rodila moje telo. I moj glas u njemu. Taj glas umivam svakog jutra kao sto se umivam svakog jutra kao sto se umiva hleb i lice. Taj glas, kao hleb, ima svoje telo na nebu, a ja, kao svako lice , imam svoj nebeski pralik. Moju rec neko je vec izgovorio negde gore pre mene, moja rec samo sledi svoj nedostizni uzor. I ja zudim da se pesmom priblizim tom Nepoznatom. Jer svaka poznata stvar ovoga sveta samo je polovina stvari i uci o svojoj drugoj, nevidljivoj bozanskoj polovini, onoj koja nam je nedostupna i nespoznatljiva. Zato je moja rec i moj glas samo polovina Reci i polovina Pesme i uci me o svojoj drugoj polovini kad god imam njenu naklonost. Jer , Duh dise kad hoce i na koga hoce. Inace, zasto bi moja pesma i pamet imala dane potpune tupavosti i dane velikih pronicavosti i nadahnuca. Zasto je covek sredom glup i za utornik , a petkom mudar i za sredu?
Ali, moja veza sa tom nebeskom stranom moje prirode prekinula se. Posle pada u greh meni vise nije citljiva nebeska polovina mog glasa, onostrana knjiga moje sudbine . Ta knjiga za mene je sad sklopljena i nema zauvek. A od jedine ljubavi mog zivota ostadose samo brkovi o koje mozes da ocistis zube.
Zato ja trazim Onog ko ce mi umesto mene procitati i tumaciti knjigu moje sudbine. Ko ce mi opet otvoriti put do druge polovine mog glasa, do nebeskog uzora moje pesme. On mora da postoji kao sto nad svakim stoletnim hladom mora stajati isto tako stoletna lipa.
Ali, ako ja na nebu imam svog nebeskog brata prema kojem je oblikovana moja dusa, onda neminovno postoji i ona Druga strana medalje, donja strana odjeka; ako svaka stvar na zemlji ima svoje uzore u idejama neba, onda tamna strana njihove prirode ( jer ovde su sve takva bica sto imaju i tamnu stranu, i sama ja imam tamnu stranu svoje prirode i svog glasa) onda ta tamna strana moje pesme nema i ne moze imati prototip na nebu, nego u podzemlju; tamo u Paklu, postoji moj drugi, moj crni ljubavnik, tamo se iz parnog ogledala moja desna ruka pretvara opet u levu, kao sto oci gledaju zajedno, a svako je slepo za svoj racun. Dakle, ako ja, i moja pesma (kao i sve drugo sto ovde postoji i moze se spoznati na ovom svetu) ucim o nevidljivim nebeskim stvarima jednim delom svoje naravi, onda drugim delom svoje prirode ja predstavljam takodje simbol i ucim o nevidljivim stvarima pakla, o podzemnom odjeku moje duse. Moj nebeski ljubavnik meri: sta su drugi nama nazao ucinili, a tamni ljubavnik moje pesme meri: sta smo mi drugima nazao ucinili. Ako me ka nebu vuce moj nebeski ljubavnik kojeg naslucujem nad sobom dok pevam i od kojeg zavisi moj zivot, onda mora postojati i onaj drugi, crni ljubavnik moje duse, knez oblasti nocne, ubica mog glasa, koji ce se neminovno jednom pojaviti da me odvuce u podzemlje, u cutanje i smrt. Zato sam zelela da nadjem onog prvog pre no sto me nadje drugi.”

Predeo slikan cajem, Milorad Pavic

Kada neko cita spis

Kad neko cita spis ciji smisao zeli da dokuci, tada nece s prezirom gledati na znake i slova, rekavsi da su varka, slucalnost i bezvredna ljuska, vec ce ih citati, proucavati i voleti slovo po slovo.
A ja, koji sam zeleo da citam knjigu sveta i knjigu sopstvenog bica, prezreo sam za ljubav unapred naslucivanog smisla znake i slova, nazivajuci pojavni svet varkom, a svoje oci i svoj jezik slucajnim i bezvrednim pojavama. Ali, to je proslo, ja sam se probudio, istinski probudio i tek danas rodio…

H. Hese „Sidarta“

Sarajevski Marlboro

Manje je knjiga kojima se nisi vracao od djetinjstva. One su te podsjecale na doba kada još nisi naucio preskakati stranice i citati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno procitao u životu. Sve dobre djecje price imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa nauciti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu „Mrtvi“ Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da placeš.

Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ceš ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put citao, neprestano bi odgadao kraj. Kasnije su te uzbudivale i svojim sadržajem i izgledom. No i njih ceš, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome ce to kasnije zvucati pateticno, ali ce za tebe, pogotovu kad stigneš u druge gradove i u još uvijek žive knjižare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepše i temeljitije gore još samo rukopisi.

U svakoj privatnoj biblioteci najviše je neprocitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim mirisom privlacile. Takvu knjigu dodiruješ cesto prvih dana nakon kupovine, otvaraš je, procitaš dva-tri reda i vracaš je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljaš je, ili je iz daljine pogledavaš s blagim gadenjem. Cesto si poželio odnijeti je u najbližu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, riješiti je se na bilo koji nacin, ali nikada nisi imao nacina to uciniti. Ona je ostajala kao cudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja ce se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i neprocitane knjige opteretit ce te dok se budeš opraštao od njih. Gotovo ceš razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.

Miljenko Jergovic

Tuzne su ispitivacke oci tvoje.

Tuzne su ispitivacke oci tvoje. One bi da smisao moj dokuce kao sto bi mjesec da izmjeri more.
Razotkrio sam zivot svoj pred tvojim ocima s kraja na kraj, i nista ne ostade ni skriveno ni presuceno.
I upravo me zato ne poznajes.
Da je to barem dragulj, mogao bih ga zdrobiti u stotinu komadica i nanizati ih u ogrlicu da ti je na vrat stavim.
Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak, otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu zataknem.
Ali, to je srce, ljubljena moja. Gdje li su njegova zzala i dno njegovo?
Ti ne poznajes granica ovomu kraljevstvu, pa ipak si kraljica njegova.
Da dodje samo casak radosti, on bi se u lagani osmijeh rascvao, i ti bi ga zacas mogla vidjeti i procitati.
Da bude samo bol, razlila bi se u bistrim suzama, pa bi se u njima i bez rijeci odrazila nutarnja tajna.
Ali, to je ljubav, ljubljena moja.
Njena je radost i njena bol bezgranicna, i beskrajna je oskudica njena i njeno bogatstvo.
Blizu ti je kao i sam zivot tvoj, ali je nikada ne mozes sasvim upozna

Tagore

Biblioteka

Iznad glave zacuješ zvižduk, pa produ dvije-tri sekunde napetosti, a onda se dolje, negdje u gradu, prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup prašine koji se pretvara u dim i u vatru. Cekaš još nekoliko trenutaka da prepoznaš o kakvom se stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, rijec je o zapaljenom domu neke sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori necije lijepo uredeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i ustrajno, to se zapalio dom bogatog caršijskog gazde, pun starinskog masivnog namještaja. Ali ako se plamen digne iznenada, divlji i razuzdan kao kosa Farrah Fawcett, i još brže nestane puštajuci da vjetar raznosi pepelne listice nad gradom, ti znaš da je upravo izgorjela necija kucna biblioteka. Kako si u trinaest mjeseci bombardiranja nad gradom vidio puno tih velikih razigranih buktinja, pomišljaš da je Sarajevo ležalo na knjigama. Ako i nije, želiš da kažeš da je tako dok prstima dodiruješ svoje, još nezapaljene.

U svakoj privatnoj biblioteci najviše je neprocitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim mirisom privlacile. Takvu knjigu dodiruješ cesto prvih dana nakon kupovine, otvaraš je, procitaš dva-tri reda i vracaš je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljaš je, ili je iz daljine pogledavaš s blagim gadenjem. Cesto si poželio odnijeti je u najbližu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, riješiti je se na bilo koji nacin, ali nikada nisi imao nacina to uciniti. Ona je ostajala kao cudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja ce se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i neprocitane knjige opteretit ce te dok se budeš opraštao od njih. Gotovo ceš razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.

Manje je knjiga kojima se nisi vracao od djetinjstva. One su te podsjecale na doba kada još nisi naucio preskakati stranice i citati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno procitao u životu. Sve dobre djecje price imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa nauciti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu „Mrtvi“ Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da placeš.

Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ceš ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put citao, neprestano bi odgadao kraj. Kasnije su te uzbudivale i svojim sadržajem i izgledom. No i njih ceš, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome ce to kasnije zvucati pateticno, ali ce za tebe, pogotovu kad stigneš u druge gradove i u još uvijek žive knjižare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepše i temeljitije gore još samo rukopisi.

S gašenjem iluzije o kucnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Vec u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadržana tek jedna grcka rijec, obicna kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokužio onaj sarajevski književnik i bibliofil koji je prošle zime umjesto da troši skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slucajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativši stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za cašom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala. Ljepota Pariza ili Londona samo je alibi zlocincima zbog kojih Varšave, Dresdena, Vukovara i Sarajeva više nema. A i ako ih bude, tada u njima žive ljudi koji se u doba najveceg mira pripremaju za evakuaciju, vec spremni da se odreknu svojih knjiga.

