O prijateljstvu

Temelj njihove pouzdanosti i stalnosti koju tražimo u prijateljstvu, jest vjernost.
Jer ništa nije postojano što je nevjerno. Uostalom, za prijatelja treba birati onoga tko je neposredan,druželjubiv,tko misli i osjeca kao mi sami: a sve je to stvar povjerenja. Jer dvolicna i podmukla duša ne može biti vjerna.
Ovome treba dodati da prijatelj ne treba da se raduje izmišljenim optužbama ni da vjeruje ogovaranjima,jer je sve to važno za cvrstinu prijateljstva.
Zbog toga je tocno,  da prijateljstvo može postojati samo medu dobrim ljudima.Jer dobar covjek za koga se slobodno može reci da je i mudar, mora da ima u vidu ovo dvoje kad se radi o prijateljstvu: prvo, da kod njega ne bude niceg lažnog i prikrivenog; jer slobodnom covjeku više prilici da i mržnju izražava otvoreno, nego da izrazom lica prikriva svoju misao; zatim, on treba ne samo da odbije necije optužbe protiv prijatelja, nego ni on sam ne smije biti nepovjerljiv i vjecito smatrati da ga prijatelj može ugroziti na neki nacin.

M.T.Ciceron – De amicitia

Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.

I ne znam od kog bola on je ostao, i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu…“. Takva je nasa dusa.
Ispunjena uspomenama koje nas rastuze, nasmeju, zabole. Ponekad namerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi. Pa se naprezemo da cujemo onaj letnji povetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se, drzeci svoju prvu ljubav za ruke, skrivali od radoznalih pogleda. Ali… umesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vreme i mnoge vode protekle… nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca. Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo reci koje su drhtavom rukom pisane; „ljubim te“, „mislim na tebe“, „nedostajes mi“. Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine… Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze. Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav, mi nebi posli njime. Vec se uvek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena. I uronimo u te talase koji nas miluju, nose, vuku u dubine… I plovimo, plovimo ka onim nekim dalekim, nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena. A kad se pogledamo u ogledalo… vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi… blistavih… slanih…

Desanka Maksimovic

Iza svakog coveka koji sada živi stoji trideset duhova

Iza svakog coveka koji sada živi stoji trideset duhova, odnosno za toliko puta ukupan broj umrlih nadmašuje broj živih. Od osvita vremena približno sto milijardi ljudskih bica hodilo je planetom Zemljom.
Posredi je zanimljiv broj, jer, jednom neobicnom podudarnošcu, postoji takode oko sto milijardi zvezda u našoj lokalnoj vaseljeni, Mlecnom Putu. Za svakog coveka, dakle, koji je ikad živeo, u ovoj Vaseljeni sija po jedna zvezda.
Ali svaka od tih zvezda jeste sunce, cesto daleko blistavije i velicanstvenije od male, obližnje zvezde koju mi nazivamo Sunce. A mnoga – možda pretežna vecina – medu tim stranim suncima imaju planete što kruže oko njih. Gotovo je, znaci, izvesno da na nebu postoji dovoljno prostora da svaki pripadnik ljuske vrste, pocev od prvog covekolikog majmuna, dobije svoj vlastiti raj – ili pakao – veliki poput celog sveta.
Koliko je od tih mogucih rajeva i pakala sada nastanjeno i kakvim sojem stvorenja – to ni na koji nacin ne možemo pretpostaviti; najbliži medu njima milion puta je udaljeniji od Marsa ili Venere, odredišta koja ce ostati nedostižna i narednom pokolenju ljudi. Ali prepreke razdaljine se ruše; jednog dana srešcemo sebi ravne ili svoje gospodare medu zvezdama.
Ljudi su se nevoljno suocavali sa ovom izglednom mogucnošcu; neki se još nadaju da ona možda nikada nece postati stvarnost. No, sve veci broj se pita: ‘Zašto do takvih susreta vec nije došlo, buduci da se i mi vec nalazimo na pragu otiskivanja u svemir?’
Uistinu, zašto nije? Evo jednog moguceg odgovora na to veoma razložno pitanje. Ali molim vas da imate na umu: ovo je samo književno delo.
Stvarnost ce, kao i uvek, biti znatno neobicnija.

