U onom delu gde se bokovi šire

U onom delu gde se bokovi šire, izliveni su, s obe strane, simetricno, u obliku golemih paukova, amblemi firme. Pažljivijom analizom, medutim, otkrivamo, ne bez cudenja, da pauci upleteni u okca gvozdene konstrukcije bokova i nisu zapravo pauci, nego stostruko uvelican mašinski cunak sa mehanickim kalemom iz kojeg se izvija konac (koji je uvelicavanjem postao debeo kao uže, i stoga teško prepoznatljiv) i koji, oponašajuci slovo S, stvara iluziju paukovih nogu. Taj je amblem, kao na plemickim grbovima, obojen zlatnožutim, kao i arabeske na lakiranoj glavi mašine. Te su arabeske vec delimicno oljuštene, pozlata otpada u tankim finim ljuspicama. Stona ploca, od drveta prevucenog šperplocom, takode je vec pocela da se ljušti, narocito po ivicama. Prvo se potprišti, od promena temperature i od vlage, zatim pocinje da se bora i da se cepa kao bolesni nokti. Jedan mali amblem od mesinga, eliptican kao medaljon, i isto tako žut i sjajan, spojen je uz vitki vrat mašine sa dva zupcasta šrafa. Na njemu se nalazi onaj isti kalem-pauk, samo sad mnogo jasniji, zbog smanjenih dimenzija. Naokolo, kao na metalnom novcu, utisnuto je u bareljefu The Singer Mangf. CO – TM. Kada sam okretao pedalu, mašina je brujala kao lira. Jednom sam slomio iglu, pa je moja majka skinula kaiš-prenosnik. No sad svejedno. Po povratku kuci, pogled mi je, pre nego što zaspim, padao na tu mašinu, i valjda zbog dugog putovanja vozom, i zbog svih zvucnih utisaka koji su ostali u mom sluhu, cinilo mi se da ona radi. Cuo sam kako zvrje tockovi i kako klize osovine, meko.

Danilo Kis

Gledao sam

Gledao sam kako ide do toaletnog stocica. Gledao sam joj odraz u okruglom ogledalu, kako me sad posmatra na zavrstku odlaska i povratka matematicki tacne svetlosti. Gledao sam kako me posmatra krupnim ocima boje uzarenog pepela, dok otvara kutijicu od ruzicastog sedefa. Gledao sam kako se puderise. kad je zavrsila, zatvorila je kutijicu, ustala i ponovo se uputila ka svecnjaku. Rekla je „Plasim se da ce neko da sanja ovu sobu i da ispremesta stvari“, ispruzila je ka vatri istu onu dugacku i drhtavu ruku koju je grejala pre nego sto je sela ispred ogledala i rekla : “ Da li ti je hladno“. Rekao sam „Ponekad“. A ona je rekla : „Sada bi trebalo da ti bude hladno“. Tada sam shvatio zasto nisam mogao da budem sam u sobi. Hladnoca je bila siguran dokaz moje samoce. „Sada mi je hladno“- rekao sam. „Mada je cudno, jer je noc mirna. Mozda sam se otkrio“. Nije odgovorila. Ponovo je posla ka ogledalu, a ja sam se opet zavrteo na stolici i okrenuo joj ledja. Nisam morao da gledam da bi znao sta radi. Znao sam da opet sedi ispred ogledala i da vidi moja ledja koja su imala dovoljno vremena da stignu do dna ogledala, i da ih njen pogled uhvatio, a taj isti pogled je naprotiv, imao samo toliko vremena da stigne do dna i da se vrati- pre nego sto je ruka napraviula jos jedan pokret- do usana na koje je upravo priljubila karmin. Ja sam, pred sobom video gladak zid nalik na neko drugo, slepo ogledalo, u kojem nisam mogao da je vidim- kako sedi iza mojhih ledja- ali nisam mogao da zamislim gde bi bila da je umesto zida stajalo ogledalo…

G.G. Markes, Oci plavog psa

Naoko je u tom stavu sedela nepomicno.

