Turbo folk je gorenje naroda.

... November 29th, 2007 § 0 comments §

Folk je narod, turbo je sistem ubrizgavanja
goriva pod pritiskom u cilindar motora sa
unutrasnjim sagorijevanjem.
Turbo folk je gorenje naroda.
Svako pospjesivanje tog sagorijevanja je turbo folk.
Razbuktavanje najnizih strasti kod homosapiensa.
Muzika je miljenica svih muza, harmonija svih umjetnosti.
Turbo folk nije muzika, turbo folk je miljenica masa,
kakofonija svih ukusa i mirisa. Ja sam mu dao ime….

Antonije Pusic – Rambo Amadeus

Poziv

... November 27th, 2007 § 1 comment §

Ne zanima me cime se baviš u životu. Želim znati za cime cezneš i usudiš li se sanjati o susretu s onim za cime tvoje srce žudi.
Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li voljan riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog pustolovine koja se zove život.
Ne zanima me koji su ti planeti u kvadratu s Mjesecom. Želim znati jesi li dodirnuo središte svoje tuge, jesu li te izdaje u životu otvorile ili i se skutrio i zatvorio iz straha od dodatne boli. Želim znati možeš li sjediti s boli, mojom ili svojom, a da se ne pomakneš kako bi je skrio ili umanjio ili sredio.
Želim znati možeš li biti s radosti, mojom ili svojom, možeš li plesati s divljinom i dopustiti da te zanost ispuni do vrhova prstiju, a da nas ne upozoravaš da pazimo, da budemo realni, da ne zaboravljamo svoja ogranicenja kao ljudska bica.
Ne zanima me je li prica koju meni pricaš istinita. Želim znati možeš li razocarati drugoga kako bi sebi ostao vjeran; možeš li podnijeti da te drugi optužuju za izdaju, a da pritom ne izdaš svoju, možeš li biti nevjeran i dakle pouzdan.
Želim znati možeš li vidjeti ljepotu cak i kada nije lijepa, svaki dan, i možeš li iz nje crpsti život.
Želim znati možeš li živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i ipak stati na rub jezera i srebrnom odsjaju punog mjeseca viknuti: „Da!”
Ne zanima me gdje živiš, i koliko novaca imaš. Želim znati možeš li ustati poslije noci duboke žalosti i ocaja, izmucen i uništen do srži i uciniti što se mora da bi nahranio djecu.
Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoceš li sa mnom u središte vatre, a da pri tom ne ustukneš.
Ne zanima me ni gdje ni što ni s kim si ucio. Želim znati što te hrani iznutra kada sve ostalo nestane.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i svida li ti se vlastito društvo u trenucima praznine.

Oriah Mountain Dreamer, indijanska starješica

Odsecno tvrdjenje i zadrtost su znaci gluposti.

... November 26th, 2007 § 0 comments §

Opomena svakome da treba sebe da upozna mora imati veliki znacaj, kad je onaj bog znanja i svetlosti nju postavio na procelje svog hrama, kao rec koja sadrzi sve sto je imao da na preporuci. Platon veli isto tako da mudrost nije nista drugo do izvrsavanje ove zapovesti, a Sokrat je, po Ksenofontu, razradjuje i dokazuje. Teskoce i nejasnosti svake nauke uocavaju samo oni koji su se u njoj uputili. A potreban je izvestan stepen inteligencije i da covek bude kadar svoje neznanje da primeti; vrata mora gurnuti da bi saznao jesu li zatvorena. Otuda ona platonovska suptilnost: niti je onima koji znaju potrebno da ispituju, stoga sto znaju, niti onima koji ne zenaju jer, da bi ispitivali, treba da znaju sta hoce da ispituju. Tako, sto se tice poznavanja samog sebe, to sto je svako u svojim ocima toliko samouveren i sobom zadovoljan, sto svako misli da dobro zna o sebi, to znaci da sebe uopste ne poznaje, kao sto Sokrat uci Eutidema u Ksenofontovom spisu. Ja, koji se samo time hvastam, nalazim u sebi toliko razgranicenu raznovrsnost i dubinu, da jos ostaje da ucim. Svojoj slabosti, koju tako cesto priznajem, dugujem sto sam sklon trezvenosti i postovanju propisanih mi verovanja, sto sam uvek uzdrzan i umeren u svojim misljenjima, i sto mrzim onu nametljivu i svadjalacku uobrazenost koja zavodi coveka da samo u sebe ima poverenja, da se samo na sebe oslanja, te je smrtni neprijatelj ucenja i istine. Slusajte ih kako mudruju : cim zinu iznose gluposti i to stilom kojim se iskazuju prorocanstva i zakoni. ”Nil hoc approbationemque praecurrere”. Aristarh je govorio da je nekada jedva moglo da se nadje sedam mudraca na svetu, a da je on u svom vremenu jedva mogao naci sedam neznalica. Zar ne bismo imali vise razloga da mi ovo kazemo za svoje vreme? Odsecno tvrdjenje i zadrtost su znaci gluposti.

