Sada se to vrlo lijepo vidi.

Kako retroaktivno gledas na vrijeme prije nego je poceo rat u tadasnjoj Jugoslaviji?
– Pa, ja Jugoslaviju nikada nisam volio. Nije imala dobro ime, to ime mi je uvijek znacilo juzna robija. Ma, dobro to me nije smetalo, dizajn je bio izvrstan, ali ljudi nisu bilo O.K. Ali sad je jos gore. Sad je jos puno gore. Ali ajde, nijedno zlo nije bez dobra. U tom smislu, bismo mogli puno filozofirati o tome, ali u principum, ako moram da biram – meni je komunizam bio puno drazi od ovoga. Jer ovako ce nam se i jezik izgubiti, a imali smo sansu da nam barem jezik ostane. Ali, niti je ono bio komunizam, niti je ovo kapitalizam. Na kraju krajeva, ja sam se jedini i borio protiv komunizma, a ovi ostali su dosli kao partijski sekretari u kapitaliste, ne? Ja imam pravo da to kazem, nitko drugi nema pravo da zine, jer su svi ostali isli u zatvor zbog nacionalizma, a ne zato sto su se borili protiv komunizma! To je velika stvar. Sada se to vrlo lijepo vidi.

Interview s Branimirom Johnnyem Stulicem

Moj Michael

Obicnim ljudima nemoguce je izreci potpunu laž. Prijevara se uvijek razotkriva. Ona je poput deke koja je prekratka: Kad pokušaš pokriti stopala, glava ti ostane otkrivena, a kad se pokriješ po glavi, stopala ti vire van. Covjek izmišlja složene izlike da bi nešto sakrio, ne shvacajuci da sama izlika otkriva neku neugodnu istinu. Cista istina, s druge strane, posve je destruktivna i ne vodi nikud. Što mogu uciniti obicni ljudi? Sve što možemo je šutke stajati i gledati. To je sve što ovdje možemo. Šutke stajati i gledati.

Amos Oz

Crna kuća

   Središnji deo kuće pokriva visoki krov. Sa leve strane, u šumu se zavlači jednospratno krilo. Sa desne iz zgrade niču dodaci u obliku prevelikih šupa, više izraštaji nego naknadna dozidavanja. U oba smisla reči zdanje izgleda neuravnoteženo: kao da ga je neki ne baš zdrav um osmislio, a zatim i bezobzirno doveo u sadašnje iščašeno postojanje. Nastala tvorevina ne dozvoljava da bude sagledana i opire se tumačenju. Njene cigle i daske odišu nekom neprirodnom, monolitnom neranjivošću, uprkos šteti koju su načinili vreme i klima. Očigledno sagrađena iz iz težnje ka odvojenosti, ako ne i samotnosti, kuća kao da ih i sada traži.
Najneobičnije od svega, sa našeg mesta, jeste to što se čini da je cela kuća obojena u crno – ne samo daske, već svaki pedalj spoljašnosti, trem, oluci, pa čak i prozori. Sve je crno, od temelja do vrha krova. A to ne može biti moguće; u ovom bezazlenom, dobronamernom kutku sveta, čak ni najporemećeniji čovekomrzac od graditelja ne bi kuću pretvorio u njenu sopstvenu senku. Spuštamo se skoro do samog tla, i klizimo bliže iznad uskog puta…
Približivši se dovoljno blizu, a dovoljno znači uznemirujuće blizu, ustanovljavamo da mizantropija može da ode dalje nego što smo pretpostavljali. Kuća više nije crna, ali nekada jeste bila. Ono u šta je izbledela čini da pomislimo da smo bili prestrogi prema prvobitnoj boji. Kuća je zadobila olovnu sivocrnu boju olujnih oblaka, mračnih mora i skeleta razbijenih brodova. Čak bi i crna boja bila bolja od ove potpune beživotnosti.

Stephen King & Peter Straub

Očevi i oci

Nemojte, dakle, dragi zemljače, tako osetljiv biti na Lizinu zatvorenost. Kao njena prijateljica, i već šest godina podanica engleske krune, uveravam vas da Elizabetina tajanstvenost nije ni deo ženske koketerije, ni znak nepoverenja prema vama. Elizabetina tajanstvenost je njen karakter, sa jedne strane, karakteristika njenog naroda sa druge. U jednoj staroj anglosaksonskoj legendi ovako proveravaju da li je junak dostojan časti: Je li pun vrlina? Je li neustrašiv? Je li ćutljiv?

Mislite li da ja o Arčibaldu posle šest nedelja bdenja pored njegove bolesničke postelje i posle šest godina braka znam mnogo više nego vi o Elizabeti? Međutim, nešto sam razumela: malo znam ne zato što me Arčibald malo voli, već zato što nije prilično o sebi govoriti bilo kome. Jedno od najengleskijih pitanja koje možete čuti obelodanjuje baš britansku opsednutost priličnošću:

– Do people generally? – pitaju, da bi znali šta im je činiti.

