I lecture on insignificance

... October 31st, 2007 § 0 comments §

Fame is a terminal disease. It screws you up worse than your mom and dad. Somewhere in the late twentieth century the pursuit of fame became a way of life. Suddenly everyone wanted to be fa¬mous. Newscasters, journalists, weather men, astrologers, cooks, interns, even lawyers for God’s sake, everyone went nuts trying to grab their fifteen minutes of fame promised by the pop philosophy of Andy Warhol. It replaced life after death as mankind’s greatest illu¬sion. Fame! You’ll live forever. Fame! Your chance to revenge your parents. Fame! Take that, you nasty kids who were so cruel to me at school. Fame! A chance to screw yourself across the flickering face of history.
Fame, fame, fame, fame, fame.
This syphilis of the soul was caused of course by the arrival of television and the instant attention of the new mass media. If the medium was the message, then the message was crap, for the TV screens were filled from morning to night with a constant twenty-four-hour shit storm. No one was spared. Not presidents, not princes, not popes, not people’s representatives. Knickers off, panties down, coming live at you in ten, nine, eight . . . Kiss and tell, kiss and sell, bug your neighbors, tape your friends, grab an agent and sell, sell, sell. Intimacy? Privacy? Forget it. Notoriety? Shame? No such thing. Fame. That’s the name of the game. Private life was washed away under the tidal wave of freedom of speech. It didn’t matter whether you were famous for murdering a president or inventing a pudding, now fame could travel at the speed of light, everyone was just a sound bite from stardom.
No one remembers the name of the anarchist who started World War One by murdering the archduke in Sarajevo in 1914. Everyone remembers Lee Harvey Oswald. Fame! A rifle shot away. Providing you have television. Fame, the intellectual equivalent of waving at the camera. “Look at me, Ma! I’m here. I’m real. I’m on TV.” Sad, sick, and deplorable, isn’t it? I mean in the 1990s even agents be¬came famous, for Christ’s sake. And what do we call the famous? Stars! I mean hello. Have we no sense of irony? Look up-look up at the real stars. Billions of them? Billions and billions of the buggers. Don’t we get it? There is no fame. There is no immortality. There is no life after death. There are just millions of tiny grains of sand scraping away at each other. We’re on the planet Ozymandias, peo¬ple! Look on my works ye mighty and despair! The grains of time, grinding away at our insignificance . . . well you get the picture. You’re intelligent. You’ve read this far at least.
But who the fuck are you to lecture us on our insignificance? I hear you ask. Not unreasonably. OK, my name is Reynolds. Given name William. Better known as Bill. Actually, Professor Bill, which is better than William, and much better than the quite awful Billy. And that’s what I do: I lecture on insignificance.

From “The Road to Mars” by Eric Idle

Cesto

... October 31st, 2007 § 1 comment §

Cesto mi se cini da nije sve izgubljeno na vetrovima i bespucima.
Cesto me obraduje misao da je ocaj, haos i bludnja samo nuzan prelazni oblik.
Cesto mi se cini da osecam kako izlazim, jos nesiguran i slomljen, iz svega sto je bilo, i
da stajem na cvrsto mesto, van sebe, odakle pocinje pucati vidik, sirina i sloboda.
Cesto mi se pricinjava da sam jak i stalan, da sam vec dovoljan sam sebi, da sam se
izvio nad ropstvom tela i vlasti sudbine i da samo treba da sednem i polozim ruku na
dela i da radim, vedra duha i smirena srca, dugo, ustrajno i odusevljeno kao stari
zlatari. Cesto mi se pricinjava.
Ali me dan jos cesce povuce sa sobom, pa se lomim i previjam od nemila do netraga,
od coveka do coveka, od lazi do lazi i od bola do bola …

Ivo Andric

Find a place… Focus.

... October 30th, 2007 § 0 comments §

Let the eye of your imagination be a camera…
This is the globe of the world, a glittering blue and white ball like the ornament on some unimaginable Christmas tree.
Find a continent… Focus.
This is a continent, a jigsaw of yellows, greens, and browns.
Find a place… Focus.
This is a bit of the continent, sticking out into the warmer sea to the southeast. Most of its inhabitants call it Florida.
Actually, they don’t. Most of its inhabitants don’t call it anything. They don’t even know it exists. Most of them have six legs, and buzz. A lot of them have eight legs, and spend a lot of time in webs waiting for six-legged inhabitants to arrive for lunch. Many of the rest have four legs, and bark or moo or even lie in swamps pretending to be logs. In fact, only a tiny proportion of the inhabitants of Florida have two legs, and even most of them don’t call it Florida. They just go tweet, and fly around a lot.
Mathematically, an almost insignificant number of living things in Florida call it Florida. But they’re the ones who matter. At least, in their opinion. And their opinion is the one that matters. In their opinion.
Find a highway… Focus… Traffic swishing quietly through the soft warm rain… focus… high weeds on the bank… focus… grass moving in a way that isn’t quite like grass moving in the wind… Focus … a pair of tiny eyes…
Focus… Focus… Focus. … Click!