Montenj ”Ogledi”.

How long…

... November 25th, 2007 § 0 comments §

How long do u have to wait for that special someone to come in your life?Do u have to wait days, weeks, months, or even years? You have no idea, love can strike at anytime, and happen at anyplace!
In a health class room, or in a shopping mall.
Nobody knows how or when it will happen, but when it does. You will know from that very moment on, that you found love and u have love. And when you find it, dont ever let it go! Because if you do, you will think of the what ifs and the could ofs, all the time and never know how you and your love could of been. Hold you love as if you have to hold on to your life! because once you let go, your life is gone! No more extreme happiness, and joy, just average days with no one to share it with! Dont let yourself do that, find the one you truly love and stick with them through the hard and easy , the hurtful and horror, because at the end you will only have two words to say to that one you love

I do.

Kyle Warnock

Usamljenost

... November 23rd, 2007 § 0 comments §

Nikada nisam usamljeniji nego kad otvorim srce nekome prijatelju, zato što onda još jace osecam da je jaz nepremostiv. Taj covek je tu; ja vidim njegove jasne oci koje me gledaju, ali ništa ne znam o njegovoj duši koja je iza njih. On me sluša. Šta li misli? Jest, šta misli? Ti ne znaš kakva je to patnja! Možda me on mrzi? Ili me prezire? Ili mi se ruga? On misli o onome što mu kažem, procenjuje me, podsmeva mi se, osuduje me, nalazi da sam prosecan ili glup covek. Kako da saznam šta misli? Kako da saznam da li i on mene voli onako kako i ja njega volim? i šta li se kuva u toj maloj okrugloj glavi? Velika je tajna neznana misao nekog bica – misao skrivena i slobodna, koju mi ne možemo saznati, ni upravljati njome, ni potciniti je, ni pobediti je!
A ja uzalud želim da se predam, da otvorim sva vrata svoje duše, i nikako da se predam! Na dnu duše, na samome dnu, cuvam svoje JA u skrivenom kutu, a do njega niko ne dopire. Niko ga ne može pronaci, ni uci u nj, zato što mi niko nije slican, zato što niko nikoga ne razume.

Gi de Mopasan
(Usamljenost, Izabrane novele)

