Zene mnogo puta same sebe dovode u polozaj jos nizi od onoga u kojem se zene opste nalaze,a koji je,neka mi bude dopusteno da sudim nepristojno, i onako vec nizak, one se kazem,same dovode u polozaj nizi od opsteg polozaja zene i pripremaju svoje jos vece ponizenje dopustajuci unapred muskarcima da ih vredjaju, mada moram priznati, nikako ne vidim razloga da bi to zenama bilo potrebno. Nema nikakve sumnje da zene ne mogu nicim toliko lako podici svoj ugled u ocima muskarca koliko odlucnoscu da budu nepopustiljive i da svojim udvaracima daju na znanje kako ne dopustaju da ih obesceljuju [...]
Dajte mi samo jednu armiju zaljubljenih i osvojit cu celi svet. Budala ima veliku prednost pred pametnim covekom: uvek je zadovoljan samim sobom. Fanatizam mozemo iskoreniti samo ako ga uspavamo. Ja znam, kad je to potrebno, skinuti lavlju kozu da bih navukao kozu lisice. Od uzvisenog do smesnog samo je jedan korak. metak koji treba da me ubije jos nije izliven. Prastajuci, covek se uzdize iznad onih koji ga vredjaju. Lepa se zena svidja ocima, dobra zena svidja se srcu; jedna je dragulj, druga riznica. U revolucijama postoje dve vrste ljudi: oni koji ih dizu i oni koji se njima [...]
Postoji jedna rec u koju staje pola veka našeg života. To je rec – najmanji zajednicki sadržatelj. Rec fantom. Nema. Slušamo je od najmanjih nogu. Cujemo je u isto vreme kad i svetu rec: mama! Nema. Ta cetiri slova sadrže citavu istoriju naše bede. Kada ulazimo u trgovinu, mi ne tražimo ono što nam treba, vec pitamo: ima li? U pekari: ima li hleba? U mlekari: ima li mleka? Na benzinskoj pumpi: ima li goriva? Nema. Verovao sam da sam do kraja istražio pustoš ta cetiri slova i da me više ništa ne može iznenaditi, ali, evo, stigli smo do [...]
Možda. Imamo svoju rec. Najmudriji odgovor na konacna pitanja. Rec koja ukazuje na otvorena vrata i široke horizonte. Ne verujem u to da je znacenje života zagonetka koju treba razrešiti. Život jeste. Ja jesam. Svašta može da se desi. A ja verujem da svome životu mogu dati novo znacenje. Neizvesnost je sreca u formi nesrece. Da sam apsolutno siguran u sve, proveo bih život u patnji, bojeci se smrti. Ali, pošto je uvek sve moguce, cuda su uvek negde u blizini i nikada nece prestati da se dogadaju. Verujem da covekova sloboda može da se definiše jednom jedinom recju koja, [...]
„Sedosmo u camac, ona sede kraj mene na moje sedište i dodirnu me svojim kolenom. Ja je pogledah i ona mi na tren uzvrati pogled. Pricinila mi je prijatnost time što me je dodirnula kolenom, poceh da se osecam nagradjenim za taj gorki dan i radost mi se vracala kada ona iznenada promeni položaj, okrete mi ledja i poce da razgovara sa doktorom koji je sedeo kraj krme. Celih cetvrt sata nisam postojao za nju. Onda ucinih nešto zbog cega se kajem i što još uvek nisam zaboravio. Njena cipela pade sa noge, ja je zgrabih i zavitlah u vodu [...]
Zacudjuje me uvek, sve dok smo toliko spremni mudrovati o drugim sdrzajima, siromastvo ideja koje imamo o smrti. To je dobro ili je lose. Ja se nje bojim ili je zovem (kazu oni). Ali to takodje pokazuje da nas nadilazi sve ono sto je jednostavno. Sta je plavo i sta da mislimo o plavom? Istu poteskocu predstavlja smrt. o smrti i bojama ne umemo raspravljati. Pa ipak, vrlo je vazan ovaj covek preda mnom, tezak kao zemlja, koji unapred oblike moju buducnost. Doduse, mogu li ja zaista misliti na nju? Kazem sebi : ja moram umreti, ali to nista ne [...]