Kad su njih dve na smenu u kupatilu oprale zube i povukle se u spavacu sobu, otpio sam malo bredndija, legao u krevet i redom se prisecao sta se sve desavalo tog dana od jutra do veceri. Dan mi se nekako oduzio. Unutrasnjost sobe i dalje je bila osvetljena belom mesecinom. U spavacoj sobi, u kojoj su bile usnule Reiko i Naoko, sve je bilo tiho, i osim povremenog skriputanja kreveta, nije se cuo nikakav zvuk. Malene geometrijske figure treperile su u tami mojih zatvorenih ociju, a u usima mi je odzvanjao odjek Reikine gitare, ali to je kratko potrajalo. Na oci mi je dolazio san i poneo me u topli mulj. Sanjao sam vrbe. Nizale su se s obe strane planinskog puta. Bilo ih je neverovatno mnogo. Duvao je jak vetar, ali njihove grane nisu ni zadrhtale. Kako to?- razmisljao sam, kad videh da na svakoj grani sede malene ptice. Uzeo sam prut i udario granu koja mi je bila nadohvat ruke. Hteo sam da oteram pticu da bi grane vrbe mogle da se zanjisu. Ali, ptice se nisu razletele. Pretvorile su se u metalne figure pticijeg oblika i popadale, tupo udarajuci u tlo.Kad sam otvorio oci imao sam utisak kao da i dalje sanjam taj san. Soba je bila ispunjena mekom belicastom mesecevom svetloscu. Mahinalno sam pregledao pod da na njemu ne pronadjem neku metalnu pticiju figuru, cega naravno nije bilo. U podnozju mog kreveta sedela je, medjutim Naoko i samo zurila kroz prozor. Podignutih nogu i brade spustene na kolena, poput nekog izgladnjelog siroceta. Potrazio sam svoj rucni sat pored uzglavlja da vidim koliko je sati , ali ga nije bilo tamo gde sam ga ostavio. Po mesecini sam zakljucio da bi moglo biti dva ili tri ujutru. Osetio sam da mi je grlo strahovito suvo, ali sam odlucio da ostanem tu miran i posmatram Naoko. Na sebi je imala istu onu plavu spavacicu, a kosa joj je sa jedne strane bila zakcena snalom u obliku leptira, dopustajuci mesecini da potpuno obasja njeno prelepo celo. Bas cudno, pomislio sam. Pre nego sto je otisla na spavanje, snalu je bila skinula sa kose.
Naoko je u tom stavu sedela nepomicno. Izgledala je poput neke nocne zivotinjice domamljene mesecinom. Ugao pod kojim su padali mesecevi zraci naglasavao je obrise njenih usana. Nadasve ranjive, pulsirale su jedva vidljivo u ritmu njenog srca ili toka njenih misli, kao da je mukle reci saputala nocnoj tami….

Haruki Murakami

Prekjuce, ponovni pad.

Prekjuce, ponovni pad.
Covek veruje da je pao duboko kao nikad i da je sav napor poslednjih dana propao.
Ali ravnoteza se uspostavlja malo brze; podavanje nije vise tako potpuno.
Pakao bi bio nastaviti i gresiti, i protiv moje volje, bez uzivanja. Prirodno je sto dusa odana Necastivom postaje, i bez sopstvenog uzivanja, poslusno orudje prokletstva za drugoga.
Svesno se sluzim ovde, kao i ranije, takvim recnikom i slikama koji impliciraju jednu mitologiju u koju nije sasvim nuzno da verujem. Dovoljno je sto mi ona najrecitije objasnjava jednu duboku unutrasnju dramu. A i psihologija je moze sa svoje strane objasnjavati kao sto mitologija objasnjava izvesne grce mitove … sta mari! Duboko objasnjenje moze biti samo svrsishodnost.
Shvatio sam duboku istiniost reci: „Ko hoce da zadobije svoj zivot, izgubice ga.“ Zacelo, bas u savrsenom odricanju trijumfuje individualizam, a samoodricanje je vrhunac samopotvrdjivanja.
A naprotiv, bas time sto vise volimo sebe zavrbuje nas i potcini Necastivi. Ko bi se usudio da tu govori o oslobodjenju? Od kojih zakona? Kao da porok nije neodoljiviji od svake duznosti!