Artur C. Klark

Žena je kao knjiga

Žena je kao knjiga, koja se, bila dobra ili loša, mora najprije svidjeti naslovnim listom. Ako ta stranica nije zanimljiva, nece pobuditi želje za citanjem, a ta je želja upravo tolika koliko je zanimanje što ga naslov potice. Naslovni list kod žene ide odozgo do dolje, baš kao kod knjige; pa tako i njene noge; koje zanimaju sve muskarce kojima su ukusi slicni mojima, imaju istu privlacnost kao i oprema knjige. Medutim, vecina ljubitelja ili premalo ili nikako ne pazi na ženske noge, baš kao što vecina citalaca ne mari za izdavaca knjige. Stoga žene s pravom posvecuju toliku brigu licu, odjeci i držanju, jer samo time mogu u onima koje priroda nije pri porodu obdarila sljepocom potaknuti radoznalost i želju da ih procitaju. Ali kao što ljudi koji su procitali mnogo knjiga požele na kraju nove, pa bile i loše, tako se i muškarac koji je upoznao mnogo krasnih žena na kraju zaželi ružnih, samo neka su nove.

Istina, lažno bjelilo koje sakriva stvarnost bode mu oci, ali njega mami strast koja je vec postala porok, i šapuce mu hvala u prilog lažnog naslova. ‘Možda’, misli on u sebi, ‘knjiga i nije tako loša, možda joj cak i ne treba tog smiješnog vanjskog omotaca.’ I on je tada pocinje ovlaš prelistavati, ali on još nije okrenuo ni nekoliko stranica, a vec se javlja otpor, jer živa knjiga želi da bude procitana kako valja (…)., i tako *legoman biva žrtvom koketarije, tog cudovišta što progoni sve one kojima je ljubav zanat.

(*legoman – covjek sa velikom strašcu za citanjem)

Casanova: Memoari

You have to be always drunk.

You have to be always drunk. That’s all there is to it – it’s the only way. So as not to feel the horrible burden of time that breaks your back and bends you to the earth, you have to be continually drunk.
But on what? Wine, poetry or virtue, as you wish. But be drunk.
And if sometimes, on the steps of the palace or the green grass of a ditch, in a mournful solitude of your room, you wake again, drunkenness already diminishing or gone, ask the wind, the wave, the star, the bird, the clock, everything that is flying. Everything that is groaning, everything that is rolling, everything that is sining, everything that is speaking … ask what time it is and wind, wave, star, bird, clock will answer:“ It is time to be drunk. So as not to be the martyred slaves of time, be drunk, be continually drunk! On wine, on poetry or on virtue, as you wish.

Charles Baudelaire

Na ovome svijetu

Hollis i March su znali da su kod Cooperovih nepozeljni, ali su svejedno dosli brojiti konje. Hollis jos cuje vjetar kakav je puhao onog dana kad su ih uhvatili. Cuje ga u svojim snovima i dok sece preko pasnjaka ciji je sad vlasnik. Bilo je nemoguce razumijeti sto je March govorila iznad huke vjetra, ali je Hollis vidio da joj je noga zaglavila izmedu dva kamena. Pudlica Annabeth Cooper je skljocala zubima;imala je iznenadujuce velike zube za psa svoje vrste i jamacno je zahvatila meso jer je iz Marchine ruke krvarilo.
„Nazvat cu policiju“, viknuo je Jimmy Parrish, dovoljno glasno da ga cuju.
March je imala na sebi bijelu kosulju koja se na vjetru nadimala poput zastave. Znala je da je Hollis vec imao nekoliko okrsaja s policijom. U ljekarni su ga uhvatili u kradi nekih casopisa koje si nije mogao priustiti, a vlasnik prodavaonice alkoholnih pica cinkao ga je kad je pokusao kupiti pakiranje od sest limenki piva. On je bio gradski decko, doveden na Lisicji brijeg netaknutih gradskih navika, i March mu to nije zamjerala. No svejedno, jos jedna kap i casa bi se mogla preliti.
„Kreni“, March mu poruci bezglasno, pokretima usana. „Idi“, bila je uporna.
U strahu od policije, sluden vjetrom, Hollis se okrene i potrci. Hollis je bio brz, ali ne prode ni dan a da se ne upita sto bi se dogodilo da nije bio tako brz, da su ga uhvatili ili da je ostao na mjestu. Sto da su on i March proveli taj dan kod Maslinova jezeru umjesto sto su spijunirali na farmi?Zar se tako odreduju sudbine i buducnosti?Slucajan izbor, vjetrovit dan, pas koji ne zna gledati svoja posla?
Neki ljudi znaju tocan trenutak kad su sve izgubili. Mogu se vratiti u proslost i vidjeti to jasno kao na dlanu, ali ni za zivu glavu ne mogu shvatiti zasto to nisu primjetili dok se dogadalo. Zasto Hollis nije prestao trcati?Zasto nije ostao uz nju? Cekao je March – njemu se to cinilo cijelu vjecnost – na grbavoj sporednoj cesti koja je vodila od farme do Hilla.  Kako je poslijepodne prolazilo vjetar je jenjavao, ali je krv koja je sumjela u Hollisovoj glavi zamijenila njegovu huku. U glavi mu je bubnjalo i sto je protjecalo vise vremena, to mu se glavobolja pogorsavala. Naposljetku, nebo je poprimilo boju tinte. Kad se pojavila March, gatalinke su se vec glasale a mjesec je plovio po nebu.
Drzala je u ruci pregrst ruza odrezanih u vrtu Annabeth Cooper;dok je trcala prema njemu stiskala je na prsima ruze vrste Unity, Double Delight i Peace. Eto sto je Hollis najprije ugledao:ruzicaste ruze u crnoj noci. Doslo mu je da zaplace i bio bi se rasplakao, da se March nije raspricala. Zapravo, nije slusao sto mu ona govori – u svakom slucaju nije mu se slusalo o tome kako je Richard Cooper faca ili kako je njegova sestra Belinda tako dobra srca da drzi oposuma za kucnog ljubimca i da ga hrani kruhom omeksanim u toplom mijeku i dopusta mu da spava na dekici u podnozju njezina kreveta, premda je gospoda Cooper zabranila bilo kakve zivotinje u kuci osim svojih pudlica. Ne, nije zelio cuti te pojedinosti, jer mu je bio dovoljan jedan pogled na Marchino lice da shvati sto se dogodilo. U jedno jedino poslijepodne, a sve zbog jednog glupog psa i kemanog zida, to se dogodilo. Izgubio ju je.
(…) Proslog proljeca nasao je crvenu ruzu na zemlji ispod ograde i to ga je osupnulo kao da je ugledao lokvu krvi. Nogom je odbacio ruzu ispod zivice zimzelena, no ipak ju je i dalje vidio kutom oka. Vidio je tu ruzu dugo nakon sto je usahnula i uvenula.

