Skocit cemo u dubinu i zaglaviti

... February 29th, 2008 § 0 comments §

Razum nas žestoko odvraca od ruba ponora i baš zato mu se neodoljivo primicemo. Nema u prirodi tako demonski nestrpljive strasti kao što je strast onoga koji, strepeci na rubu ponora, snatri tako o vratolomnom skoku. Prepustimo li se i na tren razmišljanju, neminovno smo propali, jer premišljanje nas tera da se obuzdamo, a upravo zato, kažem ne možemo razmišljati. Ako u blizini nema prijateljske ruke da nas zadrži, ili ako ne uspemo u nenadanom pokušaju da se bacimo nauznak na zemlju, skocit cemo u dubinu i zaglaviti.

Djavo perverznosti, A. E. Po

Najdrskija misao

... February 25th, 2008 § 1 comment §

Da, neki put se najdrskija misao, misao na prvi pogled nemogucna, toliko jako ucvrsti u glavi da je covek najzad smatra kao nesto ostvarljivo…I ne samo to: ako je ta ideja u vezi s nekom jakom, strasnom zeljom, onda je covek, bogami, smatra, na kraju krajeva, kao nesto fatalno, neizbezno, unapred odredjeno, kao nesto sto nikako ne moze da ne bude, sto se mora dogoditi. Moze biti da je u vezi sa tim jos nesto, nekakva kombinacija predosecanja, neko neobicno naprezanje volje, samootrovanje svojom sopstvenom mastom; ili mozda jos nesto drugo, ne znam…

Kockar, Dostojevski

Predeo slikan cajem

... February 23rd, 2008 § 1 comment §

“Moja dusa je device koja je rodila moje telo. I moj glas u njemu. Taj glas umivam svakog jutra kao sto se umivam svakog jutra kao sto se umiva hleb i lice. Taj glas, kao hleb, ima svoje telo na nebu, a ja, kao svako lice , imam svoj nebeski pralik. Moju rec neko je vec izgovorio negde gore pre mene, moja rec samo sledi svoj nedostizni uzor. I ja zudim da se pesmom priblizim tom Nepoznatom. Jer svaka poznata stvar ovoga sveta samo je polovina stvari i uci o svojoj drugoj, nevidljivoj bozanskoj polovini, onoj koja nam je nedostupna i nespoznatljiva. Zato je moja rec i moj glas samo polovina Reci i polovina Pesme i uci me o svojoj drugoj polovini kad god imam njenu naklonost. Jer , Duh dise kad hoce i na koga hoce. Inace, zasto bi moja pesma i pamet imala dane potpune tupavosti i dane velikih pronicavosti i nadahnuca. Zasto je covek sredom glup i za utornik , a petkom mudar i za sredu?
Ali, moja veza sa tom nebeskom stranom moje prirode prekinula se. Posle pada u greh meni vise nije citljiva nebeska polovina mog glasa, onostrana knjiga moje sudbine . Ta knjiga za mene je sad sklopljena i nema zauvek. A od jedine ljubavi mog zivota ostadose samo brkovi o koje mozes da ocistis zube.
Zato ja trazim Onog ko ce mi umesto mene procitati i tumaciti knjigu moje sudbine. Ko ce mi opet otvoriti put do druge polovine mog glasa, do nebeskog uzora moje pesme. On mora da postoji kao sto nad svakim stoletnim hladom mora stajati isto tako stoletna lipa.
Ali, ako ja na nebu imam svog nebeskog brata prema kojem je oblikovana moja dusa, onda neminovno postoji i ona Druga strana medalje, donja strana odjeka; ako svaka stvar na zemlji ima svoje uzore u idejama neba, onda tamna strana njihove prirode ( jer ovde su sve takva bica sto imaju i tamnu stranu, i sama ja imam tamnu stranu svoje prirode i svog glasa) onda ta tamna strana moje pesme nema i ne moze imati prototip na nebu, nego u podzemlju; tamo u Paklu, postoji moj drugi, moj crni ljubavnik, tamo se iz parnog ogledala moja desna ruka pretvara opet u levu, kao sto oci gledaju zajedno, a svako je slepo za svoj racun. Dakle, ako ja, i moja pesma (kao i sve drugo sto ovde postoji i moze se spoznati na ovom svetu) ucim o nevidljivim nebeskim stvarima jednim delom svoje naravi, onda drugim delom svoje prirode ja predstavljam takodje simbol i ucim o nevidljivim stvarima pakla, o podzemnom odjeku moje duse. Moj nebeski ljubavnik meri: sta su drugi nama nazao ucinili, a tamni ljubavnik moje pesme meri: sta smo mi drugima nazao ucinili. Ako me ka nebu vuce moj nebeski ljubavnik kojeg naslucujem nad sobom dok pevam i od kojeg zavisi moj zivot, onda mora postojati i onaj drugi, crni ljubavnik moje duse, knez oblasti nocne, ubica mog glasa, koji ce se neminovno jednom pojaviti da me odvuce u podzemlje, u cutanje i smrt. Zato sam zelela da nadjem onog prvog pre no sto me nadje drugi.”

