People I respect ~ Charles Barkley

Charles Barkley
… I Bog stvori eBay …

Pre 10+ godina, kada sam se i ja bavio sportom koliko god sam ozbiljno to mogao, i kada su igrali ljude koje i dan danas smatram sportskim uzorima, vecina mojih vrsnjaka je imala razne vrste memorabilija svojih idola… Ja nisam… Para nije bilo, a kada bi ih i bilo, postojali su prioriteti i ovakve stvari nisu mogle doci na red… Zato danas, kada pogledam fioke i ormare, sem par knjiga i svesaka nemam bas mnogo stvari koje bi me podsecale na taj period… Mozda i najlepsi u mom zivotu, uprkos silnim problemima…
Kako mogu da zapevam onu Bulatovu „Krenulo mi u zivotu, ja sam dete srece, a rekli su da od mene nista biti nece…“ doslo je vreme da se prisetim nekih stvari i ljudi… Vremena ocigledno nemam, jer poslednjih post u ovoj kategoriji.. poslednji post koji je uopste i dosao iz moje glave, napisan je mnooogo davno… Ipak… Eto… 2007. se zavrsava, vreme je podvuci crte… Radilo se mnogo, ali to je valjda i ocekivano… Zaradilo se lepo… Ispravljene su neke nepravde i danas zahvaljujuci podnaslovu ovog pasusa ja imam neke stvarcice koje su mi bile uskracene kad je za njih bilo vreme. Prvo je dosao Ericov dres iz 1994-1995, a nedugo zatim i Charlesov iz poslednje godine u Sunsima…

Charles Wade Barkley… Sir Charles… „The Round Mound of Rebound“…

I debela deca mogu da skacu.
Debela deca mogu cuda, samo ako hoce.

Za neupucene… Charles Barkley je igrao profesionalnu kosarku (NBA) od 1984. do 2000. i to igrajuci za Filadelfiju (era koju su obelezila zivotinjska zakucavanja), Finiks (najbolje partije karijere, rivalitet sa Jordanom, titula MVP uprkos porazu u finalu playoff-a), Hjuston (poslednje cetiri sezone u kojima nas je zabavljao svojim cudima).
Bio je mali, celav, debeo i smesan, ali to uopste nije bilo bitno, pored onakvog srca u grudima. Legenda kaze da su ga u srednjoj skoli zvali Fatsy, da, uprkos neverovatnim brojkama u srednjoskolskim godinama, niko nije hteo da mu da stipendiju, dok u polufinalu drzavnog prvenstva nije razorio jednog od najperspektivnijih igraca lige. Tada je Sonny Smith, u to vreme asistent u Auburn-u svom glavnom treneru rekao „a fat guy… who can play like the wind“, i istorija je pocela da se pise…
I moze sad da se pise u njegovim kosarkaskim majstorijama… ali onda me ne bi okrpila ni slobodna nedelja a kamoli par sati koje sada imam… Ovakvi tekstovi su i do sada bili samo teaseri da pogledate sami ili se prisetite ako ste voleli slicne ljude…

Zasto sam cenio bas njega?

Iako je bio nizak, nije hteo da se pomiri sa tim… Uvek je sebi dodavao 5-6 cm kada je govorio o svojoj visini. Uprkos tome, on je godinama bio jedan od najboljih igraca lige. Jedan od najboljih skakaca… Kako to Bill Walton rece jednom prilikom: Barkley is like Magic [Johnson] and Larry [Bird] in that they don’t really play a position. He plays everything; he plays basketball. There is nobody who does what Barkley does. He’s a dominant rebounder, a dominant defensive player, a three-point shooter, a dribbler, a playmaker. E … to je bio merak gledati… Kako naizgled mali covek zverski uzima skokove, kako neverovatno sutira, asistira… kako igra odbranu koja i najvece igrace razoruzava… I jel to sve? Naravno da nije… Charles je isti ko Chuck (Chuck Norris will not take shit from anyone)… Uostalom, sto kaze Gojko u Munjama… Lepo kaze Charles Barkley – „Sto ulazis u frku kad si slabiji“… Nikada necu zaboraviti on i off court tuce u kojima je ucestvovao… Koliko prokleto lud treba da budes da se pobijes sa Shaq-om?!
Neverovatan igrac, neverovatan covek… Beskompromisan… Nekad nepromisljen ali uglavnom iskren…

