U neprestanom maštanju i strahovanjima

... January 30th, 2013 § 0 comments §

U neprestanom maštanju i strahovanjima od svega oko nas, mi doživimo više nego što doživimo u stvarnosti, i to kroz ceo dugi čovečji život. Najveći deo naših nesreća bile su zato čisto imaginarne ili bezmalo preterivane, a čitave katastrofe kojih ste se bojali da ih ne doživite, nikada niste ni doživeli. Zbog tog imaginarnog sveta, naš život izgleda načinjen od hiljadu života, a naša sudbina od hiljadu sudbina. Samo udubljivanjem u svoju ličnost, čovek uspe da bolje pozna i prirodu drugih ljudi, i odmeri svoje odnose prema stvarima i najzad, da bar donekle potisne iz sebe naš urođeni mračni strah od života. Što čovek duže vremena živi u društvu, on sve više živi u strahu; i osamiti se, to znači u mnogom pogledu, lečiti se od straha. Usamljen čovek je jedini čovek oslobođen. I samoća je jedino mesto gde se ne strahuje. Usamljen čovek se najmanje boji gubitaka, pošto usamljeniku najmanje treba. Pećinski čovek se jedino bojao jače životinje nego što je on, dok današnji društveni čovek živi u strahu od hiljadu priviđenja. Uglavnom, izvor sve njegove bede na zemlji, jeste strah više od priviđenja nego strah od stvarnih mogućnosti.

Jovan Dučić, “Usamljenost”

Kako i zasto dolazi do toga da skoljka proizvodi biser?

... January 25th, 2013 § 0 comments §

Kako i zasto dolazi do toga da skoljka proizvodi biser? Kao prvo, to je zrno peska koje je prodrlo u skoljku i predstavlja teskocu za nju, nervira je. ” Ah”, kaze ona sebi, ” kako da se oslobodim ovoga?” “Grebe me, nagriza me, sta da radim?”

I evo je gde pocinje da razmislja, sabira se, meditira, trazi savet do dana kada shvati da nece moci nikada da se oslobodi tog zrna peska, vec da moze da ga obradi na takav nacin da ono postane glatko, sjajno, oblo.

I kada joj to uspe, ona je srecna i kaze sebi :” Ah, savladala sam jednu teskocu”. Hiljadama godina biserna skoljka obrazuje covecanstvo, ali ljudi nisu shvatili lekciju. Koja je to lekcija? Da ako uspemo da obavijemo nase teskoce i sve sto nas nervira, u svetlu, prozracnu i blagu materiju, imacemo neprocenjivo bogatstvo.

Evo sta treba razumeti. Zato vec odsad, umesto da se zalite, kukate i jedete u sebi ne preduzimajuci nista, potrudite se da proizvedete tu izuzetnu i specijalnu materiju kojom cete obaviti svoje teskoce.

Lekcija biserne skoljke – Aivanhov

Slušaj, momče

... January 20th, 2013 § 0 comments §

- Slušaj, momče – , govorio je Bogdan promuklim baritonom, – sve što ti život uskrati pretvori u prednost. Suočavaj se bez straha, puštaj se, neka te nosi struja. Ma ništa nije vredno očaja.
Bože, kako žalim samoubice. Koliko mladosti i lepote je nestalo samo zato što se u času slabosti poveruje u žar neponovljivosti.
Upamti, nema kraja. Uvek postoji neki prozor, makar mali otvor kroz koji se može namignuti sebi od pre, i nije važno kojim redom ti se u zivotu dešava sve to što ti je namenjeno.
Momče, slušaj me dobro, zajebi hronologiju. Sve što ne dobiješ na početku, čeka te na kraju. Sve što zgrabiš preko crte moraćeš dvostruko da platiš. Sve, baš sve je tako kako je jedino moglo biti. Za samo nekoliko decenija sve se obrne, i nema više naših malih večnosti sa početka.
Horizonti su takođe potrošivi, momče.

Ruski prozor – Dušan Velikić

Imat ćemo ih još!

... January 15th, 2013 § 0 comments §

Mjesec, sav okrugao i grimizne boje, dizao se iznad same zemlje u dnu livada. On se brzo dizao iznad grana topola koje su ga tu i tamo skrivale kao kakav crn, prodrt zastor. Zatim se ona pojavi, blistajući od bjeline, na čistom nebu koje je osvjetljavao; i onda uspravljajući se, on spusti na rijeku jednu veliku mrlju na kojoj se pojavi bezbroj zvijezda, i ta srebrena svjetlost kao da se savijala u vodi sve do dna kao zmija bez glave, pokrivena blistavim ljuskama.