Predeo slikan cajem, Milorad Pavic

Vi znate sta je to sto je mene progutalo

... February 22nd, 2008 § 0 comments §

“Vi znate sta je to sto je mene progutalo. I posto nema nikakve nade , a u vasim ocima sam nula, zato i govorim otvoreno: svuda vidim samo vas, a sve ostalo mi je svejedno. Zasto i kako vas volim- ne znam. Znate, vi mozda uopste i niste lepi? Zamislite , ja uopste i ne znam da li ste vi lepi ili ne? Cak ni u licu? Srce vam, sigurno, nije dobro, a da vam um nije plemenit- i to je vrlo verovatno. (…)
Znate li da cu vas jednog dana ubiti? Necu vas ubiti zbog toga sto cu prestati da vas volim, ni iz ljubomore, nego onako, prosto cu vas ubiti jer me neki put nesto vuce da vas pojedem.”
“A znate li da je, osim toga, i opasno da nas dvoje sami setamo. Mene je vec mnogo puta neodoljivo vuklo da vas pretucem, unakazim, udavim. I mislite li da do toga nece doci? Vi cete me dovesti do bunila. Tek valjda necu od skandala prezati? Ili od vaseg gneva? Sta se mene tice vas gnev? Ja volim bez nade i znam da cu vas posle toga jos hiljadu puta vise voleti. Ako vas ikad budem ubio, moracu, naravno, i sebe da ubijem; a ja sebe koliko je god moguce duze necu ubijati , kako bih taj neizdrzljivi bol da budem bez vas osecao sto duze. I znate li jos jednu neverovatnu stvar: ja vas svakim danom volim sve vise, a to je takoreci nemoguce.”

Kockar, Dostojevski

Cesto

... February 21st, 2008 § 0 comments §

Cesto mi se cini da nije sve izgubljeno na vetrovima i bespucima.
Cesto me obraduje misao da je ocaj, haos i bludnja samo nuzan prelazni oblik.
Cesto mi se cini da osecam kako izlazim, jos nesiguran i slomljen, iz svega sto je bilo, i da stajem na cvrsto mesto, van sebe, odakle pocinje pucati vidik, sirina i sloboda.
Cesto mi se pricinjava da sam jak i stalan, da sam vec dovoljan sam sebi, da sam se izvio nad ropstvom tela i vlasti sudbine i da samo treba da sednem i polozim ruku na dela i da radim, vedra duha i smirena srca, dugo, ustrajno i odusevljeno kao stari zlatari. Cesto mi se pricinjava. Ali me dan jos cesce povuce sa sobom, pa se lomim i previjam od nemila do netraga, od coveka do coveka, od lazi do lazi i od bola do bola …

Ivo Andric

Da vam kažem nešto o psima

... February 20th, 2008 § 0 comments §

Da vam kažem nešto o psima. Bilo je to jednog od onih dana na 40 stepeni Celzujusa dok sam oznojen, bolestan, delirican, mamuran, jurcao okolo. Zaustavio sam se kod neke male stambene zgrade ispred koje je, na plocniku, bilo sanduce. Otkljucao sam ga. Ni zvuka u blizini. Onda sam osetio kako mi se nešto zabija medju noge. Dobro me nataklo. Okrenuo sam se i video odraslog nemackog ovcara, njuške dopola zavucene u moje dupe. Jedan škljocaj i odoše mi jaja. Odlucih da ti ljudi ne dobiju poštu toga dana, a možda i nikad više. Covece, mislim stvarno je šljakao tim nosem. Njuš! Njuš! Njuš!

Vratio sam poštu u kožnu torbu i onda veoma polako napravio polukorak napred. Nos je pratio. Napravio sam još jedan polukorak drugom nogom. Nos je pratio. Onda sam polako, sasvim polako, napravio pun korak. Onda još jedan. Onda sam stao. Nos je bio napolju. A ovaj je stajao i gledao u mene. Možda nikad nije onjušio ništa slicno, a ja nisam znao šta da radim.