E, pa da znate, people se generally u Engleskoj ne poveravaju, što, rekla bih, ne govori toliko o njihovoj hladnoći i zatvorenosti, kako se vama donekle ispravno čini, koliko o njihovoj pristojnosti. Poveravanje se ovde doživljava kao nepristojno razgolićavanje, a sposobnost čoveka da svoju muku za sebe zadrži, dokaz je karakterne čvrstine i priličnosti…

Slobodan Selenić

Džordž je u Čikago došao sa jedne siromašne i zabačene farme

RADOVAN: Uvek se radujem kad neko sa sela uspe. Džordž je u Čikago došao sa jedne siromašne i zabačene farme. Bio je poslednja sirotinja. Da je išao u školu, išao bi bos. Nije imao prebijenog dolara, sve dok se posle dve velike pljačke nije obogatio. Opljačkao je jednu banku i jednu robnu kuću trulih kapitalista, i, onda, pare uložio u „sistem bele tehnike i rashladnih uređaja za pustinjska vozila – Džordž end kompani“. Jebi ga, ko ne reskira, taj ne profitira. Trebalo je imati jaja pa opljačkati ono što je on opljačkao. Maznuo je pet miliona dolara iz najčuvenije banke u samom centru. Ušao, ubio dve blagajnice, dva policajca, jednu čistačicu, jednog šefa računovodstva i nekoliko mušterija. Cap, cap, cap, pet miliona u džep i – doviđenja. Zdravo, mili moji, kud koji. Ja odô, a vi se saranjujte. To se tako radi. A ne, penzija svakog prvog, pa razvlači pare kô pijan gaće. U šta ja da investiram? Gde da uložim i obrćem penziju… Jedva čekam da mi Džordž dođe u posetu. Sigurno će nešto smisliti i za mene. On je uvek pun ideja kako da se čovek obogati…

STANISLAV: Bogati, Radovane, o čemu se radi u toj zavrzlami? Ja nikako da pohvatam sva slova. Znaš, od juče ne kupujem novine. U novinama sve brzo piše – nikako da ih pročitam… Šta rade ti silni policajci?

RADOVAN: (sa posebnim zadovoljstvom prepričava zbivanja na ekranu. Imitira glas spikera): Kad je video da je ceo grad blokiran, Džordž je pokušao da pobegne na periferiju Čikaga. I verovatno bi uspeo da se izvuče da ga u kafeu „Crveno i crno“, na uglu Stendalove ulice, nije primetila debela kasirka, inače ovejana doušnica inspektora Majera, koji je, s vremena na vreme, nateže iza ekspres aparata za tej. Ona je odmah obavestila inspektora Majera: „Džordž je ovde. Užina.“ Tog trenutka su se razlegle sve sirene. Ceo kvart je opkoljen sa deset krugova. Šesnaest hiljada policajaca se popelo i potrčalo preko krovova. Radoznali prolaznici su se, takođe, popeli na krovove. Popela su se i besposlena deca, a za decom zabrinuti roditelji. Inspektor Majer je zamolio građanstvo da siđe sa krovova, jer se Džordž izgubio i sakrio u tolikoj masi sveta. Zabrana je istog trenutka dovela na krovove i učenike srednjih škola, jer je upozorenje bilo: „Zabranjeno penjanje za sve mlađe od 18 godina, kao i za starije od navedenog godišta.“ Krov kuće 22 se srušio. U razvalinu je upalo oko petnaest hiljada radoznalih građana. Većina je odmah preminula, a ostatak je izdahnuo na putu do bolnice. Iz udaljenih krajeva sveta počeli su da pristižu telegrami saučešća… Šta sad vidimo? Sad vidimo Džordža kako odgovara na prispele telegrame… Mene nikad neće uhvatiti. Nikad!

„Radovan III“, Dušan Kovačević

American Psycho

There are no more barriers to cross. All I have in common with the uncontrollable and the insane, the vicious and the evil, all the mayhem I have caused and my utter indifference toward it I have now surpassed. My pain is constant and sharp and I do not hope for a better world for anyone, in fact I want my pain to be inflicted on others. I want no one to escape, but even after admitting this there is no catharsis, my punishment continues to elude me and I gain no deeper knowledge of myself; no new knowledge can be extracted from my telling. This confession has meant nothing.

B. E. Ellis, American Psycho.

Taj ološ koji postoji u svakom društvu

U burnim, nesigurnim ili prijelaznim razdobljima posvuda se i uvijek pojavljuju razliciti nitkovi. Taj ološ koji postoji u svakom društvu ispliva na površinu i kad se pojavi, onda ne samo što nema nikakva cilja, nego nema cak ni mrvicka neke ideje u glavi, vec samo zraci, kako najbolje zna i umije, nemirom i nestrpljenjem. Medutim, taj ološ, a da on toga sam i nije svjestan, gotovo uvijek uhvati u šake grupica ‘naprednih’, koji djeluju u skladu s odredenim ciljem, i ona upravlja svim tim ljudima onako kako im se svida ako se slucajno i u njoj ne nade pravih pravcatih idiota, što se takoder cesto dogada.