Beskrajni, plavi krug. U njemu, zvezda

... November 22nd, 2007 § 2 comments §

Magloviti vrbaci isparavaju se još od prošlog dana, oblaci se kovitlaju sve na niže. Dubina, kroz koju protice reka, mutna je i neprohodna. Zemlja je tamna, nevidljiva i kišovita.
Šumi i huji baruština iza mraka. Sjaj mesecine pode sa nje, pojavi se nad pomrcinom, prode i nestane u noci, što mokra ulazi i odlazi, ulazi i odlazi jednako, zaobilazeci ga i vlažeci mu ogromne grudi i trbuh, vruc i podbuo, uvijen ovnujskim kožama, na kojima je runo probio znoj. Kaplje kroz trsku, kaplje, i, mada je gusta tmina, vidi kako jedna žaba skace, sve bliže i bliže.
Isprekidan lavež pasa i isprekidan poj petlova, još od ponoci, ali dalek. Tup udar kopita, medutim, kao pod zemljom, cuje se jednako, u blizini, pod snom. Cesto budenje što ga obuhvata, prolazi kao neko ljuljanje u toj pomrcini, koja mu prodire pod pleca i rebra naježena od hladnoce. Ne razlikuje tamu oko sebe i tamu u sebi, i širom otvorenim ocima, u mraku, ne vidi ništa. Skakanje žabe, celo glave, izvesno je da je oslušnuo, ali odmah zatim zaguši ga san, tako da opet sve tone u težak zadah ovnujske kože, na kojoj mu leži gornji deo tela, kraj ženine glave.
Udaren od konja više kolena, pre neki dan, kad je poceo da skuplja delove puka, još se budi nocu od bola, ali taj bol umine brzo, kao i strašna malaksalost i iznurenost u kostima, od umora. Tako da, budeci se svaki cas, zastenje i odmah zatim opet zaspi, škrgucuci zubima.
Pri tom, za taj tili cas, dok opet ne usni, šta sve ne ugleda u polusnu! Reku što pod bregom šumi, ispunivši svu noc. Po razlivenim vodama, u rupama i jarugama, mesecine. Trsku prozora i krova, sa koje kaplje nebrojeno kapljica, kap po kap. Oblake, što se kovitlaju sve na niže. Nepregledne vrhove vrbaka, pune šiblja.
A kad se zaljulja, opet, u san, zapaljen i pun nekih plamenova, tumba se u nekom šarenilu u nepreglednu daljinu, u nedoglednu visinu i bezdanu dubinu, dok ga kiša, što kroz trsku prokišnjava, ne probudi. Tada, pomucenom svešcu, prvo zacuje lavež pasa i poj petlova, da odmah zatim širom, u mraku, otvori oci i ne vidi ništa, ali da mu se ucini kao da vidi, u visini, beskrajan, plavi krug. I, u njemu, zvezdu.
Jednom zasta u tom ljuljanju i hujanje mu u glavi presta, tako da oseti da je budan. Ležao je u mraku širom otvorenih ociju, zacuden, i drhcuci od hladnoce. Nije više sanjao. Poj petlova i lavež pasa cuo je. Žena, koja mu je bila zaspala na ruci, disala mu je na grudi. I šum što izazva, proteglivši vrat, cu, jer tolika još tišina bila je pred kucom. Kroz pukotinu camovine, medutim, primeti tanku svetlost što je prodirala i osvesti se sasvim. Bilo je vreme da idu.
To je gorela vatra onih koji su sinoc bili polegali, neki sami, neki sa ženama i decom, ispod nadstrešnice jednog obora, sa one strane utrine, gde su bile njegove štale. I kao da je to prvo, jasno secanje uma bio neki necujni poklic, njemu se ucini da mu trce, jedan po jedan, svojim strašnim trcecim korakom, pod šubarama, sa svojim dugim puškama, i handžarima u zubima, kao pri vežbi. Svakome je video lik, svakog je poznao, svakog se setio gde je koji legao.
Tako mu se i ostalo što je bilo tamo, napolju, na kiši, javljaše u širom otvorenim ocima, u mraku: obronak brega i pod njim Dunav, sa camcima šajkama, sa kojima ce se navesti na vodu. Nepregledni vrbaci i ritovi, modre ledine i crveni šibljak.
Tad zaškripa deram i, u isti mah, zalupaše na vrata.
I kao da se trže ne samo on, vec i sve drugo živo, u mraku, što je dotle bilo i nevidljivo i necujno, zacu se tutnjava kopita i zalajaše promuklo psi, sasvim blizu.
Veliko jato vrana mora da je proletelo od nekuda, jer njihovo graktanje ispuni noc i poce da se diže u visine.
I tek što je, onako trgnut iz sna, polubudan, pokušavao da se, u mraku, oslobodi nekih caršava u koje se bio zapleo, i da se izvuce ispod koža, oznojen i go, jer go je uvek spavao, ona se probudi i skoro bezumna od straha napipa ognjište, duhnu u pepeo i nade žar. Zapalila je žižak, koji osvetli i nju, svu, i njegovu ogromnu senku na zidu. I tek tad, kada ga ugleda, vrisnu i poce da kuka, pavši na njega, grleci ga i ljubeci mu grudi, rame, vrat i uvo.

