Zar sreca moze biti srecom samo ako traje vecno

Zasto nam se, kad gledamo unatrag,cini da je ono sto je bilo lepo, okrnjeno time sto je skrivalo ruzne istine? Zasto nam secanje na srecne godine braka postane gorko kad saznamo da je onaj drugi sve vreme imao ljubavnika ili ljubavnicu? Zato sto se u takvoj situaciji ne moze biti srecan? Ali bili smo srecni. Nekada secanje porice srecu vec i zbog toga sto je kraj bio bolan. Zar sreca moze biti srecom samo ako traje vecno? Zar bolan zavrsetak pripada samo onom sto je bilo bolno, mada neosvesceno i neprepoznato? Ali sta je neosvescena i neprepoznata bol?

Bernhard Slink – Citac

Pala noc, a nisam se zaljubio?

Svilena buba melanholije predugo se caurila u meni, i znao sam da je samo pitanje trenutka kad ce neki blesavi šareni leptir prhnuti iz svega toga….
Zaljubicu se, odlucih iznenada? Jesen je, doduše, ali malo sam prestar da bih cekao samo na proleca?
Na ulici je Jedan Tipicni Septembarski Cetvrtak, udubljen nad jesenjim receptima, upravo umutio u vetar desetak stepeni celzijusovih, jasno pokazujuci da nije raspoložen za suradnju, ali riješio sam da izvucem maksimum iz tog namrštenka…
Da, zaljubicu se, i to odmah, još prije podne, pa sam citav dan miran? Kao klinac sam time lijepio napuklo srce i dobro je držalo….
Eto… Pala noc, a nisam se zaljubio?
Obicno se te stvari porede sa hemijom, ali ovog puta se radilo o cistoj fizici, za promenu? Da bi se nešto moglo napuniti, prethodno se, naime, mora i isprazniti, u tome je sva nauka…
Dovraga, sve sam nejasniji?
Da bih se mogao zaljubiti, dakle, prethodno se moram odljubiti (u onoj brzini sam to sasvim smetnuo s uma?), ali sad je gotovo, pala karta, povratka više nema…

Djordje Balaševic

Predeo slikan cajem

Nase uspomene,misli,osecanja mora biti da oduvek imaju boraviste u drugim svetovima i ne zavise bas mnogo od nas ovde.Jer vise lice(ma kakve da su) misli dva razna coveka jedna na drugu,no covek i njegova rodjena misao medjusobno.
Covek nama je kao glavica crbog luka.Uvek pod jednom ljuskom naidje druga;ljustite i ocekujete bog zna sta,a kad dodjete do kraja,na dnu ne nadjete nista.
Jer,ne kupamo mi samo telo.Kupamo i uspomene ne bismo li ih povremeno ocistili.Ali,posto su uspomene zemlja,kao i mi sami,s njima se desava u kupanju sto i kad pokvasis zemlju-postaju blato.

Milorad Pavic

Ljudsko bice je cudno.

Ljudsko bice je cudno. Ono ne podnosi ništa što ne uspijeva podjarmiti, ukljucujuci i sebi slicne. Za njega sve mora biti ustrojeno, razvrstano, svrsishodno. Ako cemo pravo, on se nije u stanju savladati. Prepušten sam sebi, pocinit ce najgore nepodopštine. Iza toga se krije poprilicna doza ponosa. Covjek sebe smatra središtem svemira, no svemir je tako velik, a on tako malen, da se i bez njega svemir sasvim dobro okrece. Ta ga cinjenica neizrecivo boli pa on taj osjecaj izigranosti lijeci stavljajuci pod svoju zapovijed sve što ga okružuje.

Mali princ se vratio, Jean-Pierre Davidts

Boze, kako su ljudi nesrecni.

Prvi put sam sve ovo ispricao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od pocetka do kraja. Tako sam i sam sebi slozio razloznu pricu, koja se dotle gubila u komesanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena, mozda i izvan nekog odredjenog smisla, kao tezak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. A zasto bas njoj, i zasto o ovome, nisam mogao ni sam sebi objasniti. Ucinilo mi se da zna slusati, razumjeti svakako nece, a slusanje je vaznije od razumijevanja.
Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negdje u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata. Slusalac je babica u teskom porodjaju rijeci. Ili nesto jos vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije.
A ona je zeljela, i vise nego sto sam se nadao. Dok sam pricao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me mozda i naveo na neocekivani razgovor, a zamijenilo ga nesto nenadno zrelo, i tuzno. Rekla je samo: – Boze, kako su ljudi nesrecni.