Tiho sam otišao.

Carls Bukovski ‚‚Post Office”

Vrline može biti i u grijehu

... February 19th, 2008 § 0 comments §

Išao sam dolinom dok je zora, rudeci, odavala tajnu vjecnosti,
A ondje je potok, tekuci, pjevao, zvao i govorio:
Život nije samo veselje;
Život je cežnja i odlucnost.
Mudrost nije u rijecima;
Mudrost je smisao u rijecima.
Velicina nije u visokom položaju;
Velicina je u onih koji odbijaju položaj.
Covjek nije plemenit po podrijetlu;
Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!
Niti je pokvaren svaki onaj koji je okovan;
Katkad je lanac dragocjeniji od ogrlice!
Raj nije u skrušenosti;
Raj je u cistu srcu.
Pakao nije u muci;
Pakao je u praznu srcu.
Bogatstva nisu samo u novcu;
Kolike li su skitnice bile bogatije od svih ljudi!

Niti su svi siromasi vrijedni prezira;
Bogatstvo je svijeta u glavi kruha i u ogrtacu.
Ljepota nije u licu;
Ljepota je svjetlost u srcu.
Savršenstvo nije u onih koji su cista srca;
Vrline može biti i u grijehu.
To rece potok drvetu na svojoj obali;
Možda je u onome što je pjevao potok bilo nešto od tajna mora.

Izreke potoka – H.Ðubran

Potrazite Zlatne ljude

... February 18th, 2008 § 0 comments §

Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni. Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vasa pitanja, kako god teska ona bila. Njih mozete pitati zasto je nebo plavo i zasto drvece uvis raste zeleci dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijecu ime… njih mozete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zasto ne mozete razdvojiti mlijeko i caj da opet budu kao prije nego sto ste ih pomijesali, ne zeleci piti ni jedno ni drugo vec nesto trece… njih mozete pitati zasto rastemo, zasto ucimo, zasto se ponekad osjecamo tako svadljivima ili tuznima… Zasto sanjamo. Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora. Zasto ljudi stvaraju pa ruse? Pa opet grade ispocetka?
Ne vjerujete? A osjecate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, mozda, neki drugi ljudi u vama cudne osjecaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeci od njih, ili se samo svadjati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zasto?
Da, to je istina. Ima ljudi koji izazivaju i poticu ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju mozda prepoznali), jednostavno, ni po cemu se ne isticu od ostalih ljudi.. a ipak, cine nam zivot ljepsim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih mozemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruzeni, po sretnim pricama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uce djecu. U njihovoj blizini nema mrznje, ljutnje ili ruznih rijeci. Okruzeni su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uce kako zivjeti, kako se radovati, kako voljeti. Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog covjeka, a toga cak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat cete ga u ocima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjecaju srece u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…

J. Klepac – Patuljci žive u kuglama

To je orao, kralj ptica

... February 15th, 2008 § 0 comments §

Našao neko orlovo jaje i stavio ga pod kokoš. Orlic se izlegao kad i pilici i odrastao sa njima.
Citavog života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu, misleci da je jedna od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižuci se koji pedalj iznad tla. Prošle su godine i orao je ostarjeo.
Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, cudesnu pticu mocnih raširenih krila, kako lebdi na vjetru.
Stari orao zapanjeno je gledao uvis. “Šta je to?!?” pitao je.”
To je orao, kralj ptica”, rekla mu je jedna kokoš. ”
On pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji.”
I tako je orao umro medu kokošima, ne znajuci ko je.

Karlos Kastaneda

Kao sto svetlost sevne

... February 15th, 2008 § 0 comments §

Kao sto svetlost sevne otvorise se onamo krila jednog prozora,i pojavi se covek,na toj daljini i visini slabacak i mrsav, daleko se naze pruzajuci jos dalje ruke. Ko je to? Prijatelj? Dobar covek? Neko ko saucestvuje? Neko ko hoce da pomogne? Je li to jedan covek? Jesu li to svi? Ima li jos pomoci? Ima li prigovora na koje se zaboravilo? Sigurno da ih ima. Logika je doduse nepokolebljiva, ali ona ne odoleva coveku koji hoce da zivi. Gde je sudija koga on nikada nije video? Gde je visoki sud do koga nikada nije dosao? On podize ruke i rasiri sve prste.