Fjodor M. Dostojevski

Sarajevski Marlboro

Manje je knjiga kojima se nisi vracao od djetinjstva. One su te podsjecale na doba kada još nisi naucio preskakati stranice i citati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno procitao u životu. Sve dobre djecje price imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa nauciti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu „Mrtvi“ Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da placeš.

Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ceš ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put citao, neprestano bi odgadao kraj. Kasnije su te uzbudivale i svojim sadržajem i izgledom. No i njih ceš, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome ce to kasnije zvucati pateticno, ali ce za tebe, pogotovu kad stigneš u druge gradove i u još uvijek žive knjižare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepše i temeljitije gore još samo rukopisi.

U svakoj privatnoj biblioteci najviše je neprocitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim mirisom privlacile. Takvu knjigu dodiruješ cesto prvih dana nakon kupovine, otvaraš je, procitaš dva-tri reda i vracaš je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljaš je, ili je iz daljine pogledavaš s blagim gadenjem. Cesto si poželio odnijeti je u najbližu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, riješiti je se na bilo koji nacin, ali nikada nisi imao nacina to uciniti. Ona je ostajala kao cudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja ce se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i neprocitane knjige opteretit ce te dok se budeš opraštao od njih. Gotovo ceš razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.

Miljenko Jergovic

Užasno cete patiti

Kad vam ode mladost, s njom ce otici i vaša lepota, a onda cete iznenada otkriti da vas ne cekaju nikakve pobede ili cete se zadovoljavati onim malim bednim pobedama koje ce vam secanje na prošlost uciniti gorcim od samih poraza. Svaki mesec koji prohuji, približava vas necem strašnim, vreme je ljubomorno na vas i ono vodi rat protiv vas i vaših krinova i ruža. Lice ce vam pobledeti, obrazi upasti a oci se zamutiti. Užasno cete patiti. Ostvarite mladost sada dok je imate.

Oscar Wilde

I bol je poput korbaca imao svoju gustinu

I bol je poput korbaca imao svoju gustinu. Vec posle prvog udarca razlivao se težinom po celom telu; prvi udarac izdvajao se žestinom, najgore se primao jer se najduže ocekivao, upadom u nepripremljeno telo postizao je najjace dejstvo. U nacelu, taj prvi udarac bio bi dovoljan za postizanje takozvanog vaspitnog efekta, odnosno u ovom slucaju za iznudjivanje potpune i bezuslovne potcinjenosti, a takvo nacelo je svojim psima i svom detetu ljudske rase utuljivao stari K., ali,posle prvog udarca nastupili su novi koji su pojacavali, utvrdjivali sveprisustvo bola, ucvršcivali svebolnost. I kao što posle injekcije bol ima tecnost olova – i kroz guzove, koji su epicentar,razliva se uzduž, širom i u dubinu, sve do srži kosti, sve do kicmožmaraka, i tek kad oni prodju on oprezno ustupa mesto olakšanju….

Wojciech Kuczok – Pogan

Kafka On The Store

Sometimes fate is like a small sandstorm that keeps changing direction. You change direction, but the sandstorm chases you. You turn again, but the storm adjusts. Over and over you play this out, like some ominous dance with death just before dawn. Why ? Because this storm isn’t something that blew in from far away, something that has nothing to do with you. This storm is you. Something inside you. So all you can do is give in to it, step right inside the storm, closing your eyes and plugging up your ears so the sand doesn’t get in, and walk through it, step by step. There’s no sun there, no moon, no direction, no sense of time. Just fine white sand swirling up into the sky like pulverised bones. That’s the kind of sandstorm you need to imagine.

H. Murakami: Kafka On The Store

The brilliance of Dr. Gregory House

Jill: My joints have been feeling all loose, and lately I’ve been feeling sick a lot. Maybe I’m overtraining; I’m doin’ the marathon, like, ten miles a day,
[House looks tired]
Jill: but I can’t seem to lose any weight.
Dr. Gregory House: Lift up your arms.
[she does so]
Dr. Gregory House: You have a parasite.
Jill: Like a tapeworm or something?
Dr. Gregory House: Lie back and lift up your sweater.
[she lies back, and still has her hands up]
Dr. Gregory House: You can put your arms down.
Jill: Can you do anything about it?
Dr. Gregory House: Only for about a month or so. After that it becomes illegal to remove, except in a couple of states.
[he starts to ultrasound her abdomen]
Jill: Illegal?
Dr. Gregory House: Don’t worry. Many women learn to embrace this parasite. They name it, dress it up in tiny clothes, arrange playdates with other parasites…
Jill: Playdates?
Dr. Gregory House: [shows her the ultrasound] It has your eyes.

(House M.D.)