Nove lampe za stare

... December 31st, 2007 § 0 comments §

Sedim…
Pokusavam da se setim sta se za ovih 360+ dana desilo…
Mnogo podeljenih emocija…
Izgubio sam nekoliko dragih ljudi…
Upoznao nekoliko predivnih da zalece bol…
Ocuvao i produbio prijateljstva…
Na profesionalnom planu vrlo lepo napravio…
Presao u supertesku kategoriju kada je borba za bolje sutra u pitanju…
Video i cuo neke vazne ljude nakon mnogo vremena…
Poceo da se ozbiljnije rvem sa birokratijom…
Shvatio da mi se umece pripovedanja primecuje samo u tragovima… Nekad bilo, sad se spominjalo…

Ova 2007. nije bila tako losa…
Ipak, 2008. mora biti bolja…
Na meni ostaje da uradim sve sto mogu da to i bude tako…

Krecemo veceras, pa dokle stignemo…

Hvala dragi prijatelji i kolege za sve lepe trenutke u prosloj godini…
I kada sve prodje, takve stvari cu pamtiti…

Kome je stalo do cudesa?

... December 30th, 2007 § 0 comments §

Dobro, kome je stalo do cudesa?
Sto se mene tice, ja i ne znam za drugo doli za cudesa,
Bilo da se setam ulicama Manhattana,
Il’ da bacam pogled vrh krovova kuca, ka nebu,
Il’ sljapkam bosih stopala uz zalo, na samim rubovima vode,
Il’ stojim pod drvecem u sumi,
Il’ pricam danju s nekim koga volim, il’ spavam nocu u krevetu s nekim koga volim,
Il’ sjedim za stolom, za vecere, s drugima,
Il’ posmatram neznance preko puta dok voze se u kolima,
Il’ gledam pcele iz pcelinjaka u ljetno prijepodne,
Il’ zivotinje sto pasu po poljima,
Il’ ptice, il’ divotu kukaca u zraku,
Divotu sunceva zatona, zvijezda sto blistaju tako tihane i sjajne,
Il’ carobni lomni tanki luk mladog meseca u prolece;
Sve ovo i drugo, jedno i sve, za mene su cudesa,
Sve na celinu ukazuju, a ipak sva razlicna u posebnosti.

Za mene je svaki trenutak svetlosti i mraka cudo,
Svaki kubicni inc prostora je cudo,
Svaka cetvorna stopa povrsine zemlje prekrita je istim,
Svaki pedalj njene nutrine vrvi istim.

Za mene je more neprestano cudo,
Ribe sto plivaju -stene – gibanje valova -
brodovi sa ljudima na sebi,
Zar ima cudnijega cuda?

Walt Whitman

Ne recite

... December 29th, 2007 § 0 comments §

Ne recite: ‘Našao sam istinu’, nego radije: ‘Našao sam jednu istinu.’
Ne recite: ‘Našao sam put duše’. Recite radije:’Sreo sam dušu gde ide svojim putem.’
Jer, duša kroči svim putovima.
Duša ne ide po koncu niti raste poput trske.
Duša se otvara kao lopoč sa bezbroj latica.

Pesak i pena
Halil Džubran

Želim vazduha, slobode, lagodnosti

... December 26th, 2007 § 0 comments §

Leto, ferije, prašina i vrucina, vrucina i prašina. Mucno je ostati u gadu. Svi su se razišli. Ovih dana sam bio poceo da cistim rukopise, koji su se nakupili u Redakciji… No, o rukopisima cu posle, iako i o njima ima šta da se kaže. Želim vazduha, slobode, lagodnosti; no, umesto vazduha i slobode, ideš sam ulicama zasutim peskom i krecom, bez cilja i osecaš se kao da te je neko uvredio – baš tako, takvo neko osecanje, slicno. Poznato je da polovina tuge otpada ako samo pronadješ nekoga ko je za to kriv pred tobom, a još je mucnije ako nikako ne nadješ nikoga…

F. M. Dostojevski, “Dnevnik pisca”, XIII “Slicice”

Stanarka napustenog zamka

... December 25th, 2007 § 0 comments §

- Kad biste vi voleli kao ja – odgovori ona ozbiljno – ne biste me bezmalo izgubili. Ova dvoumljenja usled lazne tananosti i ponosa
nikad vas ne bi tako mucila. Uvidjali biste da su najvece ovozemaljske razlike i oprecnosti polozaja, rodjenja i bogatstva samo
trunka na terazijama u poredjenju sa jedinstvom skladnih misli i osecanja, i istinski zaljubljenih i privrzenih dusa.