André Gide

Sudije

Najpre činjahu zulume žuti. Pa beli. Pa modri. Pa crveni.
Isprva se sudilo po starom, opširnim paragrafima, nemilosrdno ali dugo i pažljivo, gotovo pravedno. Posle uzeše da sude po skraćenom postupku, oštro ali trezveno, i – brzo, brzo.
Kako su učestali sukobi i rasla oskudica, i sudjenje bivaše sve brže. Presude su se još uvek izricale, ali zadihano i radi jednostavnosti – samo smrtne.
Najposle bi ukinut i onaj skraćeni postupak. Čitala se samo presuda. Dok jedan smeo duh – beše modri po stranci – pun rodoljubivog zanosa ne iznese predlog, nov i važan: da se jednom za svagda pročita jedna opšta presuda kojom se svi i sve osudjuje na smrt i sramotu i gubitak svega što se izgubiti može. I to bi primljeno.
Ali modrog ubiše crveni, bez presude kao što je sam predlagao.
Tada otpoče oštro razlikovanje i strogo ispitivanje medju crvenima. Ispitivani su i sudjeni polucrveni, cinoberski, ružičasti itd. Njima je brzo sudjeno, kao što su i sami sudili.
Svet se sada delio još samo na sudije i osudjenike. Ali se ljudi brzo dosetiše i svi se proglasiše sudijama. Uzalud se istraživalo ko ima prava da sudi, a ko ne. i kako se to pitanje nije moglo nikako raspraviti ni istina jasno utvrditi, počeše se osudjivati i ubijati sudije izmedju sebe.
A u proleće sedme godine umrije i poslednji čovek iz tog naroda. U strogoj pozi, zakrvavljenih očiju, razlivene žuči i zapenjenih usta, on je grmeo osudu u mrtvu tišinu oko sebe, kad pade od srčane kapi.
Nad sudijama je rasla mirna i ćutljiva trava.

I.Andrić

I lecture on insignificance

Fame is a terminal disease. It screws you up worse than your mom and dad. Somewhere in the late twentieth century the pursuit of fame became a way of life. Suddenly everyone wanted to be fa¬mous. Newscasters, journalists, weather men, astrologers, cooks, interns, even lawyers for God’s sake, everyone went nuts trying to grab their fifteen minutes of fame promised by the pop philosophy of Andy Warhol. It replaced life after death as mankind’s greatest illu¬sion. Fame! You’ll live forever. Fame! Your chance to revenge your parents. Fame! Take that, you nasty kids who were so cruel to me at school. Fame! A chance to screw yourself across the flickering face of history.
Fame, fame, fame, fame, fame.
This syphilis of the soul was caused of course by the arrival of television and the instant attention of the new mass media. If the medium was the message, then the message was crap, for the TV screens were filled from morning to night with a constant twenty-four-hour shit storm. No one was spared. Not presidents, not princes, not popes, not people’s representatives. Knickers off, panties down, coming live at you in ten, nine, eight . . . Kiss and tell, kiss and sell, bug your neighbors, tape your friends, grab an agent and sell, sell, sell. Intimacy? Privacy? Forget it. Notoriety? Shame? No such thing. Fame. That’s the name of the game. Private life was washed away under the tidal wave of freedom of speech. It didn’t matter whether you were famous for murdering a president or inventing a pudding, now fame could travel at the speed of light, everyone was just a sound bite from stardom.
No one remembers the name of the anarchist who started World War One by murdering the archduke in Sarajevo in 1914. Everyone remembers Lee Harvey Oswald. Fame! A rifle shot away. Providing you have television. Fame, the intellectual equivalent of waving at the camera. „Look at me, Ma! I’m here. I’m real. I’m on TV.“ Sad, sick, and deplorable, isn’t it? I mean in the 1990s even agents be¬came famous, for Christ’s sake. And what do we call the famous? Stars! I mean hello. Have we no sense of irony? Look up-look up at the real stars. Billions of them? Billions and billions of the buggers. Don’t we get it? There is no fame. There is no immortality. There is no life after death. There are just millions of tiny grains of sand scraping away at each other. We’re on the planet Ozymandias, peo¬ple! Look on my works ye mighty and despair! The grains of time, grinding away at our insignificance . . . well you get the picture. You’re intelligent. You’ve read this far at least.
But who the fuck are you to lecture us on our insignificance? I hear you ask. Not unreasonably. OK, my name is Reynolds. Given name William. Better known as Bill. Actually, Professor Bill, which is better than William, and much better than the quite awful Billy. And that’s what I do: I lecture on insignificance.

