Pobeda

Tri igraca za stolom igraju preferans. Otac i dva sina. Nedljom ,posle rucka,popiju kafu i podele karte. To je prilika da popricaju i da igraju . Najcesce krenu od 100 „bula“. Igra preferansa pocinje negativnim poenima.  Svi ih igraci ,poput greha u zivotu ,imaju od pocetka. Treba se „spustitii spod kape“ ,granica na kojoj se zbaci staro breme i krene u osvajanje pozitivnih poena.  Da bi se igra zavrsila ,jedan igrac mora biti „dobar“ onoliko koliko je jedan „los“
Kao i u zivotu . Moze se biti dobar samo u odnosu na nekoga ko to nije. Da nema zla ,dobro ne bi imalo u onosu na sta da bude dobro.  To cesto zaboravljamo  kada sudimo drugima.  U predstavi zvanoj „Zivot“, neko mora da glumi i lik negativca.  Teske su to uloge.  Bez sukoba nema dobre predstave.  Sve sto postoji, postoji u relaciji.  . Ravnoteza izmedju „dobra“ i „zla“ se odrzava, sa blagom prednoscu „dobra“.  Tvorac igre je to dobro zamislio.
Posle svakog deljenja, jedan ucesnik, licitiranjem, preuzima „ruku“. Zato sto ima najbolje karte, ili pokusava da prodje „na blef“.  Koliko igraca, toliko i stilova.  Onaj igrac koji prihvati izazov, postaje protivnik…
Retke su pobede bez negativnih poena. Nosilac igre dobije partiju, ali i i protivnici uzmu po neku kartu.  Onda ga „duze“.  A na kraju se sve zbroji.  Ne retko bas ti „dugovi“ iz dobijenih partija budu presudni za Krajnji ishod.
Kada se „podvuce crta“, malo je pobeda koje ne lice na poraz…