En Bronte, Stanarka napustenog zamka

Let me try not to think.

... December 23rd, 2007 § 2 comments §

“There is no such thing as a good influence, Mr. Gray. All influence is immoral–immoral from the scientific point of view.”
“Why?”
“Because to influence a person is to give him one’s own soul. He does not think his natural thoughts, or burn with his natural passions. His virtues are not real to him. His sins, if there are such things as sins, are borrowed. He becomes an echo of some one else’s music, an actor of a part that has not been written for him. The aim of life is self-development. To realize one’s nature perfectly–that is what each of us is here for. People are afraid of themselves, nowadays. They have forgotten the highest of all duties, the duty that one owes to one’s self. Of course, they are charitable. They feed the hungry and clothe the beggar. But their own souls starve, and are naked. Courage has gone out of our race. Perhaps we never really had it. The terror of society, which is the basis of morals, the terror of God, which is the secret of religion–these are the two things that govern us. And yet–”
“Just turn your head a little more to the right, Dorian, like a good boy,” said the painter, deep in his work and conscious only that a look had come into the lad’s face that he had never seen there before.
“And yet,” continued Lord Henry, in his low, musical voice, and with that graceful wave of the hand that was always so characteristic of him, and that he had even in his Eton days, “I believe that if one man were to live out his life fully and completely, were to give form to every feeling, expression to every thought, reality to every dream–I believe that the world would gain such a fresh impulse of joy that we would forget all the maladies of mediaevalism, and return to the Hellenic ideal– to something finer, richer than the Hellenic ideal, it may be. But the bravest man amongst us is afraid of himself. The mutilation of the savage has its tragic survival in the
self-denial that mars our lives. We are punished for our refusals. Every impulse that we strive to strangle broods in the mind and poisons us. The body sins once, and has done with its sin, for action is a mode of purification. Nothing remains then but the recollection of a pleasure, or the luxury of a regret. The only way to get rid of a temptation is to yield to it. Resist it, and your soul grows sick with longing for the things it has forbidden to itself, with desire for what its monstrous laws have made monstrous and unlawful. It has been said that the great events of the world take place in the brain. It is in the brain, and the brain only, that the great sins of the world take place also. You, Mr. Gray, you yourself, with your rose-red youth and your rose-white boyhood, you have had
passions that have made you afraid, thoughts that have fined you with terror, day-dreams and sleeping dreams whose mere memory might stain your cheek with shame–”
“Stop!” faltered Dorian Gray, “stop! you bewilder me. I don’t know what to say. There is some answer to you, but I cannot find it. Don’t speak. Let me think. Or, rather, let me try not to think.”

The Picture of Dorian Gray
Oscar Wilde

Trosimo nasledstvo svoje dece.

... December 22nd, 2007 § 0 comments §

Zvercica na spidu- neuhranjena civava koja pokazuje svoje sicusne ocnjake i ceka da je neko sutne u glavu.
Kecap prosipanje emocija- zadrzavanje emocija i misljenja unutar sebe, tako da sve od jednom eksplodira, sokira i zbuni poslodavce i prijatelje, od kojih je vecina mislila da je sa tobom sve u redu.
Depresivna dijeta- sarena salata od antidepresiva i pilula za smirenje (blage rekreativne droge).
Odrzavanje klika- potreba jedne generacije da generaciju iza sebe smatra maloumnom, da bi sacuvali sopstveni kolektivni ego.
Trosimo mladost bogateci se, a bogatstvo otkupljujuci mladost.
Trosimo nasledstvo svoje dece.
… I tako predlazem da uradis istu stvar sa svojim roditeljima. Prihvati ih kao deo necega sto te dovelo ovde, i nastavi sa svojim zivotom. Otpisi ih kao poslovni trosak. Tvoji roditelji bar pricaju o “velikim stvarima”. Ako JA pokusam da pricam sa svojim roditeljima o stvarima poput nuklearnih pitanja, koja mi nesto znace, to je kao da pricam slovacki. Slusaju me puni obzira odredjeno vreme, a kada ostanem bez daha, pitaju me zasto zivim u tom mestu i kakav mi je ljubavni zivot. Pruzis roditeljima i najmanju kolicinu poverenja i oni to iskoriste kao zeleznu polugu da te rascerece i pretumbaju ti zivot bez ikakve perspektive. Ponekad samo pozelim da ih zviznem. Hocu da im kazem da im zavidim na tome kako su vaspitani, i da su tako cisti, i taako bez osecaja nedostatka buducnosti.
I hocu da ih zadavim jer su nam radosno urucili svet toliko nalik na usrane gace.

