Kad ponovo razmislim

Kad ponovo razmislim, sada, u srcu mi eksplodiraju beskrajne, silovite emocije, kojima ne mogu da odredim značenje, zato što najdublja osjećanja imaju pravo da postoje samo u njima samima i nigdje drugo. Još manje postoje u logici i, ponajmanje, u stvarnim dogadjajima. Volio sam te kao što mi se nikada ranije nije desilo i kako mi se nikada više neće desiti.

Volio sam te u vremenskom razmaku koji se ne može odrediti u stvarnosti, možda zato što ni danas ne razumijem da li smo se voljeli koji mesec ili koju godinu, koji tren ili koju vječnost. Možda si oduvijek bila u meni, kao dio mojih najskrivenijih snova i potreba, kao cilj mojih vječitih čežnji, kao sjećanje na staru maštu mog djetinjstva razočaranog djeteta, koje nije uspijevalo da pronadje drugara sa kojim bi podijelilo igračke, zajedno ukralo marmeladu od jagoda iz ostave.
Volio sam te ne samo zbog uzvitlanog bogatstva koje si unijela u moj život, ili zbog onog uzbudjujućeg kupanja u duhovnoj čistoti kao kad sam sa tobom podijelio tvoj unutrašnji život, nego i zbog toga što si mi otkrila onaj dio mene koji sam oduvijek htio da upoznam, a za koji sam znao da je zapetljan u mreži moje stidljivosti. Neizbežno te voli svako ko te poznaje iznutra. Možda je zbog toga nemoguće izbrojati dane kada smo bili zajedno (da li je moguće da osjećanja imaju veličinu brojeva na kalendaru?) i ako mislim na tebe dok pišem, ne znam da li sam te posljednji put vidio prošle godine, prošlog mjeseca, ovog jutra ili možda prije samo nekoliko trenutaka.Nešto od tebe je ostalo unutra, nešto što je neosjetljivo na tok vremena, životne dogadjaje koji se utrkuju u nepotrebnoj žurbi. Nešto što čini tajnim blago unutrašnje ljepote za kojom posežem kada imam potrebu za svijetlom, u danima kada nebo iznad Jerusalima ostaje daleko i kada mi oblaci svakodnevice prekrivaju boje. Po neki put, uveče, sa prozora moje sobe podižem oči ka nebu, instinktivno tražeći nebo iz naših dana u Jerusalimu i sanjam da je opet tu. Želio bih da u tvom životu ima makar dio ljepote koju umiješ da daš onome ko je pored tebe…

Alberto Moravia – Tajna

Moja duša i ja često vodimo duge, naprosto beskrajne razgovore

Moja duša i ja često vodimo duge, naprosto beskrajne razgovore. O svemu, pa i o njoj samoj, kaogod i o meni, na primjer, da li ja jesam nešto ili sam ništa, nečiji san, misao, kompjuterski program u časovima kada je nečiji računar tamo, gore, ako gore postoji, uključen. Tako besjedimo, propitujemo se poput Kočićevog Davida i njegove ženturače, ponekad i posvađamo, raziđemo se svako u svoju samoću, ali bez čvrste riječi da se više nećemo družiti – Bože sačuvaj, moja mi je duša najbliža, naprosto bez nje ne mogu.

Ali, ponekad je upitam, šta si ti, dušo moja? Ili, ko si ti? Gdje si? Kako se pokazuješ, obznanjuješ, kako to da znamo za tebe, da te je neko, negdje, davno, pomenuo i otada ti zaista postojiš, onako kako postoje bajke, patuljci, čak i bolesti – de, ne duri se i ne plaši se , ovo nije ništa lično.

Toliko je hartije potrošeno da bi se ljudi tebi približili, ali ne znamo jesu li uspjeli, ili su možda čak i dalje nego što su bili u Sokratovo vrijeme. Čovjek je, zaista, tada imao dušu i nije je negirao, nije od nje bježao. Dvije i po hiljade godina poslije Sokrata, došli su oni što su vjerovali samo u materiju, kao da je to što opipavamo zaista materija a ne opet samo nečiji smijeh, laž, podvala, došli i odrekli dušu i njeno postojanje. Došli i prošli, ali dušu nisu uništili.

Kako je ona, moja i tvoja duša, čitaoče moj? Mirna ili uznemirena? Bolna ili zdrava. Jasna ili tamna? Puna mržnje ili ljubavi? Caruje li u njoj zavist i zloba ili plemenitost i velikodušnost. Okrene li glavu na drugu stranu kada neko strada, ili u svemu želi da učestvuje? Kakva li je, prijatelju moj, poslije Onoga što je došao i umro za njen spas? Je li bliže spasenju ili je potonula dublje prema potpunoj propasti?

Hajde, pogledajmo to izbliže, služeći se onim što smatramo da bi mogao da bude zdrav razum, potom i lektirom, ponekim retkom drevnih i modernih mudraca, eda bi se vidjelo kako mi ovdje ništa nismo izmislili, jer se ništa izmisliti ne može, davno nam je to objašnjeno.

Neki krajevi ovog svijeta, neke zemlje mislim, već dugo nisu imale mogućnost da upoznaju rat i da osjete jezu što se u dušu uvlači s odjekom te riječi. Ovdje to nije slučaj, rat je nešto obično što nijednu generaciju ne može da mimoiđe, bar da je ne okrzne malo, tek da joj dušu naruži ili potpuno unakazi.

Moju i tvoju dušu, plemeniti čitaoče.
Ranko Ristivojević