To je bilo nalik i na neki ogromni svijećnjak na kojem su se cijelom dužinom blistale kapljice rastaljena dijamanta. Tiha noć se šrila oko njih, gusti mrak je zastirao lišće. Emma je, s upola zatvorenim očima, duboko udisala svjež vjetar koji je pirio. Nisu ništa govorili jer su bili i suviše utonuli u svoje sanjarenje.

Ljubav minulih dana ponovo je ispunjavala njihova srca, bujna i nijema kao rijeka koja je tu tekla, s tavom čudnom milinom kakvu donosi i miris jorgovana, i bacala u njihove uspomene mnogo veće i mnogo sjetnije sjene nego što su sjene onih nepokretnih vrba koje su se pružale po travi. Često bi kakva noćna životinja, jež ili lasica, polazeći u lov, pomicala lišće, ili bi se, pak, na mahove čula koja zrela breskva kako sama od sebe padne s grane na osmanluku.

- Ah divne li noć! – reče Rodolphe.
- Imat ćemo ih još! – odgovori Emma.

Gospodja Bovari – Gustave Flaubert

Ali sta je secanje koga se ne secamo?

... January 11th, 2013 § 0 comments §

Ali sta je secanje koga se ne secamo? Ili, da podjemo jos dalje: ne secamo se upamcenog iz poslednjih trideset godina; ali potpuno smo u tome ogrezli; zasto se onda zaustaviti na tih trideset godina, zasto ne produziti i dalje od rodjenja taj dosadasnji zivot?
Kad mi vec nije znan sav jedan deo uspomena koje su sa mnom, kad su one vec nevidljive za mene, kad nemam moc da ih dozovem, ko mi kaze da u toj meni nepoznatoj masi nema i takvih koje poticu iz vremena daleko pre moga ljudskog zivota?
Kad mogu u sebi i oko sebe da imam toliko uspomena kojih se ne secam, taj zaborav (bar fakticki zaborav, jer nemam moc da ista vidim) moze se odnositi i na neki zivot koji sam proziveo u telu nekog drugog coveka, cak i na nekoj drugoj planeti.
Isti zaborav brise sve. Ali sta onda znaci ta besmrtnost duse, za koju je norveski filozof tvrdio da stvarno postoji?
Bice koje cu biti posle svoje smrti nema nimalo vise razloga da se seca coveka koji sam bio od svog rodjenja nego ovaj da se seca onoga sto sam bio pre toga.

Sobar bi usao. Ja mu nisam govorio da sam vec vise puta zvonio, jer sam uvidjao da sam do tada samo sanjao da zvonim. Bivao sam ipak prestravljen pri pomisli kako je taj san bio jasan kao i java. Da li bi, onda, obrnuto, i java mogla biti nestvarna kao san?

Marsel Prust – “Sodoma i Gomora”

Jedne noći sjedio sam na krevetu

... January 5th, 2013 § 0 comments §

Jedne noći sjedio sam na krevetu u hotelskoj sobi na Bunker Hillu, u samom središtu Los Angelesa. Bila je to važna noć u mojemu životu, jer morao sam donijeti odluku oko hotelske sobe. Ili plati ili se gubi: tako je pisalo u poruci, cedulji koju mi je gazdarica proturila ispod vrata. Veliki problem koji je zahtijevao izuzetnu pažnju. Riješio sam ga tako što sam pogasio svjetla i otišao u krevet.

Probudivši se ujutro, čvrsto sam odlučio kako mi je potrebno više tjelesnog vježbanja, i odmah sam počeo, učinivši nekoliko pregiba. Onda sam oprao zube, osjetio okus krvi, ugledao ružičastu pkenu na četkici za zube, sjetio se novinskih oglasa, i odlučio izaći i popiti kavu.

Otišao sam u restoran u koji sam uvijek odlazio, sjeo na visoku stolicu za dugim šankom i naručio kavu. Imala je okus poput kave, ali nije vrijedila ni kinte. Dok sam sjedio tamo, popušio sam nekoliko cigareta, pročitao rezultate susreta u Američkoj bejzbol ligi, savjesno izbjegao rezultate utakmica u Nacionalnoj bejzbol ligi, i sa zadovoljstvom primjetio da je Joe DiMaggio još uvijek bio na diku talijanskom narodu, jer je vodio na listi udarača palicom.

Sjajan udarač, taj DiMaggio. Izišao sam iz restorana, stao pored zamišljenog bacača lopte i hitnuo jednu za pobjednički poen preko ograde. Onda sam se zaputio ulicom prema Angel s Flightu, pitajući se što mi je činiti toga dana. Ali ništa mi nije palo na pamet i stoga sam se odlučio prosmucati po gradu.

Zapitaj prah – John Fante

Gde sam ja to?

Trenutno pregledate arhivu January, 2013 za Citati i po neka priča.