Generation X – Daglas Kopland

To Josephine

... December 20th, 2007 § 0 comments §

In addition to being a brilliant military mind and feared ruler, Napolean Bonaparte (1763 – 1821) was a prolific writer of letters – he reportedly wrote as many as 75,000 letters in his lifetime.

Spring 1797

To Josephine,

I love you no longer; on the contrary, I detest you. you are a wretch, truly perverse, truly stupid, a real Cinderella. You never write to me at all, you do not love your husband; you know the pleasure that your letters give him yet you cannot even manage to write him half a dozen lines, dashed off in a moment! What then do you do all day, Madame? What business is so vital that it robs you of the time to write to your faithful lover? What attachment can be stifling and pushing aside the love, the tender and constant love which you promised him? Who can this wonderful new lover be who takes up your every moment, rules your days and prevents you from devoting your attention to your husband?

Beware, Josephine; one fine night the doors will be broken down and there I shall be. In truth, I am worried, my love, to have no news from you; write me a four page letter instantly made up from those delightful words which fill my heart with emotion and joy. I hope to hold you in my arms before long, when I shall lavish upon you a million kisses, burning as the equatorial sun.

Focus.

... December 19th, 2007 § 0 comments §

Let the eye of your imagination be a camera…
This is the globe of the world, a glittering blue and white ball like the ornament on some unimaginable Christmas tree.
Find a continent… Focus.
This is a continent, a jigsaw of yellows, greens, and browns.
Find a place… Focus.
This is a bit of the continent, sticking out into the warmer sea to the southeast. Most of its inhabitants call it Florida.
Actually, they don’t. Most of its inhabitants don’t call it anything. They don’t even know it exists. Most of them have six legs, and buzz. A lot of them have eight legs, and spend a lot of time in webs waiting for six-legged inhabitants to arrive for lunch. Many of the rest have four legs, and bark or moo or even lie in swamps pretending to be logs. In fact, only a tiny proportion of the inhabitants of Florida have two legs, and even most of them don’t call it Florida. They just go tweet, and fly around a lot.
Mathematically, an almost insignificant number of living things in Florida call it Florida. But they’re the ones who matter. At least, in their opinion. And their opinion is the one that matters. In their opinion.
Find a highway… Focus… Traffic swishing quietly through the soft warm rain… focus… high weeds on the bank… focus… grass moving in a way that isn’t quite like grass moving in the wind… Focus … a pair of tiny eyes…
Focus… Focus… Focus. … Click!

From “Wings” by Terry Prattchet

Istina i laz

... December 18th, 2007 § 4 comments §

Istina je prozracna i ne opaža se, a laž neprozirna, ne propušta ni svetlost ni pogled. Postoji i trece, gde su dve stvari pomešane, i to je najcešce. Jednim okom vidimo kroz istinu i taj se pogled gubi zauvek u beskraju, a drugim okom ne vidimo kroz laž ni pedalj i taj pogled ne može dalje, ostaje na zemlji i naš; tako se probijamo kroz život porebarke. Otuda se istina i ne može ni shvatiti neposredno kao laž, nego samo uz poredenje istine i laži.

Milorad Pavic  „Hazarski recnik“

Zivot kao kino predstava

... December 16th, 2007 § 0 comments §

Izmedju onoga sto vam je borba ucinila i koliko ste se zamorili, izmedju udaljenih stvari sto ste ih vidjeli ili culi i onoga sto ste osobno izgubili od svega sto je razneseno-rat vam je ostavljao mjesto koje je bilo samo vase.
Pronaci takvo sto bijese poput slusanja ezotericne glazbe:nju vi niste culi ni na kakav bitan nacin u svim onim ponavljanjima, sve dok vas vlastiti dah nije usao u nju i postao drugom glazbom, a tad to nije bila samo glazba;bio je to dozivljaj.Zivot kao kino predstava, rat kao (ratni) film, rat kao zivot;potpun proces ako ga vi morate upotpuniti;izdvojena staza kojom valja poci, ali tamna i tvrda, nista laksa zbog toga sto ste znali kako njome krocite svojom nogom od svoje volje, namjerito i najgrublje receno svjesno.
Neki su ljudi koraknuli prosavsi nekoliko koracaja na njoj i vratili se, sa zaljenjem ili pak bez njega.Mnogi su otisli dalje nego sto su vjerovatno trebali a zatim su legli, zapadajuci u los san bola i bjesa, ocekujuci izbavljenje, mir, bilo kakav mir koji nije tek nazocnost rata.Neki su opet nastavili put sve dok nisu dosli do mjesta gdje se zbio preokret ocekivanog poretka, basnoslovno iskrenuce vremena i prostora, gdje prvo obavite putovanje a zatim krenete na njega.

