“Moja dusa je device koja je rodila moje telo. I moj glas u njemu. Taj glas umivam svakog jutra kao sto se umivam svakog jutra kao sto se umiva hleb i lice. Taj glas, kao hleb, ima svoje telo na nebu, a ja, kao svako lice , imam svoj nebeski pralik. Moju rec neko je vec izgovorio negde gore pre mene, moja rec samo sledi svoj nedostizni uzor. I ja zudim da se pesmom priblizim tom Nepoznatom. Jer svaka poznata stvar ovoga sveta samo je polovina stvari i uci o svojoj drugoj, nevidljivoj bozanskoj polovini, onoj koja nam je nedostupna [...]
Kad neko cita spis ciji smisao zeli da dokuci, tada nece s prezirom gledati na znake i slova, rekavsi da su varka, slucalnost i bezvredna ljuska, vec ce ih citati, proucavati i voleti slovo po slovo. A ja, koji sam zeleo da citam knjigu sveta i knjigu sopstvenog bica, prezreo sam za ljubav unapred naslucivanog smisla znake i slova, nazivajuci pojavni svet varkom, a svoje oci i svoj jezik slucajnim i bezvrednim pojavama. Ali, to je proslo, ja sam se probudio, istinski probudio i tek danas rodio… H. Hese „Sidarta“
Manje je knjiga kojima se nisi vracao od djetinjstva. One su te podsjecale na doba kada još nisi naucio preskakati stranice i citati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno procitao u životu. Sve dobre djecje price imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa nauciti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu „Mrtvi“ Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da placeš. [...]
Tuzne su ispitivacke oci tvoje. One bi da smisao moj dokuce kao sto bi mjesec da izmjeri more. Razotkrio sam zivot svoj pred tvojim ocima s kraja na kraj, i nista ne ostade ni skriveno ni presuceno. I upravo me zato ne poznajes. Da je to barem dragulj, mogao bih ga zdrobiti u stotinu komadica i nanizati ih u ogrlicu da ti je na vrat stavim. Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak, otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu zataknem. Ali, to je srce, ljubljena moja. Gdje li su njegova zzala i dno njegovo? [...]
Iznad glave zacuješ zvižduk, pa produ dvije-tri sekunde napetosti, a onda se dolje, negdje u gradu, prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup prašine koji se pretvara u dim i u vatru. Cekaš još nekoliko trenutaka da prepoznaš o kakvom se stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, rijec je o zapaljenom domu neke sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori necije lijepo uredeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i ustrajno, to se zapalio dom bogatog caršijskog gazde, pun starinskog masivnog namještaja. Ali ako [...]
Zahvaljujuci kablovskoj konacno mozemo pratiti i ovakve programe, i kao nekome ko je o njemu, Leno-u, Lettermanu, Clobertu i ostalima mogao samo kroz tekst i eventualno po neki klip saznati nesto vise to mnogo znaci. Jon Stewart (rodjen Jonathan Stuart Leibowitz). Covek me odusevljava… zaista mi u zivotu nedostaje taj nivo i ta vrsta humora… politicki humor, ali vrhunski… ne svodi se sve na satiranje Velje jer je psovac vec se lep i detaljno „na naucnoj osnovi“ unistava onaj ko je predmet radnje u toj emisiji. Aktuelan, elokventan, kreativan. Svaku situaciju iskoristava do tacno one zdrave granice koju ne treba [...]