Alice Hoffman

Beskrajna kolona

Beskrajna kolona kukaca munjevito se pretvorila u munjevitu kolonu vojnika. Marširali su poput Smedih košulja koje je godinu dana prije rata vidio kako marširaju kroz Berlin. Tisuce i tisuce, zastave im lepršaju, odore plamte u paklenom sjaju nalik na reflektorom obasjane izmetine. Bezbrojni kao kukci, dok svaki od njih krece s preciznoššcu stroja, sa savršenom poslušnošcu dresiranog psa. A ta lica, ta lica!Vidio ih je vec u krupnom planu u njemackim filmskim žurnalima, i evo ih sada opet ovdje, natrpirodno stvarnih, trodimenzionalnih i živih. Monstruozno Hitlerovo lice razjapljenih usta kako urla. I onda lica posloženih slušatelja.  Široka idiotska lica, prazna i receptivna. Lica mjesecara širom otvorenih ociju. Lica mladih nordijskih andela ocaranih Vizijom blaženstva. Lica baroknih svetaca u ekstazi. Lica ljubavnika na rubu orgazma. Jedan narod, Jedno kraljevstvo, Jedan Voda. Poziv na jedinstvo jednog soja kukaca. Spoznaja, bez poznavanja, gluposti i dijabiolizama. Zatim se kamera filmskog snimatelja ponovono okrenula zbijenim redovima, kukastim križevima, limenim glazbama, hipnotizeru koji je urlao na govornickoj tribini. I onda opet, u žaru unutarnjeg svijetla, evo smede kolone nalik kukcima gdje beskrajno maršira po zvucima ove rokoko užas-glazbe.  Naprijed nacisticki vojnici, naprijed kršcanski vojnici, naprijed marksisti i muslimani, naprijed svi izabrani, križari i tvorci Svetoga rata. Naprijed u pobjedu, u opacinu, u smrt!I Will se odjednom nade kako gleda u ono što ce ta kolona koja sad maršira postati kad stigne na svoje odredište-tisuce trupala u korejskom blatu, bezbrojne hrpe truleži rasute po africkoj pustinji.  Zatim(jer scena se neprestano mijenjala s hitnošcu i naglošcu koja smucuje)evo opet muhama pokrivenih trupala, lica okrenutih prema gore i prerezanih vratova, što ih je prije pet mjeseci vidio na jednoj alžirskoj farmi.  Onda opet, izronivši iz prošlosti od gotovo prije dvadeset godina, evo one starice, mrtve i gole golcate, u ruševinama neke štukaturne kuce u St. John’s Woodsu…