. . .

Kao sto vase dete ili brat ili dragi mozda nikada nije hteo mnogo za sebe i nikad nije trazio nista osim onoga za sta je znao da je njegovo i neki ljudi imaju ime za to i zovu to hrabrost…

Michael Herr – Dispatches

Sve ima svoje granice

... December 14th, 2007 § 1 comment §

“Sve ima svoje granice.” – Kako je jednostavno ponoviti te reci banalne klasicne istine.
Kako lako prihvata tu istinu onaj koji nikad ni u cemu nije osetio potrebu ni pokusao da ide daleko i tako se nije ni mogao naci na nekoj granici. Uostalom, u detinjstvu, dok su covekove snage nerazvijene, pitanje granica i ne postavlja se pred nas, jer se ozbiljno i ne sukobljavamo sa njim; tek sa mladoscu i zrelim godinama pocinju nasi sudari i nasi obracuni sa granicama, a starost i smrt i nisu drugo do poslednje granice nasih granica i naseg trajanja. Tada je i samo nase postojanje, kao takvo, nerazdvojno vezano sa pojmom granice, i to svuda i u svemu. I nasi najveci usponi i ‘uspesi’ u stvari su samo granice nasih moci i nastojanja, tek obrnuto protumacene i drugim imenom nazvane. Ono sto ponekad u nasem ili tudjem zivotu nazivamo ‘vrhunac srece’ samo je jedna od tih granica, a nas grob, koji nas pouzdano ceka negde, u zemlji ili u kamenu, poslednja je od nasih granica. Tek kad jednom i njega, zajedno sa nama, nestane u prostoru i secanju, mozemo se nadati da cemo se osloboditi prokletstva granice i uci, valjda, u bezgranicno carstvo nepostojanja.
. . .

“Gotovo svaki covek nosi svoju tajnu.” To ne mora biti netacno mada je malo romanticno kazano. Mozda zaista svaki od nas nosi tako neku tajnu. Necija je manja, necija veca, dublja po smislu i vaznija, necija beznacajnija, a necija kao i da ne postoji. Neko svoju tajnu cuva bolje, neko gore, neko apsolutno i potpuno. I kad bismo umeli tumaciti izraz ljudskog lica, stvarni a skriveni smisao covekovih reci i pokreta, otkrili bismo dosta cudesno lepih i neverovatno strasnih stvari o kojima nasa mudrost i ne sluti, o kojima nikad ne govorimo i ne pisemo. I znali bismo vise, bar nesto vise, nego sto znamo o coveku i njegovim putevima i bespucima.
. . .

Biva da naidje u ljudskom zivotu trenutak kada se izlaz nigde ne vidi i ne naslucuje, kad covek oseca da je izgubljen, on i sve sto je ikad njegovo bilo ili moglo biti. Tada pritesnjenom i ugrozenom stvorenju ne ostaje do jedna misao, obicna i slaba, ali jedina. I covek se hvata za nju. I misli.
Tako je, izgubljeno je sve i potpuno! Pa ipak postoje, jer mora biti da postoje, na svetu i drugi krajevi, sa drugim ljudima, drugacijim odnosima i uslovima zivota, sa drugim izgledima, pa i sa stvarnim izlazom za onog koji se krece i zivi. Znaci da ne moramo prihvatiti bezizlaznost ovog polozaja kao stvarnu, svudasnju, potpunu i konacnu, ma kako ona izgledala ocigledna.
U toj sumnji u potpunu stvarnost nase nesrece ima zracak nade koji moze biti spasonosan, pokazati nam put ka izlazu i pomoci da donesemo pravu odluku i u trenutku kad sve izgleda izgubljeno.
Nije ta misao sama ona koja nas izbavlja i spasava, nego mogucnost njenog postojanja u nama.

“Znakovi pored puta” – Ivo Andric

Gde sam ja to?

Trenutno pregledate arhivu December, 2007 za Citati i po neka priča.