From “Wings” by Terry Prattchet

Samo da ne izgubim nadu da je cekam!

... October 28th, 2007 § 0 comments §

Ali ja sam navikao da je i ne ocekujem, da sav utonem u slast koju
daje beskrajni trenutak njenog javljanja.
Moglo bi se reci da sam uvek ziveo od osecanja na jedno prividjenje,
a sada zivim od uspomena na ta svoja secanja.
Ono od cega bih hteo da pobegnem ide sa mnom …..
Prolazimo kroz vlaznu tamu i pust, neosvetljen predeo.
Jelena se nece vise javiti. Mrak, vlaga. To nije njen elemenat.
Preda mnom je noc bez sna, nedogledna, jarosna, uoblicena pustinja.
Cini mi se da je zivo bice nece videti i preziveti ni videti joj kraja.
A meni valja ziveti, i cekati.
Ziveti sa nadom, u cekanju. Pa i bez nade.
Izmedju nas je uvek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da
se zaista vise nece pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao
da je najprirodnija stvar na svetu i kao da ce doveka ostati i bez promene ostati tu.
Ali sad mi se cini da je to bila obmana samoobmanutog coveka.
U stvari, ona i ne zna za mene, a ja samo za nju……
Moglo bi se reci da sam uvek ziveo od osecanja na jedno prividjenje,
a sada zivim od uspomena na ta svoja secanja.
Ali, prolece je. Opet prolece. Bogat sam, miran, i mogu da cekam…..
Znam da se svuda i svagda moze javiti Jelena, zena koje nema.
Samo da ne izgubim nadu da je cekam!

Ivo Andric – Jelena,zena koje nema

Iz dubine moga srca…

... October 23rd, 2007 § 0 comments §

Iz dubine moga srca se podize jedna ptica i polece put neba.
Sve vise i vise je lelujala i bivala pri tom vidljivo veca.
Prvo je bila tako velika kao jedna lasta, potom kao jedna seva, kasnije dostize i velicinu jednog orla, a onda i proljetnog oblaka koji vremenom ispuni i cijeli prostor namrstenog neba.
Iz dubine moga srca se podize jedna ptica put neba i sto je vise lecela bivala je veca, ali nije napustala moje srce.
O, vjero moja, moje nesputano znanje, kako bih se volio uzdici do tvoje tegobne lelujavosti kako bih sa tobom otkrio ljudima velicinu njihove biti koja je ispisana na nebu.
Kako bih volio more u sebi pretvoriti u pupak i na taj nacin se izdici u tvoje beskonacne prostore!
Kako moze neko zatvoren u svojemu hramu vidjeti njegove pozlacene tornjeve i kupole?
Kako moze jezgro nekog voca obuhvatiti cijelinu same vocke?
O, vjero moja, svezan sam iza gomila od srebra i ebanovine i ne mogu s tobom leceti.
Ali je srce moje to iz cega dolazis i iz kojeg se nebu dizes – moje srce je ono sto te u meni drzi. I time se moram zadovoljiti!

Kahlil Gibran

To je ljubav

... October 21st, 2007 § 0 comments §

To je ljubav. Pokusacu da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strasnom snu. Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je. Cemu moji talismani: bavljenje knjizevnoscu, nepouzdana erudicija, ucenje reci koje je koristio ostri sever da opeva svoja mora i svoje maceve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obicne stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratnicke seni predaka, bezvremena noc, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Vec se vrc razbija na izvoru, vec covek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
To je, vec znam, ljubav: nemir i olaksanje kad cujem tvoj glas, cekanje i secanje, uzas zivljenja u buducnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradjbinama.
Ima jedan ulicni ugao kojim se ne usudujem da prodem.
Vojske me vec opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne zene me odaje.
Boli me jedna zena svuda po telu.