Osecao se vrlo nesrecan. Njegova ruža mu je pricala da je ona jedinstveni primerak svoje vrste na svetu. A evo, samo u jednom jedinom vrtu, bilo je pet hiljada potpuno istih! »Ona bi bila vrlo uvredjena, kad bi to videla, pomisli on… strašno bi se zakašljala i pravila bi se kao da umire da ne bi ispala smešna. I ja bih bio prinudjen da se pravim kao da je negujem, jer bi inace, da bi i mene ponizila, stvarno pristala da umre… Zatim pomisli opet: »Verovao sam da sam bogat što imam jedinstven cvet, a u stvari imam samo obicnu [...]
Jos sam jednom svom svojom snagom kriknuo van u svet. Onda su mi zarili zapusac u usta, okovali ruke i noge i stavili povez preko ociju. Cesce su me valjali amo-tamo, uspravljali i opet polegali, i to takodje cesto; na mahove su me trzajuci povlacili za noge, da bih se propeo od boli, pustali bi me trenutak mirno lezati, ali onda bi mi zadali duboke ubode necim vrlo siljatim, sad tu, sad tamo, posve neocekivano, prema nekom svom hiru. Kafka, Dnevnik
Srce se moje umorilo, reklo mi zbogom i otišlo do Staništa srece. I kada je stiglo do toga svetilišta koje je duh osveštao, zastalo je u cudu jer nije videlo ono što je zamišljalo da ce videti. Nije videlo moc bogatstva, niti vlasti. Nije videlo ništa sem ceda Lepote, njegove saputnice, kci Ljubavi, i deteta njihovog. Mudrost. Zatim je moje srce reklo kceri Ljubavi:,,Gde je zadovoljstvo o, Ljubavi? Cuh da sa tobom obitava.” A ona je odgovorila: ,,Zadovoljstvo nije ovde, u gradu drži propoved, tamo gde su pokvarenost i pohlepa, a na ovom mestu nama zadovoljstvo ne treba. Sreca ne [...]
„Slusaj me dobro, slusaj, radosti moja! Ti umiri srce svoje, i nemoj me voleti tako kao sto si me sad zavoleo. Bice ti lakse, tvome srcu bice lakse i milije, a sacuvaces sebe od ljutoga neprijatelja, a steci ces sebi neznu sestricu. Dolazicu kod tebe, kad hoces, milovacu te, i necu se stideti sto sam te poznala. Bila sam vec dva dana s tobom kad si lezao u zloj bolesti! Primi me kao sestru. Nismo se uzalud ti i ja bratimili, nisam se ja uzalud molila Bogorodici za tebe! Takvu sestru neces vise steci. Ceo svet ces obici, pod nebo [...]
Ja iscezoh, odoh da se kreveljim pred ogledalom. Kada se danas secam toga, tih kreveljenja, shvatam da su mi ona obezbedjivala zastitu: protiv munjevite provale stida branio sam se misicnom blokadom. A onda, terajuci u svojoj nesreci do krajnjih granica, kreveljenjem sam se spasavao nje: strmoglavce sam se bacao u poniznost kako bih izbegao ponizavanje. Lisavao sam se sredstava pomocu kojih sam se dopadao kako bih zaboravio da sam ih imao i da sam ih zloupotrebio; ogledalo mi je bilo od velike pomoci: stavio sam mu u duznost da mi pokaze da sam cudoviste: a kada bi ono uspelo u [...]
Sam, mogao sam da mislim na nju, ali mi je ona nedostajala, nisam je posedovao. Kada bi bila prisutna, govorio sam joj, ali sam bio isuvise daleko od samoga sebe da bih mogao da mislim. Kada bi spavala, nisam vise morao govoriti, znao sam da me ona vise ne gleda, vise nisam morao da zivim na povrsini samoga sebe. Sklanjajuci oci, gubeci svest, Albertina je, jednu za drugom, stresala sa sebe razne svoje ljudske osobine, koje su me razocaravale od dana kada sam se upoznao sa njom. Ona je sada zivela samo nesvesnim zivotom bilja, drveca, zivotom razlicitim od moga, [...]