Samo nekoliko citata za kraj…

I don’t use numbers, I use logic.
People always ask me if I had any regrets in my career, remember when I threw that guy out the window, I regret I was on the first floor
I voice my opinion, if people don’t like it they know what they can kiss.
I don’t care what people think. People are stupid.
I figure if I kill the first one, word will get out. (on how he plans to handle his daughter being old enough to date)
Do I have a gambling problem? I do have a gambling problem, but it’s not really a problem because I can afford to gamble.
All I know is, as long as I led the Southeastern Conference in scoring, my grades would be fine. (regarding maintaining his GPA while at Auburn)
This is my schedule: I wake up in the morning, decide where to play golf and drink beer all day
Bunch of high school kids with $70 million contracts. Damn! I hate my mother for having me too soon! (on the influx of high-schoolers into the NBA)
I’m still trying to get my grandmother off her old behind and into the Olympics. Why not? She can dust. (on the sport of curling)
I heard Tonya Harding is calling herself the Charles Barkley of figure skating. I was going to sue her for defamation of character, but then I realized I have no character.
These are my new shoes. They’re good shoes. They won’t make you rich like me, they won’t make you rebound like me, they definitely won’t make you handsome like me. They’ll only make you have shoes like me. That’s it.
(Charles in response to Kenny Smith’s jokes about his weight) I am not fat, it’s the camera, it puts on 10 pounds. (Kenny Smith) Well, there must be a whole lot of cameras!

Your move, chief.

Sean Maguire: Thought about what you said to me the other day, about my painting. Stayed up half the night thinking about it. Something occurred to me… fell into a deep peaceful sleep, and haven’t thought about you since. Do you know what occurred to me?
Will Hunting: No.
Sean Maguire: You’re just a kid, you don’t have the faintest idea what you’re talkin’ about.
Will Hunting: Why thank you.
Sean Maguire: It’s all right. You’ve never been out of Boston.
Will Hunting: Nope.
Sean Maguire: So if I asked you about art, you’d probably give me the skinny on every art book ever written. Michelangelo, you know a lot about him. Life’s work, political aspirations, him and the pope, sexual orientations, the whole works, right? But I’ll bet you can’t tell me what it smells like in the Sistine Chapel. You’ve never actually stood there and looked up at that beautiful ceiling; seen that. If I ask you about women, you’d probably give me a syllabus about your personal favorites. You may have even been laid a few times. But you can’t tell me what it feels like to wake up next to a woman and feel truly happy. You’re a tough kid. And I’d ask you about war, you’d probably throw Shakespeare at me, right, „once more unto the breach dear friends.“ But you’ve never been near one. You’ve never held your best friend’s head in your lap, watch him gasp his last breath looking to you for help. I’d ask you about love, you’d probably quote me a sonnet. But you’ve never looked at a woman and been totally vulnerable. Known someone that could level you with her eyes, feeling like God put an angel on earth just for you. Who could rescue you from the depths of hell. And you wouldn’t know what it’s like to be her angel, to have that love for her, be there forever, through anything, through cancer. And you wouldn’t know about sleeping sitting up in the hospital room for two months, holding her hand, because the doctors could see in your eyes, that the terms „visiting hours“ don’t apply to you. You don’t know about real loss, ’cause it only occurs when you’ve loved something more than you love yourself. And I doubt you’ve ever dared to love anybody that much. And look at you… I don’t see an intelligent, confident man… I see a cocky, scared s**tless kid. But you’re a genius Will. No one denies that. No one could possibly understand the depths of you. But you presume to know everything about me because you saw a painting of mine, and you ripped my f***ing life apart. You’re an orphan right? [Will nods] You think I know the first thing about how hard your life has been, how you feel, who you are, because I read Oliver Twist? Does that encapsulate you? Personally… I don’t give a s**t about all that, because you know what, I can’t learn anything from you, I can’t read in some f***in’ book. Unless you want to talk about you, who you are. Then I’m fascinated. I’m in. But you don’t want to do that do you sport? You’re terrified of what you might say. Your move, chief.