Horhe Luis Borhes – Pretnja

Junak naseg doba

... October 21st, 2007 § 0 comments §

Ali i jeste neka neshvatljiva naslada kad ovladas mladom dusom sto tek rascvjetala.Ona je kao cvijetak kojemu najljepsi miris ishlapi od prve suncane zrake;treba ga u taj cas ubrati, namirisati ga se i baciti ga na cestu; mozda ga tkogod podigne! Ja osecam u sebi onu neugasivu zedju koja sve guta sto god putem sretne; ja gledam boli i radosti drugih sa samim sobom, kao hranu koja mi podrzava dusevnu snagu. Mene samoga ne moze vise strast da obezumi; prilike su u meni ugusile castoljublje; ali ono se ipak pojavilo u drugom obliku, jer castoljublje nije drugo nego zedja vlasti , a meni je najveca naslada — podvrci svojo volji sve sto me okruzava. Probuditi osjecaj ljubavi, odanosti i straha prema sebi – nije li to prvi znak i najveci trijumf vlasti? Da budes nekomu razlogom boli ili radosti , a da nemas na to nikakva posebnog prava – nije li to najsladja hrana naseg ponosa? A sto je zapravo sreca? Nasicen ponos. Kad bih ja sebe mogao smatrati za najbojleg i najmocnijeg covjeka na svijetu, bio bih sretan; kad bi me svi ljubili, nasao bih u sebi beskrajna vrela ljubavi. Zlo radja zlo; prva nam bol pokazuje  kako je ugodno druge muciti.Ideja zla ne moze ti uci u glavu , a da je ne bi zazeleo i ostvariti.Ideje su – organski stvorovi, rekao je netko; vec kad se rode dobiju oblik , a taj oblik je cin. Onaj u cijoj se glavi rodilo vise ideja, onaj i viseradi. Zato genij, prikovan za cinovnicki stol, mora umrijeti ili s uma sici, upravo kao sto covjek jake konstitucije umire od kapi ako neprestano sjedi i skromno se vlada.
Stasti nisu drugo nego ideje u prvom svom razvitku; one su svojina mladog srca i glup je onaj tko misli da ce one za citava zivota njime vladati. Mnoge se mirne reke pocinju bucnim slapovima, a nijedna ne skace i ne pjeni se do samog mora. Ali taj je mir cesto znak velike , iako skrivene snage;kad su misli pune i duboke , ne mogu bijesno da provale, dusa koja pati i koja se raduje, daje sebi o svemu tacan racun i uverava se da tako mora biti; ona zna  da ce je bez oluje isusiti stalna sunceva zega ;ona se prozimlje svojim vlastitim zivotom — mazi se i kaznjava kao ljubljeno dete. Samo u tom visem stanju poznavanja samog sebe moze covek oceniti Bozju pravednost.
Citajuci ovu stranicu, vidim da sam zastranio od svog predmeta… Ali cemu?… Ta ovaj dnevnik pisem ja za sebe , pa zato ce sve sto u nj unesem, s vremena biti dragocena uspomena…

,,Junak naseg doba”  M.J. Ljermontov

Jedan covek je umro i dospeo u raj

... October 19th, 2007 § 0 comments §

Jedan covek je umro i dospeo u raj. Medutim, u raju mu je ubrzo postalo dosadno. Andeli su neprestano pevali, svirali na harfama, sve je to bilo lepo i krasno, ali on je oduvek bio covek od akcije. Zato se obratio Svetom Petru i zamolio ga za premeštaj.
Gde si to mislio da odeš? rekao je Sveti Petar. Osim ako neceš u pakao? Ne bih ti preporucio.
Može li bar na kratko? zamolio ga je covek.
To se nikad nije radilo, ali napravicu izuzetak – pusticu te na mesec dana.I Sveti Petar mu je otvorio vrata pakla.
Coveka je na ulazu sacekala limuzina koja ga je odvezla do jahte… Usledilo je putovanje kakvo nikad nije doživeo, uz obilje najdivnijih jela, najboljih pica, prelepih devojaka, nocni ribolov, itd, itd. Mesec dana prošlo je kao u snu.
Po povratku u raj, coveku je bilo još dosadnije nego pre. Ubrzo se ponovo obratio Svetom Petru i zamolio da ga opet malo pusti u pakao.
Takve šetnje tamo-amo nikad nisu praktikovane. Ako toliko želiš u pakao, možeš da odeš, ali bez mogucunosti povratka.
Pristajem! uskliknuo je covek, vec se nasladujuci onim što ga je cekalo tamo.
Ali avaj! Cim su se teška vrata pakla muklo zalupila iza njega, covek je poceo da propada u ponor na cijem dnu je ugledao gomilu užasnih davola, koji su cekali da ga kukama ubace nesrecnika ciji su jauci sve glasnije dopirali do njega.
Šta je ovo!? kriknuo je.
Pakao, brate, odgovorio je jedan davo. Ti izgleda ne razlikuješ turizam od emigracije.