U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono što ga je Zuko Džumhur izgovorio misleci na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je vec izgubljeno. Razloge, smisao i opravdanja uzaludno je tražiti. Oni opterecuju, kao i uspomene. Ne preostaje ti drugo nego da posudene knjige uredno vracaš, poklonjene pokušavaš izbjeci ili izgubiti, a napisane šalješ prijateljima koji žive udaljeni jedni od drugih, tako da ih plamen može progutati tek onoga dana kada se zemljina kugla vrati u stanje u kojem je bila prije nekoliko milijuna godina.

Sve zapaljene kucne biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti upamcene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konacni mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske sveucilišne knjižnice, slavne Vijecnice, cije su knjige gorjele cijeli dan i noc. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, tocno prije godinu dana. Možda baš istog datuma kad ti ovo citaš. Pomiluj nježno svoje knjige, strance, i sjeti se da su prah.

Miljenko Jergovic

People I respect – Jon Stewart

Zahvaljujuci kablovskoj konacno mozemo pratiti i ovakve programe, i kao nekome ko je o njemu, Leno-u, Lettermanu, Clobertu i ostalima mogao samo kroz tekst i eventualno po neki klip saznati nesto vise to mnogo znaci.

JonStewart

Jon Stewart (rodjen Jonathan Stuart Leibowitz). Covek me odusevljava… zaista mi u zivotu nedostaje taj nivo i ta vrsta humora… politicki humor, ali vrhunski… ne svodi se sve na satiranje Velje jer je psovac vec se lep i detaljno „na naucnoj osnovi“ unistava onaj ko je predmet radnje u toj emisiji.
Aktuelan, elokventan, kreativan. Svaku situaciju iskoristava do tacno one zdrave granice koju ne treba prelaziti.
Nacin na koji „secira“ ljude i situacije, prosto je fascinantan.
Kako me posao, tj. onaj njegov deo koji se direktno vezuje za materijalna dobra, tera da budem u toku sa dogadjajima u USA, krajem 2004. imao sam prilike medju prvima dobiti kopiju najbolje epizode emisije Crossfire, jedne od, tada najpopularnijih emisija politickih emisija. Voditelji Robert Novak i Tucker Carlson dovodili su 2 gosta i stavljali ih u unakrsnu vatru, krajnje neprijatnim pitanjima… A onda su napravili kardinalnu gresku i pozvali Jon-a u emisiju.. samog… 2 na 1… Covek je za 13 minuta i 50ak sekundi unistio obojicu do te mere da je posle par meseci show i potpuno ugasen. O tome moze da se prica, ali bolje procitajte transkript ili pogledajte snimak.
Brilijantan showman, novinar, komicar, sa uvek izuzetnom selekcijom sadrzaja i gostiju u emisiji. Jedan od ljudi zbog kojih vredi gledati CNN.

Citati sa dodele Oskara 2006 koju je vodio:
„Good evening everybody. Ladies, gentlemen…uhh…Felicity…“
„For those keeping score: Three 6 Mafia: 1; Martin Scorsese: 0.“
„I’m surprised Cinderella Man didn’t win Best Make-up. Imagine the difficulty of making Russell Crowe look like he’d been in a fight.“
„Tonight we celebrate excellence in film…with me…the fourth male lead from Death to Smoochy. Rent it.“
„Björk couldn’t be here tonight. She was trying on her Oscar dress and Dick Cheney shot her.“
„If there’s anyone out there involved in illegal movie piracy… don’t do it. Take a good look at these people. These are the people you’re stealing from. Look at them! Face what you’ve done! There are women here who can barely afford enough gown to cover their breasts.“

Izbori 2000:
„I was not elected to serve one party.“ — George W. Bush (video overlay)
„You were not elected.“ — Jon Stewart
„I have something else to ask you, to ask every American. I ask you to pray for this great nation.“ — Bush „We’re way ahead of you.“ — Stewart

Izbori 2004:
„In South Carolina, Senator John Edwards won handily, fulfilling his promise to win every state he was born in.“
„When did our elections become the Special Olympics? You’re not all winners. Not everyone gets a hug. You guys got crushed.“ [on the exuberant losers of the New Hampshire primary]
„Please explain to me why John Kerry sounds more dickish telling the truth than Bush sounds when he’s lying. How is that possible?“

Razni drugi citati: ovde

Tema o njemu – ovde