From „The Road to Mars“ by Eric Idle

Junak naseg doba

Ali i jeste neka neshvatljiva naslada kad ovladas mladom dusom sto tek rascvjetala.Ona je kao cvijetak kojemu najljepsi miris ishlapi od prve suncane zrake;treba ga u taj cas ubrati, namirisati ga se i baciti ga na cestu; mozda ga tkogod podigne! Ja osecam u sebi onu neugasivu zedju koja sve guta sto god putem sretne; ja gledam boli i radosti drugih sa samim sobom, kao hranu koja mi podrzava dusevnu snagu. Mene samoga ne moze vise strast da obezumi; prilike su u meni ugusile castoljublje; ali ono se ipak pojavilo u drugom obliku, jer castoljublje nije drugo nego zedja vlasti , a meni je najveca naslada — podvrci svojo volji sve sto me okruzava. Probuditi osjecaj ljubavi, odanosti i straha prema sebi – nije li to prvi znak i najveci trijumf vlasti? Da budes nekomu razlogom boli ili radosti , a da nemas na to nikakva posebnog prava – nije li to najsladja hrana naseg ponosa? A sto je zapravo sreca? Nasicen ponos. Kad bih ja sebe mogao smatrati za najbojleg i najmocnijeg covjeka na svijetu, bio bih sretan; kad bi me svi ljubili, nasao bih u sebi beskrajna vrela ljubavi. Zlo radja zlo; prva nam bol pokazuje  kako je ugodno druge muciti.Ideja zla ne moze ti uci u glavu , a da je ne bi zazeleo i ostvariti.Ideje su – organski stvorovi, rekao je netko; vec kad se rode dobiju oblik , a taj oblik je cin. Onaj u cijoj se glavi rodilo vise ideja, onaj i viseradi. Zato genij, prikovan za cinovnicki stol, mora umrijeti ili s uma sici, upravo kao sto covjek jake konstitucije umire od kapi ako neprestano sjedi i skromno se vlada.
Stasti nisu drugo nego ideje u prvom svom razvitku; one su svojina mladog srca i glup je onaj tko misli da ce one za citava zivota njime vladati. Mnoge se mirne reke pocinju bucnim slapovima, a nijedna ne skace i ne pjeni se do samog mora. Ali taj je mir cesto znak velike , iako skrivene snage;kad su misli pune i duboke , ne mogu bijesno da provale, dusa koja pati i koja se raduje, daje sebi o svemu tacan racun i uverava se da tako mora biti; ona zna  da ce je bez oluje isusiti stalna sunceva zega ;ona se prozimlje svojim vlastitim zivotom — mazi se i kaznjava kao ljubljeno dete. Samo u tom visem stanju poznavanja samog sebe moze covek oceniti Bozju pravednost.
Citajuci ovu stranicu, vidim da sam zastranio od svog predmeta… Ali cemu?… Ta ovaj dnevnik pisem ja za sebe , pa zato ce sve sto u nj unesem, s vremena biti dragocena uspomena…

,,Junak naseg doba“  M.J. Ljermontov

To be, or not to be

To be, or not to be: that is the question:
Whether ’tis nobler in the mind to suffer
The slings and arrows of outrageous fortune,
Or to take arms against a sea of troubles,
And by opposing end them? To die: to sleep;
No more; and by a sleep to say we end
The heart-ache and the thousand natural shocks
That flesh is heir to, ’tis a consummation
Devoutly to be wish’d. To die, to sleep;
To sleep: perchance to dream: ay, there’s the rub;
For in that sleep of death what dreams may come
When we have shuffled off this mortal coil,
Must give us pause: there’s the respect
That makes calamity of so long life;
For who would bear the whips and scorns of time,
The oppressor’s wrong, the proud man’s contumely,
The pangs of despised love, the law’s delay,
The insolence of office and the spurns
That patient merit of the unworthy takes,
When he himself might his quietus make
With a bare bodkin? who would fardels bear,
To grunt and sweat under a weary life,
But that the dread of something after death,
The undiscover’d country from whose bourn
No traveller returns, puzzles the will
And makes us rather bear those ills we have
Than fly to others that we know not of?
Thus conscience does make cowards of us all;
And thus the native hue of resolution
Is sicklied o’er with the pale cast of thought,
And enterprises of great pith and moment
With this regard their currents turn awry,
And lose the name of action. – Soft you now!
The fair Ophelia! Nymph, in thy orisons
Be all my sins remember’d.

William Shakespeare

O genijalnosti

Obrazovanje, gospodo, moralno i intelektualno svakog pojedinca uglavnom je njegovo vlastito delo. kako bi se inace moglo desiti da mladici koji su imali sasvim iste mogucnosti cesto postižu tako razlicite rezultate i imaju sasvim suprotnesudbine? Razlika u darovitosti ne rešava to, jer ta razlika vrlo cesto ide u prilog razocaranog kandidata.

