“zgovorite vi sami one reci koje godinama ne prestaju da odjekuju u mojim nocima, i koje cu najzad izreci na vasa usta : “O, devojko, baci se jos jednom u vodu, da bih imao po drugi put mogucnost da spasem nas oboje! Po drugi put, he, kakva nesmotrenost! Pretpostavite, dragi maestro, da nas uhvate za rec! Morali bismo to i sprovesti u delo. Brrr ..! Voda je tako hladna! Ali, ne bojmo se! Prekasno je sada, uvek ce biti prekasno. Srecom!’ Alber Kami “Pad“.
Ljudi pričaju sami sa sobom. To svi rade samo se neki uporno kriju. Niko ne može da izdrži a da ne popriča sa samim sobom, čak i pred drugim ljudima, jer to je ipak jedan od najkonstruktivnijih razgovora. Inspirisana time što nudi prostor, reših da progovorim koju sa sobom. I tako krenem… Kroz hodnik skorašnjih memoara… Pokušaću da zabrazdim u kreativnost da ne bih izgubila dodir sa stvarnošću. To je moj metod, iako je mnogo premalo reči da se to razume na jedan takav način. Baš kao što, u deliću sekunde, slikar naslika sliku u svojoj duši, a kasnije samo [...]
Sjedeci na izrešetanom metalu sterilne klupe na stanici, okrecem profil i puštam da me tramvaj iz daljine fotografira. Cujem iskre kako se sudaraju s molekulama mraka i padaju na smrznute tracnice. Držim te za ruku, hladnoca nam se zbraja. Kroz prozore vagona žute se prazna lica plasticnih sjedala. Saginjem se da pobjegnem pogledima i ugrijem ti ruke, ali na njima moj dah pretvara se u inje. Uzbrdo je bolnica, iznad bolnice je groblje, iza groblja je disko klub gdje smo se prvi put poljubile, ne sjecaš se. Ležala si na podu wc-a, majica ti se podigla i otkrila trbuh bjelji [...]
Veliki uspeh u životu imaju ćutalice. Oni ulivaju poverenje ljudima s kojima rade, jer mnogi ljudi u ćutanju drugog vide i svoju sigurnost. Čovek može da naškodi drugom čoveku ili promišljenim rđavim delom ili nepromišljenom rečju; a ćutalica se smatra bar kao čovek koji ne škodi svojom neopreznom rečju. Zatim ćutalica ne traži ni od drugog čoveka briljantnu konverzaciju, niti naročitu rasipnost duha, i zato je on za druge odmoran, zbog čega izgleda i dobar. Ljudi koji mnogo govore, škode i sebi i drugom; kad su i najsjajniji kozeri, oni su sami ipak prva žrtva tog svog talenta. Jer im [...]
Znam ljude koji veruju da je ljubav samo za besposlene i za mesecare; i druge koje su ostareli, a nikad nisu bili zaljubljeni, i trece koji su smatrali za nedovoljno poštovanja svoje muškosti da svoju ljubav kažu ili pokažu. Samo ljudi velike ugladenosti i artisti u životu naprave od ljubavi neiscrpni izvor svoje radosti ili svoje tuge. Lirski pesnik govori o svojoj ljubavi ozbiljno kao o stvorenju sveta. I danas je više na zemlji samoubistava zbog propale ljubavi, nego zbog propalog imanja ili propale casti. Prosecni covek uvek voli više ženu nego ljubav. Kod žene je sasvim obratno: retko je [...]
Ja kad pojastem vojio bi da budem oficij. Vojio bi i da kad ja pojastem imamo deset vojski, a ne samo tji. Onda bi sva djeca mogja bit oficiji. To je naajboi poso. Kad je mij, ništa ne jadiš, samo se igjaš na kompjuteijima i simulatojima i vježbaš gadjanje, i pjimaš platu i ideš na dežujstva, i zajebavaš jegjute i imaš naaajboje vozne pajkove u djžavi, i sve te cuje gjedaju. A kad je jat, onda sjediš u nekoj kancejajiji, i šajaš po mapama, i pišeš najedjenja, a oni što su se zajebaji pa postali inžinjeji i pjofesoji, oni mojaju [...]