– Good Will Hunting

Ostaje nam nada

Sve vise verujem da ne treba suditi o gospodu Bogu na osnovu ovoga sveta, jer to je njegova studija koja mu nije posla za rukom…
Za nas bi bilo neophodno da ipak vidimo druga dela koja je stvorila ista ruka, ovaj svet je ocito sklepan na brzinu, u jednom od onih losih trenutaka kada tvorac vise nije znao sta cini, kada je bio izgubio glavu.
Ostaje nam nada da cemo videti nesto sto je bolje u nekom drugom zivotu.

Van Gog, Pisma bratu

Sve mi to, Wilheme, oduzima rec pa ostajem nem

Mnogima se vec pricinilo da je zivot coveka samo san a i mene, ma kuda posao, obuzima to cuvstvo. Kad pomislim na granice kojima su ogranicene istrazivacke i delotvorne snage coveka; kad vidim da svaka delatnost tezi za tim da bismo zadovoljili potrebe koje opet nemaju druge svrhe i cilja nego da nasu bednu egzistenciju produze te da se napokon, mozgajuci o nekim tackama spoznaje, smirimo a da to nije mir nego rezignirano snatrenje, pa zidove medju kojima smo zatvoreni oslikamo sarenim likovima i svetlim vidicima … Sve mi to, Wilheme, oduzima rec pa ostajem nem. Povlacim se u se i nalazim citav jedan svet! A opet vise slutnjom i mracnom pozudom nego predocavanjem ili zivom snagom. I sve to razljeva i pliva u mojoj svesti, a ja se onda smeskam i nastavljam snatriti gledajuci u svet

J.V. Gete “Patnje mladog Vertera“.

Smrt mi je zavrtela glavu

Smrt mi je zavrtela glavu jer nisam voleo da zivim : time se objasnjava uas koji mi je ulivala. Time sto sam je poistovetio sa slavom, postala je moje opredeljenje. Hteo sam da umrem; ponekad bi se od uzasa sledilo moje nestrpljenje: ali to nikad nije dugo trajalo; moja zdrava radost ponovo bi se pojavila i ja sam cekao na trenutak da blesne munja koja ce me sagoreti do kostiju. Teznje usadjene duboko u ama su planovi i bekstva nerazlucno povezani i u ludom poduhvatu da pisem kako bih opravdao svoje postojanje lepo vidim da je, i pored hvalisanaj i lazi, bilo i neceg stvarnog : dokaz je i to sto pisem, pedeset godina kasnije. Ali ako se vratim prapocecima, vidim teznju da pobegnem napred, da izvrsim samoubistvo kao brzoplet smetenjak; tako je, smrt sam trazio vise nego epopeju, vise nego mucenistvo. Dugo sam strahovao da cu zavrsiti kao sto sam poceo, pa gde bilo i kako bilo, i da ce ta neodredjena smrt biti samo odraz mog maglovitog rodjenja. Moj poziv je sve izmenio : udarci maca iscezavaju, a ostaju spisi, ja otkrih da se Darodavac, u Knjizevnosti, moze preobraziti u svoj Dar, to jest u cist predmet. Zahvaljujuci slucaju, ja sam covek, a zahvaljujuci svojoj pelemenitosti, postacu knjiga; svoju brbljivost i savest svoju moci cu da izlijem u olovna slova, da zamenim huku zivota neizbrisivim zapisima, svoju put stilom, neotporne spirale vremena vecnoscu, moci cu da se pojavim pred Svetim Duhom kao talog jezika, da za ljudski rod postanem opsesija i , najzad, da budem drugi, drugi nego sto jesam, drugi nego ostali, drugi nego bilo sta. Pocecu time sto cu stvoriti sebi telo koje se ne moze istrositi, a onda cu se prepustiti potrosacima. Necu pisati iz prostog zadovoljstva da pisem, vec da to telo slave isklesem u recima. Posmatrano sa visine groba, moje rodjenje mi se ucinilo kao nuzno zlo, kao potpuno privremeno otelotvorenje koje ce pripremiti moj preobrazaj: da bih se ponovo rodio treba da pisem, a za pisanje treba imati mozak, oci, ruke; kad posao zavrse, ti organi ce sami od sebe nestati : oko 1955, jedna larva ce se raspuci, dvadeset i pet leptira in-folio prhnuce iz nje, leprsajuci svima svojim stranicama, da bi sleteli na policu Narodne biblioteke. Ti leptiri nece biti niko drugi do ja. Ja : dvadeset pet knjiga, osamnaest hiljada stranica teksta, tri stotine gravira od kojih je jedna piscev portret. Moje kosti su od koze i kartona, mesto pretvoreno u pergament mirise na tutkalo i gljive, preko sezdeset kilograma hartije, dobijam cetvrtast oblik, i sasvim mi je lepo. Ponovo se radjam, postajem najzad pravi covek, koji misli, govori, peva, grmi, koji se potvrdjuje nepobitnom inercijom materije.