Videcete kako izlaze iz istoh koledža, a ponekad i iz kruga iste porodice, dva mladica ; za jednog od njih tvrde da je genije visokog reda, a za drugog da nije iznad osrednjosti; a ipak cete videti kako genije tone u siromaštvo, neznanost i bedu, dok srednjak teško i lagano ali sigurno ide svojim putem uz brdo života, postižuci cvrsto uporište svakim korakom, i popevši se najzad na visinu slave, postaje ukras svoje porodice i ponos svoje zemlje.

Pa cije je to delo? Jasno je da je njihovo.Ljudi su tvorci svoje srece. Oni je moraju stvarati.Takva je odluka sudbine, od koje vas nikakva moc genija ne može osloboditi. Genije, bez truda i napora, lici na moljca koji lebdi oko svece dok se smrtno ne sprži. Ako je genije uopšte poželjan, to je samo one velike i uzvišene vrste, koja se, kao kondor Južne Amerike, diže sa vrha Cimboraza, iznad oblaka, i na toj visini krstari, dok mu je volja, svojom snagom koju napor pre jaca nego slabi.

Sposobnost za visok i dugotrajan napor, snažna moc dubokog i pažljivog ispitivanja, širina i revnost duha i dalekosežnost misli u stanju su da :
„.. uzaberu
s visokog Meseca svetlu cast
Ili zarone do samog dna dubine
Gde visok nikad ne dohvata tle
I izvuku za kose potonulu cast. ( Šekspir)

Takve osobine i takva trudna postignuca upisace vaša imena medju imena velikih ljudi.

O genijalnosti, Besede
Viljem Virt

Znam ljude koji veruju da je ljubav samo za besposlene i za mesecare

Znam ljude koji veruju da je ljubav samo za besposlene i za mesecare; i druge koje su ostareli, a nikad nisu bili zaljubljeni, i trece koji su smatrali za nedovoljno poštovanja svoje muškosti da svoju ljubav kažu ili pokažu. Samo ljudi velike ugladenosti i artisti u životu naprave od ljubavi neiscrpni izvor svoje radosti ili svoje tuge. Lirski pesnik govori o svojoj ljubavi ozbiljno kao o stvorenju sveta. I danas je više na zemlji samoubistava zbog propale ljubavi, nego zbog propalog imanja ili propale casti. Prosecni covek uvek voli više ženu nego ljubav. Kod žene je sasvim obratno: retko je kojoj ženi dovoljan samo covek, i koja ne cezne da bude i voljena. Istina, mnogo se na svetu manje misli o ljubavi nego što izgleda. Ljubav na svetu održavaju samo žene i pesnici. Svakako, od svih vaših ljudi, ženama su pesnici najbliži, jer i oni žive u stalnom uzbudenju i imaju puno ženskog i detinjastog. Sanjalice i mistici, pesnici svagda nalaze da realni život nije dovoljno velik ni dovoljno lep, i oni grade da bi ga dogradili, i stvaraju da bi ga dovršili. Njihove su ljubavi nestalne, ali raskošne. Žena je blagodarna coveku i koji je ne voli, ali koji ima izgleda da je voli; ne traži u coveku herojstvo nego pažnju; veruje i u laži ako su delikatne i nežne, i uživa i u maloj sreci, ako je ništa ne muti. Covek voli ljubavbol, a žena voli ljubavradost. Za ženu je ljubav blistava sasvim dovoljna. Žena može otici i u ludilo i u samoubistvo, ako je stalno trujete recima o dubini ljubavi i lepoti suza; ali po svom instinktu deteta i epikurejca, ona mrzi svaku dubinu i ima užas od velikih suza. Žene koje vole ljubavbol, to su obicno žene koje su prirodom odredene majke. One se ne boje bola; one nose mesecima dete pod pojasom, gotove da se nagrde noseci ga, i da mu žrtvuju život radajuci ga, i upropaste mladost odgajajuci ga. Žene koje ne trepe nikakav bol u ljubavi, to su one koje ne vole ni decu, ni materinstvo. Zato devojka koja unapred pokazuje da ne želi decu, nece nikad biti ni dobra žena, ni dobra majka, ni dobra drugarka, nego buduca raspikuca i opasan poliandar, koja voli svet vecma nego kucu, sebe nego ikakvog coveka; to je pustolov kojoj ce muž služiti samo za pratnju i podvodenje. Znao sam, naprotiv, devojaka koje su u petnaestoj godini želele da se udaju, samo da što pre postanu majkama, i koje su unapred imale u glavi plan da imadnu svoje desetoro dece, i vec tako unapred odredile i imena za svih desetoro. Prvi znak da jedna žena odista ljubi, to je kad se u njoj javi neodoljiva i bolna želja da dobije dete od coveka kojeg voli.