Nebojsa Jovanovic

Danas na sve gledate mračno, majstore dragi

„Danas na sve gledate mračno, majstore dragi“.
-„Uvjek gledam tako, sinko moj, a i vi ćete za nekoliko godina gledati kao i ja. Život je brdo. Čovjek se penje gleda vrhunac i ćuti se sretnim; ali kad stigne gore odjednom spazi padinu i kraj koji se zove SMRT ! Uspinje se sporo ali se silazi brzo. U vašoj je dobi čovjek radostan. Nada se koječemu, što se međutim nikad ne ostvari. U mojoj se dobi neočekuje više ništa…….. osim smrti“.
-“Dođavola, od vaših me rijeći podilaze trnci“. –“Ne, vi me danas ne razumijete, ali ćete se jednom sjetiti onoga što vam sad govorim. Osvane jedan dan, znate, mnogo prije vremena, dan kad je gotovo sa smjehom, kako se kaže, jer čovjek u svemu što promatra vidi smrt. Ah, vi čak ne razumijete ni tu rječ, ne razumijete što znači smrt. U vašim godinama ona ne znači ništa. U mojim je godinama stravična. Jest, čovjek je svati odjednom, a da nezna ni zašto ni zbog čega, i tada sve u životu mijenja obličje.
Ja je već petnaest godina osjećam kako me nagriza baš kao da je u meni neki glodavac. Čutio sam malo-pomalo, mjesec po mjesec, sat po sat, gdje me uništava kao ruševnu kuću. Toliko me je izobličila da ne poznajem sam sebe. Više u meni i nema ništa od mene, od onog veselog, svježeg i snažnog čovjeka kakav sam bio u tridesetoj godini. Doživio sam da mi je objelila crnu kosu i to kako znalaćki i opako sporo.! Oduzela mi čvrstu kožu, mišice, zube, cjelo moje negdašnje tijelo, ostavivši mi samo ojađenu dušu koju će također doskora dograbiti.
Jest, smrvila me prokletnica, polagano i strašno, časak po časak, razorila mi tjelo. I sad osjećam kako umirem, u svemu što radim. Svakim joj se korakom bližim, svaki pokret, svaki dah požuruje njenu odvratnu rabotu. Disati, spavati, piti, jesti,putovati, sanjati, sve što god radili znači umirati. Oh, pojmit će te !
Pomislite samo na četvrt sata, vidjetćete je. Šta vi očekujete ? Ljubav ? Još nekoliko poljubaca i postat ćete nemoćan. A šta onda ? Novac ? Šta će vam ? Da plaćate žene ? Jeli to nešto ? Da se prežderavate, odebljate i cjele noći urlate od napada uloga ? I što još preostaje ? Slava ? Čemu će vam ona kad je ne možete ubrati u obliku ljubavi ? A šta onda ? Na kraju je opet smrt.
Ja je sad već vidim tako blizu da često poželim ispružiti ruku kako bih je odgurnuo. Prekrila je zemlju i ispunila uzduh. Svugdje je nalazim. Zgnječene životinjice na putu, lišče koje opada, sjeda dlaka na prijateljevoj bradi, sve mi to kida srce i govori: “Evo je“ ! Ona mi kvari sve što radim, sve što vidim, što jedem i što pijem, sve što volim, mjesečinu, sunčev izlazak, morsku pučinu, lijepe rijeke, i zrak ljetnih večeri što je tako ugodan za udisanje.
I nitko se nikada ne vrača, nikad………Čuvamo odljeve kipova, matrice koje uvjek iznova otiskuju iste predmete; ali moje tijelo, moje lice, moje misli, moje želje nikada neće uskrsnuti. A svejedno će se roditi milijuni, milijarde bića kojima će se nos, oći, čelo, obrazi i usta jedva za koji kvadratni centimetar razlikovati od mojih i koji će imati dušu kao i ja, a da se ja ipak neću povratiti, a da, štoviše nijedan dijelić u kome bi se mene moglo poznati, neće uskrsnuti u tim bezbrojnim i različitim stvorenjima, toliko različitim iako malne potpuno istim.
Za šta da se uhvatimo ? Kome da uputimo očajnički zov ? U što bi smo mogli vjerovati ? Sve su vjere ograničene, odvratno glupe u svojoj djetinjastoj poučnosti i svojim sebičnim obećanjima. Jedino je smrt pouzdana.
Mislite o svemu tome mladiću, mislite o tome cijele dane, mjesece i godine i doživjet će te život na drugi način. Pokušajte se osloboditi svega što vas sputava, učinite taj nadljudski napor da još živ napustite vlastito tijelo, sve što vas zanima, vaše misli i cijelo čovjećanstvo, kako bi ste pogledali prijeko, i shvatit će te kako su beznačajne raspre romantićara i naturalista ili diskusije o budžetu. A osjetit će te i grozovit jad očajnika. Koprcat ćete se gubeći se i utapajući u neizvjesnosti. Zvat ćete “u pomoć“ na sve strane i niko vam neće odgovoriti. Pružat ćete ruke, zazivat ćete da vas izbave, vole, tješe, spase; a nitko neće doći.
Zašto mi toliko patimo ? Zato što smo zacijelo rođeni da živimo više tjelesno, a manje duhovno; ali, zbog toga što mislimo, nastao je nesklad između stupnja našeg povećanog razuma i neizmijenjenih životnih uvijeta. Pogledajte prosjećne ljude: ne snađu li ih velike nevolje, oni su zadovoljni i ne pate zbog sveopče nesreće. Kao što je i životinje ne osječaju.
Ja sam propao čovjek. Nemam ni oca, ni majke, ni brata, ni sestre, ni žene, ni djece, ni boga. –I dometnu pošto je malo pošutao: Imam samo stihove.
Oženite se prijatelju moj, vi ne znate što znaći u mojoj dobi živjeti sam. Danas me samoća ispunja groznom tjeskobom; ta samoća u stanu, navečer kraj vatre, onda mi se čini da sam sam na zemlji, stravično sam, ali okružen nejasnim opasnostima, koječim neznanim i užasnim, a pregrada što me dijeli od susjeda koga ne poznam, udaljuje me od njega koliko i od zvijezda koje vidim kroz prozore. Spopadne me neka vrst groznice, groznice od bola i straha, a mir odaje me užasava. Kako je duboka i žalosna tišina sobe u kojoj živi samac. Ta tišina ne obuhvata samo tijelo nego i dušu, a kad pokučstvo zapucketa, streseš se do dna duše, jer se nikakvu zvuku ne nadaš u tom sumornom stanu.
-Još jednom zašutje pa dometnu: Kad čovjek ostari ipak bi ljepo bilo imati djece. –Stigoše do polovice ulice. Pjesnik zastade pred visokom kučom, rukova se s Duroyom i reće mu: Zaboravite mladiću cijelo ovo staračko naklapanje i živite kako dolikuje vašim godinama; Zbogom ! I isčezne u mrku hodniku.
Duroy nastavi put zgrčena srca. Činilo mu se kanda mu je neko pokazao jamu punu kostura, neizbježnu jamu, u koju jednoga dana mora pasti. I promrmlja: Do đavola, u njega sigurno nije veselo. Ne bih htio imati mjesto na balkonu odakle bih promatrao smotru njegovih misli…“

Guy de Maupassant

Govorio sam

Govorio sam, tjeseci:
Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za sto znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, svi putevi vode do nje, sve sto cinimo to je priprema za nju, priprema cim zakmecimo udarivsi celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zasto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas, ili dan, zasto se borimo da ga produzimo jos dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja.

Govorio sam:
Zasto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuce u kucu. To nije nestanak vec drugo rodjenje. Kao sto prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dodje vrijeme da se rastave dusa i
tijelo. Smrt je nuznost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet, u kome covjek dostize svoj puni uspon.

Govorio sam:
Smrt je propadanje tvari a ne duse.

Govorio sam:
Smrt je promjena stanja. Dusa pocinje da zivi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slusala uhom, ali je sustinu stvari znala sama sobom.

Govorio sam:
Na dan moje smrti, kad bude nosen moj tabut,
ne misli da cu osjecati bol za ovim svijetom.

Ne placi i ne govori: steta, steta.
Kada se mlijeko pokvari, veca je steta.

Kad vidis da me poloze u grob, ja necu nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zadju?

Tebi se cini smrt, a to je radjanje.
Grob ti se cini tamnica, a dusa je slobodna postala.

Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zasto da sumnjas u zrno covjekovo?

Govorio sam:
Budi zahvalan, dome Davudov. I reci: dosla je istina. Dosao je cas. Jer svako kruzi svojom putanjom do odredjenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vasih, pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obecan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i necete biti zalosni. O smirena duso, vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Udji medju robove moje, udji u moj dzenet.

Govorio sam tako, bezbroj puta…

Mesa Selimovic