Damari – Antoni de Melo

O Velikim i Malim Pricama…

... October 19th, 2007 § 0 comments §

Tajna Velikih Prica, je u tome što nema tajni…
Velike Price, su one koje smo culi i želimo da ih cujemo ponovo. One, u koje ulazimo kada nam se prohte. U kojima se na svakom mestu, osecamo ugodno. Koje nas ne obmanjuju uzbudenjima i naglim preokretima na kraju. Koje nas ne iznenaduju, nepredvidenim dogadajima.
Poznate su, poput domova u kojima živimo. Poput mirisa kože naših ljubavnika! Kraj im je poznat, ali ga slušamo kao da nije. Isto kao što znamo, da cemo jednoga dana umreti, a živimo kao da necemo. U Velikim Pricama zna se ko živi, a ko mre, ko pronalazi ljubav, a ko ne. A opet sve to, želimo da saznamo ponovo. U tome i jeste njihova tajna i njihova carolija…

Arundati Roj “Bog malih stvari”

Boli me jedna zena svuda po telu.

... October 18th, 2007 § 1 comment §

To je ljubav. Pokusacu da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strasnom snu. Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je. Cemu moji talismani: bavljenje knjizevnoscu, nepouzdana erudicija, ucenje reci koje je koristio ostri sever da opeva svoja mora i svoje maceve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obicne stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratnicke seni predaka, bezvremena noc, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Vec se vrc razbija na izvoru, vec covek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
To je, vec znam, ljubav: nemir i olaksanje kad cujem tvoj glas, cekanje i secanje, uzas zivljenja u buducnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradjbinama.
Ima jedan ulicni ugao kojim se ne usudujem da prodem.
Vojske me vec opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne zene me odaje.
Boli me jedna zena svuda po telu.

Horhe Luis Borhes – Pretnja

Za ljubav kao i za religiju treba pre svega imati imaginacije

... October 17th, 2007 § 1 comment §

Za ljubav kao i za religiju treba pre svega imati imaginacije. U religiji su najpotpuniji oni koji imaju fantazije: oni postaju vizionari, od kojih su mnogi postali sveci i junaci. U ljubavi su takvi postali veliki tumaci srca i rafinirani nosioci spola. Bez velike maste nema velike ljubavi. Ljubav koja nije potekla iz fantazije, ima tuznu prisebnost u kojoj je sve izmereno, sve predvidjeno i sve kategorisano; ona ne zna za srecu iznenadjenja ni za radost velikih prepada.
Ljubav bez maste jeste sebicna, jer je subjekt uvek merilo za objekat, i jer je cena odgovorila meri, a pazar dobroj proceni.
Zena bez maste je plitka, prazna i vulgarna, kao covek koji nema duha. Covek kad pocne da ljubi duboko, postaje odmah cedan, i trazi da bude protektor: a najcednija zena, kad pocne da ljubi, gubi cednost i postaje raskalasna. Zato ako nema mnogo maste, ona to ne ume da zagladi ljupkom igrom hiljadu finih kontrasta: da se umnogostruci; da se pretvara iz vuka u jagnje i iz jagnjeta u vuka; i da od svoje strasti napravi intrigu koja i najpametnijeg zbunjuje i najprisebnijeg zasenjuje.

Jovan Ducic

Top five things I miss about Laura

... October 16th, 2007 § 0 comments §

Rob: Top five things I miss about Laura. One; sense of humor. Very dry, but it can also be warm and forgiving. And she’s got one of the best all time laughs in the history of all time laughs, she laughs with her entire body. Two; she’s got character. Or at least she had character before the Ian nightmare. She’s loyal and honest, and she doesn’t even take it out on people when she’s having a bad day. That’s character.
[holds up three fingers]
Rob: Three;
[long pause, hesitantly]
Rob: I miss her smell, and the way she tastes. It’s a mystery of human chemistry and I don’t understand it, some people, as far as their senses are concerned, just feel like home.
[shakes his head, recollecting, then looks back and lip synchs 'four' while holds up four fingers]
Rob: I really dig how she walks around. It’s like she doesn’t care how she looks or what she projects and it’s not that she doesn’t care it’s just, she’s not affected I guess, and that gives her grace. And five; she does this thing in bed when she can’t get to sleep, she kinda half moans and then rubs her feet together an equal number of times… it just kills me. Believe me, I mean, I could do a top five things about her that drive me crazy but it’s just your garden variety women you know, schizo stuff and that’s the kind of thing that got me here.

High Fidelity (2000)

Gde sam ja to?

Trenutno pregledate arhivu October, 2007 za Citati i po neka priča.