Jovan Ducic

Božanska glad

Ujutro je donio topli crni kruh posut zrncima maka iz obližnje ruske pekare, mladi sir, paštetu, maslac, kriške lubenice, sladoled. Bacili smo se pohlepno na hranu, a zatim se glad za hranom pomiješala s gladu jednog za drugim. On me hranio komadicima kruha namazanog paštetom i maslacem. Oblizivala sam njegove prste umocene u paštetu i uzimala mrvice sira s dlana. Kad bih pojela hranu nastavljala bih se hraniti njegovim prstima i dlanovima, ne praveci razliku. Tog casa razlika je bila samo u obliku. On je razmazao sok od lubenice po mojim grudima, ramenima, rukama… Ja sam rastopila grudicu maslaca izmedu dlanova i namazala njegove glatke, dugacke mišice na nogama, a zatim sam ga grizla cvrstim ugrizima koji su ga uzbudivali. Osjecala sam kako se njegovo tijelo ne odupire. prepuštao se mojim ugrizima kao da mu je nemoguce oduprijeti se tolikoj gladi. U jednom casu zamislila sam da je to komad pecenja i zagrizla. Ugrizla sam ga za rame, kapi krvi izbile su na površinu kože. Njegova krv bila je svjetloružicasta, gotovo prozirna. Pustila sam da mu polako oboji citavu ruku, a zatim sam oblizala ranu, poput psa. On mi je žlicicom davao sladoled, a zatim jezikom uzimao sladoled iz mojih usta. Sada znam da sam vec u tom prvom zajednickom obroku trebala prepoznati istinsku želju da jedno drugo nahranimo sobom i postanemo jedno. Hrana je bila dio naše intime, našeg zajedništva, važna kao i sam dodir.
….
Dok smo se zajedno tuširali, prvi put vidjela sam jasno njegovo tijelo, svaku žilu ispod kože, svaki mišic, modrice, ugriz, oblik ramena i trbuha – sve ono što je vec bilo pohranjeno u mojim dlanovima, u koži, u jeziku. Ništa ne znam o tebi, rekla sam, iako sam znala da su moje rijeci bile besmislene. Moje pravo nad njim bilo je vec uspostavljeno, pravo jace od onoga šro bi mi ga mogao dati uvidom u prošlost.
Tog jutra pod tušem znala sam da sve što ce se dogoditi medu nama mora biti zauvijek.

S. Drakulic

Očevi i oci

Nemojte, dakle, dragi zemljače, tako osetljiv biti na Lizinu zatvorenost. Kao njena prijateljica, i već šest godina podanica engleske krune, uveravam vas da Elizabetina tajanstvenost nije ni deo ženske koketerije, ni znak nepoverenja prema vama. Elizabetina tajanstvenost je njen karakter, sa jedne strane, karakteristika njenog naroda sa druge. U jednoj staroj anglosaksonskoj legendi ovako proveravaju da li je junak dostojan časti: Je li pun vrlina? Je li neustrašiv? Je li ćutljiv?

Mislite li da ja o Arčibaldu posle šest nedelja bdenja pored njegove bolesničke postelje i posle šest godina braka znam mnogo više nego vi o Elizabeti? Međutim, nešto sam razumela: malo znam ne zato što me Arčibald malo voli, već zato što nije prilično o sebi govoriti bilo kome. Jedno od najengleskijih pitanja koje možete čuti obelodanjuje baš britansku opsednutost priličnošću:

– Do people generally? – pitaju, da bi znali šta im je činiti.

E, pa da znate, people se generally u Engleskoj ne poveravaju, što, rekla bih, ne govori toliko o njihovoj hladnoći i zatvorenosti, kako se vama donekle ispravno čini, koliko o njihovoj pristojnosti. Poveravanje se ovde doživljava kao nepristojno razgolićavanje, a sposobnost čoveka da svoju muku za sebe zadrži, dokaz je karakterne čvrstine i priličnosti…

Slobodan Selenić