Eto vam vaseg Osecanja morala

Eto vam vaseg Osecanja morala. Vlasnici ove fabrike su bogati i veoma pobozni ljudi; nadnica koju placaju ovoj svojoj sirotoj braci i sestrama dovoljna je tek toliko da oni ne skapaju od gladi. Radno vreme je cetrnaest casova dnevno, kako zimi tako i leti-od sest ujutro do osam uvece, i za malu decu i za sve ostale. I oni svakog dana prevaljuju put od svinjaca, u kojima stanuju, do fabrika, a isto toliko i kad se vracaju-cetiri milje tamo, cetiri milje ovamo po blatu i lapavici, po kisi, snegu, susnezici i oluji i to tako iz godine u godinu. Oni spavaju samo cetiri sata. Zive zajedno kao psi, po tri porodice u jednoj sobi, u neopisivoj prljavstini i smradu; a kad naidje bolest, onda umiru kao muve.Jesu li ovi bedni stvorovi ucinili neki zlocin? Nisu.Sta su ucinili da ih tako grozno kazne? Bas nista, sem sto su se rodili u toj glupoj ljudskoj rasi. U tamnici si video kako postupaju sa prestupnikom; sad vidis kako postupaju sa nevinim i vrednim. Da li je vasa rasa razumna? Da li je ovim smrdljivim nevinascima bolje nego onom jeretiku? Zacelo da nije; njegova kazna je nistavna u poredjenju sa njihovom. Oni mucitelji su mu prebili kicmu na tocku, raskomadali su ga i od njega je ostala samo kasa posle naseg odlaska; sada je on vec mrtav i oslobodio se vase divne rase; ali ovi jadni suznji ovde-pa oni vec godinama umiru, a neki se nece osloboditi zivota jos za mnogo godina. Osecanje morala uci vlasnike fabrika da razlikuju dobro od zla-pa eto, vidis sta je ishod toga. Oni smatraju da su bolji od pasa.Ah kako ste vi nelogicna i nerazumna rasa! I jadni-oh, neizrecivo ste jadni!

Mark Twain „Tajanstveni stranac“

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš.

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vrijeme vjetar u baštama pomjeri drveće. Negdje zalaje pas; udaljenom ulicom prolaze kola. … A sna nema. … Ne pomaže ti da ideš gore-dolje, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobjegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i djetinjstvo, šume u kojima je proživio najslobodnije i najnezaboravnije dječačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dječačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarjele, sa ljubavlju, brigom i tihim prijekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obijesti izbjegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povrijedio svoj ili tuđ ponos, ili se ogriješio o prijatelje nekom nesmotrenom rječju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe. … U našem užurbanom i neosjetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svjesna sebe, u kojima život ustupa mjesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savjesti. To se vjerovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, vjerovatno nad kovčegom majke, vjerovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvijek prate nemiri i mučenja. Vrijednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspijeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.

“Umijece dokolice“ Hermann Hesse