Mesa Selimovic

Ljepotu cijelog svijeta kriju u sebi moje misli

Ljudi koji nose danju skriven teret na duši ne mogu usnuti, nego izazivaju sudbinu i okrecu vreo jastuk da nadu hladna mjesta nesrecnoj glavi. Zvijezde bivaju crvene kao krvave suze Isusove nad sudbinom covjekovom.
I ko živi za ljepotu duha taj zalud pokušava da mislima smiri tijelo; ognjen vjetar dolazi na mahove kao kucanje silnog zemljina srca i polaže mi ruku na tjeme. Zemlja traži svoje.
I ko nosi tajnu ranu grijeha na duši, tome je zapali ognjem i nanese otrovne klice, pa bol raste svakom minutom, a kajanje ugasne kao zaboravljeno kandilo.
Vjetar, saveznik ognja, nesrece i zlocina, otvara širom vrata na vrtovima, provaljuje kroz dimnjake i raspiruje iskru na zapretanim ognjištima, budi one koji su usnuli u suzama.
Kad pogledam natrag , cini mi se da mi preostaje još samo umrijeti.
Kako su brzo ugasli zanosi! Ocvale srece! Pali planovi!
Sve je prošlo kao brza nocna vožnja na mjesecini. Sve na pola samo videno i sve u brzo zaboravljeno. Toliko toga je bilo da je samo spomen na jedan jedini dan težak i otrovan kao olovo.
Nocas sjedim nad sjecanjima. Divim se podloj igri udesa i žalim se po malo.
Kad pogledam naprijed , cini mi se kao da sam tek od juce na svijetu.
U šta sam proživio ove godine? Je li moguce da se projuri kroz dobar dio života, a ne ostvari glavnih zadatakâ ljudskih? Cio život sa svojim neispunjenim zahtjevima i iskrenutim istinama koje se ljuto osvecuju, stoji preda mnom kao tužitelj. Dobar dio snage je rasut po bespucima, ali život neumoljivo ceka: pa valja poceti. U ime božje, valja poceti!
Ruke mi cesto preko dana staju nad poslom i velik dio noci bdijem samo da mogu duže misliti o Tebi.
Prije ptica se budim, prije zore dižem (a kroz sve snove prolaziš Ti); u osvit sam naslonjen na prozor kao da Te cekam.
Ljepotu cijelog svijeta kriju u sebi moje misli. Neostvariv san je postao sadržaj mog života. I tako život prolazi, ali u casu smrti ja mogu pokazati na svoju cežnju kao na jedino veliko, istinito i lijepo u svom životu.
Ima nešto, što i one koji su duševno najjaci, sili da bar jednom dušu svoju polože u tude ruke i zaigraju va banque.

Ivo Andric

Zato je privlacno

Ubistvo je manje opasno nego buntovništvo. Ubistvo ne može biti uzor i podstrek, izaziva osudu i gadenje, a dešava se iznenada, kad se zaboravi strah i savjest, neprijatno je, kao ružno podsjecanje na trajnost ljudskih nagona kojih se ljudi stide, kao što se stide nedostojnih predaka i prestupnih rodaka. A pobuna je zarazna, može da podstakne nezadovoljstva, kojih uvek ima, lici na junaštvo, a možda i jeste junaštvo, jer je otpor i neslaganje, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe rijeci, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlacno, kao što ponekad covjeku izgleda privlacno i lijepo sve što je opasno.

Meša Selimovic: Derviš i smrt

Cijenjena prijateljice

„Cijenjena prijateljice,
Pitas me, gospodarice moja, da li sam u mislima, u srcu i duhom sam. Kako da ti odgovorim? Cini mi se da moja samoca nije izrazenija niti veca od samoce drugih ljudi. Svi smo mi sami. Svi smo mi zagonetka. Svi smo mi pokriveni hiljadu i jednom koprenom i kakva je razlika izmedju dva usamljenika, osim sto jedan govori o svojoj samoci, a drugi uvijek cuti?
Ne znam, gospodarice moja, da li je moja samoca, zajedno sa tugom koju nosi, ispoljavanje „ponora nekih mojih unutrasnjih stanja“ ili dokaz nepostojanja licnosti u ovom bicu koje zovem „JA“. Ne, ne znam. Ali, ako je samoca adresa slabosti, zasigurno, najslabiji sam covjek.
… Moja gospodarica zna da je nasa zelja da u case drugih uspemo sadrzaj naseg duha nemjerljivo jaca od zelje da zedj utolimo onim sto nam drugi izlivaju u case. U tom svojstvu ponekad ima sujete ali je prirodno.
… Ljudi su , i ja medju njima, skloni dimu i pepelu.Vatre se boje, jer zasljepljuje vid i opece prste. Ljudi se, i ja medju njima, prihvataju istrazivanjem nabora na ljusci. Jezgro ne diraju, jer je izvan domasaja.
A jezgro se moze vidjeti tek kada se razbije ljuska. Nije lako da covjek iskida srce kako bi ljudi vidjeli sta je u njemu.To je samoca, gospodarice moja, to je tuga….“

(dio pisma koje je Halil Dzubran pisao Mej Zijadi, zeni koju nikada nije vidio ni upoznao, i sa kojom je obavljao „duhovnu razmjenu“ pismima koja su pisali jedno drugom 20 godina…..)