Prvi poljubac

... October 22nd, 2009 § 0 comments §

To je prvi gutljaj iz pehara koji bogovi napuniše iz svetog vrela ljubavi. To je granica između sumjne što srce obrvava i rastužuje i pouzdanja koje ga ispunjava i usrećuje. To je početak poeme duhovnog života i prvo poglavlje romana o pravome čovjeku. To je čvrsta spona koja veže neobičnost prošlosti s bljeskom budućnosti. On dovodi pritajenja osjećanja do pjevanja. To je riječ koju usne izgovaraju objavljujući da srce dospijeva na prijestolje, da je ljubav kraljica i da je odanost kruna. To je nježan dodir, kao kada lahor vrhovima prstiju prelazi preko usana ruže odnoseći sobom dugo slatko uzdisanje i tiho umilno šaputanje. To je početak čudesnog treperenja koje ljubavnike uznosi iz materijalnog svijeta u svijet nadahnuća i snova. To je primicanje cvijeta sase šipkovom cvijetu i miješanje njihovog daha da bi se treća duša rodila.
Ako prvi pogleda liči na sjeme koje boginja ljubavi u polje ljudskog srca baca, onda je prvi poljubac nalik prvome cvijetu na vrhu prve grane na stablu života.

Halil Džubran

Lako je reći “volim te”

... October 19th, 2009 § 1 comment §

“Lako je reći “volim te”, ništa posebno, i manje-više svaki muškarac koga poznajem čini to stalno. Ja sam u par navrata glumio kako nisam u stanju da to kažem, mada nisam siguran zašto. Možda stoga što sam želeo da time taj trenutak koji liči na otrcane romanse sa Doris Dej bude vredniji pomena nego što bi inače bio. Znate ono – s nekim ste u vezi i počnete nešto da govorite, a onda se zaustavite, a ona pita: “Šta?”, a vi kažete: “Ništa”, pa ona insistira: “Molim te, reci”, a vi i dalje odbijate: “Ne, zvučaće glupo”, i potom vas ona natera da to ipak izreknete, iako ste sve vreme upravo to i nameravali, a onda ona smatra da je to vrednije zato što je teško izvojevano. Možda je i znala da ste se folirali, ali vam ipak ne zamera.”

Nik Hornbi

Izvor ~ odlomci.blogspot.com

Podigao sam se.

... October 13th, 2009 § 0 comments §

Podigao sam se. Pat je izlazila iz vode. Išla je baš u visini sunca i širok sjaj se slivao s njenih ramena. Toliko je bila obasjana svetlošču da je izgledala skoro tamna. Penjući se uz žal,svakim korakom je sve više ulazila u žarki sjaj,i najzad je sunce poznog popodneva stajalo iza njene glave kao oreol.
Skočio sam. Široko plavo nebo,bezbrojne brazde bele morske pene, i lepa,vitka prilika preda mnom,cela ta slika izgledala je nestvarna,zalutala iz nekog drugog sveta. Učinilo mi se kao da sam ja sam na svetu,a iz vode mi prilazi prva žena . Za časak sam osetio duboku,tihu moć lepote ,osetio sam da je jača od one krvave prošlosti i da treba da bude jača,jer bi se inače svet survao,a ja bih se ugušio u njegovim užasnim zabludama. Osetio sam još više:osetio sam da sam tu,da je Pat tu,da volim,da sam izišao iz onog užasa,da imam oči,ruke,misli,vrelu krv…i da je sve to neshvatljivo čudo…

Erih Marija Remark ~ Tri ratna druga

Sta smo to onda mi?

... October 10th, 2009 § 0 comments §

- Sta smo to onda mi? Lude? Nesrecnici?
- Najzamrseniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu salu kao s nama. Do juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nesto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne mozemo vise nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac sto ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema vise toka ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla i krivice zbog otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadrzavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rjesenja. Preziru nas i braca i dosljaci, a mi se branimo ponosom i mrznjom. Htjeli smo da se sacuvamo, a tako smo se izgubili da vise ne znamo ni sta smo. Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa, pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznjezeni i tvrdi, veseli i tuzni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe! Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti? Zar bez razloga pustamo da zivot prelazi preko nas, zar se bez razloga unistavamo, ali isto tako sigurno? A zasto to cinimo? Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti!

M. Selimovic

Okrenuti ledja strasti ili joj se slepo prepustiti

... October 6th, 2009 § 0 comments §

Ljubavna strast dovodi ljude u stanje kad prestaju da jedu, da spavaju, da rade, kad gube svoj duševni mir. Mnogi se uplaše kad se ona pojavi, jer uništava sve što su do tada postigli i stvorili.
Niko ne voli da vidi svoj svet u ruševinama.Zato mnogi ljudi uspevaju da se suprotstave toj pretnji, i da očuvaju kuću ili bilo koju tvorevinu koja je već trula iznutra. To su čuvari preživelih stvari.
Drugi, pak, postupaju suprotno: predaju se bez razmišljanja, nadajući se da će im ljubav rešiti sve probleme. Prepuštaju drugoj osobi svu odgovornost za vlastitu sreću i pripisuju joj svu krivicu za eventualni neuspeh. Neprestano su u euforiji jer se dogodilo nešto čudesno, ili u depresiji, jer je nešto, što nisu očekivali,sve opustošilo.
Okrenuti ledja strasti ili joj se slepo prepustiti – koja je od te dve mogućnosti manje destruktivna? Ne znam.

Jedanaest minuta – Paulo Coelho

Gde sam ja to?

Trenutno pregledate arhivu October, 2009 za Citati i po neka priča.