Milos Crnjanski

Children’s Thoughts on Love

... November 21st, 2007 § 0 comments §

“I think you’re supposed to get shot with an arrow or something, but the rest of it isn’t supposed to be so painful.”
Manuel, age 8

“Love is the most important thing in the world, but baseball is pretty good too.”
Greg, age 8

“No one is sure why it happens, but I heard it has something to do with
how you smell…that’s why perfume and deodorant is so popular.”
Mae, age 9

“One way is to take the girl  out to eat. Make sure it’s something she likes to eat. French fries usually works for me.”
Bart, age 9

“Don’t do things like have smelly, green sneakers. You might get attention, but attention ain’t the same thing as love.”
Alonzo, age 9

When a person gets kissed for the first time, they fall down and they don’t get up for at least an hour.”
Wendy, age 8

“If you want to be loved by somebody who isn’t
already in your family, it doesn’t hurt to be beautiful.”
Anita, age 8

“I look at kissing like this: Kissing is fine if you like it,
but it’s a free country and nobody should be forced to do it.”
Michael, age 8

“Don’t say you love somebody and then change your mind … Love isn’t like picking what movie you want to watch.”
Natalie, age 9

“I’m not rushing into being in love. I’m finding fourth grade hard enough.”
Regina, age 10

They didn’t agree on much

... November 20th, 2007 § 1 comment §

They didn’t agree on much
In fact, they rarely agreed on everything
They fought all the time
And they challenged each other everyday
But despite their differences,
They had one important thing in common
They were crazy about each other

- The Notebook

Srela sam jednog coveka i zaljubila se u njega.

... November 18th, 2007 § 0 comments §

Srela sam jednog coveka i zaljubila se u njega. Zaljubila sam se iz jednog jedinog razloga: od njega ne ocekujem nista… Znam da cu za tri meseca biti daleko, on ce biti samo secanje, ali necu uspeti da zivim bez ljubavi; bila je to moja granica…
Volela bih da za njega uradim ono sto je on uradio za mene. Mnogo sam razmisljala i otkrila da nisam usla u kafe slucajno; najvaznije susrete duse dogovaraju mnogo pre nego sto su se tela videla.
Uopste, ti susreti desavaju se kada stignemo do nasih granica, kada nam je potrebno da emotivno umremo i vaskrsnemo. Susreti nas cekaju – ali mi u najvecem broju slucajeva izbegavamo da se oni dese.
Medjutim, kada smo ocajni i nista vise ne mozemo izgubiti, ili pak, kada smo odusevljeni zivotom, tada se nepoznati pojavljuje i kretanje naseg unutrasnjeg univerzuma menja pravac.
Svi znaju da vole, jer su se rodili s tim darom. Neki to rade prirodno dobro, ali vecina treba da ponovi gradivo, da se ponovo seti kako se voli, i svi – bez izuzetka – imaju potrebu da gore u vatri svojih prozivljenih emocija, da ozive neke radosti i boli, uspone i padove, sve dok ne postignu onu nit vodilju koja stoji iza svakog novog susreta; da tamo postoji jedna nit i, dakle, tela uce jezik duse, i to se zove seks.

Jedanaest minuta – Paolo Koeljo

Bolovi

... November 17th, 2007 § 0 comments §

Bolovi koji poticu od urodjene osetljivosti, od nesklada izmedju moga unutarnjeg zivota i svega oko mene, od nerazmrsive igre maste i stvarnosti, ti bolovi postaju s godinama redji i imaju sve manje vlasti nada mnom. Ali zato osecanje prolaznosti sve vise prozima celo moje bice, hara u meni kao zaraza. I to nije vise pitanje mojih rodjenih godina, ni opstanka stvorenog sveta oko mene. Ne. Rec je o vremenu uopste, o vremenu kao takvom. Sa strahom, sa osmejkom, sa zadovoljstvom gotovo gledam kako minute proticu. I u daljini nepojmljivi i bezimeni trenutak kad ce kanuti poslednja minuta i kad ce izvor vremena presusiti zauvek. I vidim jasno: u borbi koju svet vodi sa svojim sudjenim vremenom sto prolazi, ja sam, kao prebeg, stao na stranu vremena, dakle na stranu onoga sto umire i nestaje. I sad gledam svet kao neko ogromno telo od kojeg otice njegovo vreme kao krv, i sa svakom minutom koja iskuca, sa svakim krvnim zrncem, to veliko telo stari i slabi, neprimetno ali stalno. A u tom opstem potopu koji predstavljaju nas zivot, nase vreme i ovaj svet, ja plovim na santi koja se zove prolaznost.
U dnevniku mojih pomracenja svako se od njih takmici za prvo mesto po snazi i trajanju.