Franz Kafka

Borite se za svoj život !

... February 13th, 2008 § 0 comments §

Bicu iskren- nisam siguran da cak imamo i svoju sadašnjost. Izvesno je da stihijski idem kroz život, pa gde se zaustavim. Jedno je sigurno- nikad ne znam u kom cu smeru krenuti. Dozvoljavam da me emocije povuku, da me prosto uguraju u neke stvari o kojima ranije nisam razmišljao. Ponovicu svoju staru tezu: Sve moje pesme doživljene su više puta i odživljene. Znaci, u njima nema ama baš nikakvog foliranja. One su, pre svega, odraz mojih emocija. Rokenrol je moj nacin života. Moje pesmeto sam ja. One su odraz mojih životnih shvatanja i stremljenja. Motive za njih nalazim u realnim životnim surovostima, a tek ponekad dozvolim imaginarnim snovima da prošetaju kroz neki stih. I to ucinim tako da se imaginacija samo nazire, kao kroz maglu… Ja ne mogu da pevam o vanzemaljskoj ljubavi ako me bukvalno guše i razdiru ovozemaljski jadi. Evidentni su, što pritiska i ostale mlade, nedostatak slobodnog mišljenja, materijalna nemoc i sve što ide uz to. Danas, mladom coveku nije dozvoljeno da radi, jer nema slobodnih mesta, zapravo sva ta potencijalna mesta popunjena su nekim starim, dosadnim, olinjalim tipovima, koji ništa ne preduzimaju da se izvucemo iz blata u koje smo se zaglibili. To opet znaci da je mladima, željnim znanja i progresa, sve uskraceno. A najviše životne radosti! U ovom trenutku, mi mladi nemamo buducnosti… Stojimo na rubu neke razjapljene provalije, koja sa nestrpljenjem ceka da nas proguta. A iznad nas, razbuktala se vulkanska lava koja pocinje da curi, rasteže se po nama- narodu. Šta bi mi sad mogli da uradimo? Ne znam ni sam, cini mi se da smo stisnuti- ne možemo ni korak nazad, ali ni korak napred… Mladima su vezane ruke- moraju da se prilagodavaju i iznad svega trpe život… Ako je sve ovako kako sam rekao- a jeste- onda ja tu nikad necu moci da vidim ni jedan zracak slobode. Nama jedino ostaje da se pokrijemo nekim neprobojnim oklopima i protrcimo kroz životni špalir u kome nas, sa svih strana, nemilice udaraju i lupaju! A mi trcimo i grabimo napred, da bismo došli do kraja životne staze. Tada smo beskoisni i sebi i društvu. To je kraj… Prilagodavanje društvu može da bude pozitivna osobina, ali to je samo danak životu. Ukoliko se prilagodavaš necemu što ne želiš, onda suzbijaš svoju licnost. U tom smislu, ta prilagodljivost postaje, pre svega, morbidna i negativna. Šta na kraju biva- od mladog i perspektivnog coveka stvara se krajnje beskorisni tip… Borite se za svoju licnu slobodu, ne dozvolite da vas neki lažni srebrnjaci i krivo opravdane norme uguše…
Borite se za svoj život !

Milan Mladenovic

Jonathan Trager died last night

... February 12th, 2008 § 0 comments §

Dean: Jonathan Trager, prominent television producer for ESPN, died last night from complications of losing his soul mate and his fiancee. He was 35 years old. Soft-spoken and obsessive, Trager never looked the part of a hopeless romantic. But, in the final days of his life, he revealed an unknown side of his psyche. This hidden quasi-Jungian persona surfaced during the Agatha Christie-like pursuit of his long reputed soul mate, a woman whom he only spent a few precious hours with. Sadly, the protracted search ended late Saturday night in complete and utter failure. Yet even in certain defeat, the courageous Trager secretly clung to the belief that life is not merely a series of meaningless accidents or coincidences. Uh-uh. But rather, its a tapestry of events that culminate in an exquisite, sublime plan. Asked about the loss of his dear friend, Dean Kansky, the Pulitzer Prize-winning author and executive editor of the New York Times, described Jonathan as a changed man in the last days of his life. “Things were clearer for him,” Kansky noted. Ultimately Jonathan concluded that if we are to live life in harmony with the universe, we must all possess a powerful faith in what the ancients used to call “fatum”, what we currently refer to as destiny.

Serendipity (2001)

Gde sam ja to?

Trenutno pregledate arhivu February, 2008 za Citati i po neka priča.