Zan-Pol Sartr “Reci“

Voda je tako hladna!

“zgovorite vi sami one reci koje godinama ne prestaju da odjekuju u mojim nocima, i koje cu najzad izreci na vasa usta : “O, devojko, baci se jos jednom u vodu, da bih imao po drugi put mogucnost da spasem nas oboje! Po drugi put, he, kakva nesmotrenost! Pretpostavite, dragi maestro, da nas uhvate za rec! Morali bismo to i sprovesti u delo. Brrr ..! Voda je tako hladna! Ali, ne bojmo se! Prekasno je sada, uvek ce biti prekasno. Srecom!’

Alber Kami “Pad“.

Odveslajte! i usmeri camac ka cipeli

Sedosmo u camac, ona sede kraj mene na moje sedište i dodirnu me svojim kolenom. Ja je pogledah i ona mi na tren uzvrati pogled. Pricinila mi je prijatnost time što me je dodirnula kolenom, poceh da se osecam nagradjenim za taj gorki dan i radost mi se vracala kada ona iznenada promeni položaj, okrenu mi ledja i poce da razgovara sa doktorom koji je sedeo kraj krme. Celih cetvrt sata nisam postojao za nju. Onda ucinih nešto zbog cega se kajem i što još uvek nisam zaboravio. Njena cipela pade sa noge, ja je zgrabih i zavitlah u vodu daleko od camca, od radosti što je blizu ili od potrebe da skrenem pažnju na sebe i podsetim je da postojim – ne znam. Sve se zbi tako brzo, nisam razmišljao, to mi je samo tako sinulo. Dame vrisnuše. A ja se ukocih od toga što sam ucinio, ali kakva je korist bila od toga? Što je ucinjeno, ucinjeno je. Doktor mi pritece u pomoc, on uzviknu: Odveslajte! i usmeri camac ka cipeli; u sledecem trenutku je veslac zgrabi upravo u trenutku kada se napunila vode i nestala ispod površine: covek se skvasi visoko uz ruku. Onda odjeknu višeglasno ura sa oba camca, jer je cipela bila spasena.

Knut Hamsun, PAN

Bio jedan ljubavnik koji je voleo bez nade

„Bio jedan ljubavnik koji je voleo bez nade.On se potpuno povukao u svoju dusu i mislio je da ce sagoreti bez ljubavi.Svet za njega vise nije postojao,on nije vise video plavo nebo i zelenu sumu,potok mu vise nije zuborio,harfa mu vise nije jecala,sve je bilo utonulo i on je osiromasio i postao bedan.Ali je njegova ljubav rasla i on je mnogo radije hteo da umre i propadne,nego da se odrekne posedovanja lepe zene koju je voleo.Tada oseti kako je njegova ljubav sagorela sve drugo u njemu,te postade mocna,i privlacila je i privlacila,i lepa zena joj se povinova,i dosla je,i on je stajao rasirenih ruku da bi je privukao k sebi.Ali dok je pred njim stajala,najedanput se sasvim izmenila,i on s grozom oseti i spazi kako je privukao k sebi ceo izgubljen svet.Ovaj je stajao pred njim i predavao mu se,nebo i suma i potok,sve mu je u novim bojama,sveze i divno,dolazilo u susret,pripadalo mu,govorilo njegovim jezikom.I umesto da dobije samo jednu zenu imao je ceo svet na srcu,i svaka zvezda na nebu plamtela je u njemu i rasipala veselost kroz njegovu dusu.On je voleo i pri tom je pronasao sebe samog.Vecina njih,pak,voli da bi pri tom izgubili sebe“

Herman Hese – „Demijan“