“Znakovi pored puta” – Ivo Andric

Prozori ono sto nam je potrebno

... November 15th, 2007 § 0 comments §

Prozori ono sto nam je potrebno, rekao mi je onomad, jedan mudri starac iz daleke zemlje. Neizmernost stvarnosti je nepojmljiva, kako bismo je razumeli treba je zatvoriti u pravougaonik. Geometrija se suprotstavlja haosu. Zbog toga su ljudi izmislili geometrijske prozore, a svaka geometrija podrazumeva prave uglove. Da li je i nas zivot podredjen pravim uglovima,.Znas te komplikovane putanje,sacinjene od segmenata, koje svi moramo da predjemo naprosto kako bismo stigli do svog kraja. Mozda, ali ako jedna zena poput mene o tome razmislja, dok sedi na jednoj terasi koja gleda na Egejsko more. Jedne veceri kao sto je ova, shvata da sve ono o cemu mislimo, sto zivimo, sto smo proziveli, sto zamisljamo, sto smo zeleli, ne moze biti potcinjeno geometriji. I da su prozori samo kukavni oblik,g eometrije, onih koji se plase kruznog pogleda u koji sve ulazi bez smisla, i nepovratno. Kao kada je Tales gledao zvezde, koje ne ulaze u okvir prozora.
Sakupila sam sve od tebe, mrvice, fragmente, prah, tragove,pretpostavke, nijanse u tudjim glasovima,poneko zrnce peska,jednu skoljku,tvoju proslost koju sam izmastala, nasu pretpostavljenu buducnost, ono sto sam od tebe zelela, ono sto si ti meni obecao, moje detinje snove, zaljubljenost koju sam kao mala osecala prema svom ocu, poneki glupav stih iz moje mladosti, bulku sa ivice prasnanjvog puta. I to sam takodje stavila u dzep, znas. Krunicu jedne bulke, poput onih bulki, koje sam u maju svojim Folksvagenom isla da berem po obroncima ,dok si ti ostajao u kuci zatrpan svojim projektima,posvecujuci se komplikovanim receptima koje ti je tvoja majka ostavila u jednoj crnoj knjizici ispisanoj na francuskom, a ja sam ti brala bulke koje nisi umeo da razumes. Ne znam da li si ti stavio svoje seme unutar mene, ili obrnuto. Ali ne, nijedno nase seme nikad nije proklijalo.Svako je jednika za sebe,bez mogucnosti da se produzi u buducem telu,a pogotovo ja bez ikoga ko bi preuzeo moju teskobu.S va sam ostrva obisla trazeci te. I ovo je poslednje,kao sto sam i ja poslednja. Posle mene kraj.Ko bi te mogao vise traziti osim mene…

Antonio Tabuki, Svakim casom sve je manje vremena

Govori nam o Boli.

... November 13th, 2007 § 0 comments §

A jedna žena prozbori i rece:
- Govori nam o Boli.
A on kaza:
Vaša je bol lomljenje ljuske u kojoj je zatvoreno vaše poimanje.
Kao što se ljuska ploda mora slomiti da bi mu jezgra izišla na vidjelo,
tako i vi morate bol upoznati.
I ako vam se srce uzmogne diviti svakidašnjim cudesima života,
vaša vam se bol nece ciniti ništa manje cudesnom od radosti;
I prihvatit cete doba svojega srca,
kao što uvijek prihvacate godišnja doba što prolaze nad vašim poljima.
I gledat cete spokojno kroza zime svojega bola.
Mnogo ste svojega bola sami odabrali.
To je gorki napitak kojim lijecnik u vama vida vaše bolesno jastvo.
Stoga, vjerujte lijecniku, i popijte njegov lijek tiho i spokojno;
Jer njegovu ruku, ako i jest teška i tvrda,
nježno vodi ruka Nevidljivoga.
I posuda koju donosi, ako vam i pece usne,
nacinjena je od gline što ju je Loncar ovlažio svojim svetim suzama.

Khalil Gibran

Gde sam ja to?

Trenutno pregledate arhivu November, 2007 za Citati i po neka priča.