Središnji deo kuće pokriva visoki krov. Sa leve strane, u šumu se zavlači jednospratno krilo. Sa desne iz zgrade niču dodaci u obliku prevelikih šupa, više izraštaji nego naknadna dozidavanja. U oba smisla reči zdanje izgleda neuravnoteženo: kao da ga je neki ne baš zdrav um osmislio, a zatim i bezobzirno doveo u sadašnje iščašeno postojanje. Nastala tvorevina ne dozvoljava da bude sagledana i opire se tumačenju. Njene cigle i daske odišu nekom neprirodnom, monolitnom neranjivošću, uprkos šteti koju su načinili vreme i klima. Očigledno sagrađena iz iz težnje ka odvojenosti, ako ne i samotnosti, kuća kao da ih [...]
Manje je knjiga kojima se nisi vracao od djetinjstva. One su te podsjecale na doba kada još nisi naucio preskakati stranice i citati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno procitao u životu. Sve dobre djecje price imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa nauciti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu „Mrtvi“ Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da placeš. [...]
„Cijenjena prijateljice, Pitas me, gospodarice moja, da li sam u mislima, u srcu i duhom sam. Kako da ti odgovorim? Cini mi se da moja samoca nije izrazenija niti veca od samoce drugih ljudi. Svi smo mi sami. Svi smo mi zagonetka. Svi smo mi pokriveni hiljadu i jednom koprenom i kakva je razlika izmedju dva usamljenika, osim sto jedan govori o svojoj samoci, a drugi uvijek cuti? Ne znam, gospodarice moja, da li je moja samoca, zajedno sa tugom koju nosi, ispoljavanje „ponora nekih mojih unutrasnjih stanja“ ili dokaz nepostojanja licnosti u ovom bicu koje zovem „JA“. Ne, ne [...]
Anamaria je slagala da sam na nekom putu, to sam ukapirao? Na kratkom putu, svom srecom? Mogla me je poslati i u Johanesburg, zardalom rumunskom teretnom ladom, kakva ume da bude… Ali, shvatam je.. To joj je svakako bilo lakše nego da mamici prizna da smo se rasturili, pa da onda sluša kako ova sastavlja nekrolog našoj vezi „koja od pocetka nije valjala, koja je ionako došla do jedne tacke kad se nešto mora promeniti, koja je bila pravo mucenje za oboje, koja je.. koja je…koja je…“ Mogu li da pomognem? Koja je retki prozirni biser. Suzica uvredenog andela.. Odjek [...]
Prijatelji, vi se s radoscu sjecate zore svoje mladosti i zalite za njezinom prolaznoscu, a ja je se sjecam onako kako se zatvorenik sjeca resetki i okova zatvora. Godine izmedju djetinjstva i mladosti za vas su zlatno doba bez briga i ogranicenja, a za mene su te godine doba tihog bola, koje je poput sjemena palo u srce i raslo s njim ne mogavsi naci nikakvog izlaza u svijet znanja i mudrosti, sve dok ljubav nije srcu otvorila vrata i oblila ga svjetloscu. Ljubav mi je poklonila govor i suze. Vi se sjecate vrtova i orhideja i sastajalista i uglova [...]
Moj djed Rade plasio se ne samo raznih zivotinja (zmija, dazdevnjaka i riba) nego je zazirao i od mnogih sprava i masina: od pusaka, termometara, vaser-vage i tako dalje.Ni pod kakvim izgovorom u nasu kucu nije se smjela unijeti puska: ni puna ni prazna, ni pokvarena, ni rastavljena. Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuzivalo bi mu se u stomaku, a od vaservage je zakretao glavu kao od urokljivih ociju. Medutim, jedino je prema satu oduvijek imao neko posebno strahopostovanje gledajuci u njemu tajanstveno bice koje zivi svojim zagonetnim zivotom, cistim i mudrim kao kod kakvog drevnog [...]