Aldous Huxley

Gospodarica zacina

Tilo, znaš li što je najtužnije na svijetu?
Kada držiš ženu koju si toliko volio da te od same pomisli na nju ispunjavao bljesak svjetlosti, i osjecaš- ne, ne mržnju, jer cak je i to nešto-osjecaš silnu hladnocu kako raste u tebi, i znaš da je možeš grliti ili spustiti ruku i otici,da to nece ništa izmijeniti.
– O, Ravene- kažem i impulsivno se okrenem k djecaku koji je bio da mu na obraz utisnem poljubac suosjecanja. Jer cini mi se da ima pravo, od svih stvari ta je sigurno najgora. Iako zapravo ne znam, ja koja sam tako cesto zamijenila staro za novo, ne mareci za ono što sam ostavila. Ja koja sam povjerovala da su prazne odaje srca koje odjekuju dio ljudskog života, kao i naša žudnja da ih ispunimo.
Do sada.
Mislim o tome i grudi kao da su mi stegnute izmedu valjaka u kojima pralje cijede rublje.
Prvi put priznajem da se predajem ljubavi.
Ne štovanju koje sam dala Staroj, ne strahopoštovanju koje sam osjecala prema zacinima. Vec ljudskoj ljubavi, svoj zapletenoj, u isti mah davanju i traženju, i namrgodenoj i vatrenoj. Plaši me opasnost toga.
I shvacam da opasnost ne leži u onome cega sam se uvijek bojala, u gnjevu zacina, u tome da ce me napustiti. Prava opasnost je da cu nekako izgubiti tu ljubav. I kako cu to onda podnijeti,ja Tilo, koja ucim da nisam tako neranjiva kako sam nekoc mislila?

Chitra B. Divakaruni

Anamaria je slagala da sam na nekom putu

Anamaria je slagala da sam na nekom putu, to sam ukapirao? Na kratkom putu, svom srecom? Mogla me je poslati i u Johanesburg, zardalom rumunskom teretnom ladom, kakva ume da bude…
Ali, shvatam je..
To joj je svakako bilo lakše nego da mamici prizna da smo se rasturili, pa da onda sluša kako ova sastavlja nekrolog našoj vezi „koja od pocetka nije valjala, koja je ionako došla do jedne tacke kad se nešto mora promeniti, koja je bila pravo mucenje za oboje, koja je.. koja je…koja je…“
Mogu li da pomognem?
Koja je retki prozirni biser. Suzica uvredenog andela..
Odjek pahulje..
Mala nevidljiva zvezda..
Koja je jedini suvenir koji cu spakovati na dno sebe kad se jedne jeseni otisnem sa planete Zemlje…

Dj. Balasevic

Ja znam da mi probadaju kožu nadlakticom igle.

Ja znam da mi probadaju kožu nadlakticom igle. Vicem, prije nego sam osjetio ikakvu bol. Nagovještaj tog bola putuje prije mozgu nego što ga osjetim na koži. Ah…predusrecem bol koji cu osjetiti…stražarim da bih bio svjestan…da osjetim bol što intenzivnije…jer…osjetiti…slabi…pretvara me u žrtvu…kada osjecam…one sile u sebi koje me ne pitaju, koje se ne brinu za moje postojanje i moje reagiranje…
Evo: organ bola…polaganiji…pobijeduje moj refeks…bol koja to više nije…bol od injekcije…nego prava bol…ja znam…dodiruju mi trbuh…pažljivo…napuhnuti trbuh…plav…dodiruju ga…s tom sapunjavom rukom…ta britva što mi dodiruje trbuh, spolovilo…ne mogu više podnijeti…vicem…moram vikati…vežu mi…ruke…ramena…vicem da me puste na miru…da me puste mirno umrijeti…neka me ne diraju…ne mogu podnijeti dodir…

***

Treba misliti na tijelo. Zamorno je misliti na tijelo. Vlastito sastavljeno od djelova. To umara. Ne smije se misliti. Tako. Ako mislim, znaci da postoji, da svjedocim sam sebi. Ja sam tijelo. Ono ostaje. Ono odlazi…odlazi… Rasplinjuje se u ovom raspadanju živaca i prhuti, celija i raspršenih krvnih zrnaca. (…) Strah. Bojim se misliti o svom vlastitom tijelu. A lice? (…) Po celu mi curi znoj. Zatvaram po drugi puta oci i molim…molim da mi moje lice i tijelo budu vraceni.

Carlos Fuentes

Insomnia

Deep in the bosom of the gentle night
Is when I search for the light
Pick up my pen and start to write
I struggle, fight dark forces
In the clear moon light
Without fear… insomnia
I can’t get no sleep
I used to worry, thought I was goin’ mad in a hurry
Gettin’ stress, makin’ excess mess in darkness
No electricity, something’s all over me, greasy
Insomnia please release me and let me dream of
Makin’ mad love to my girl on the heath
Tearin’ off tights with my teeth
But there’s no release, no peace
I toss and turn without cease
Like a curse, open my eyes and rise like yeast
At least a couple of weeks
Since I last slept, kept takin’ sleepers
But now I keep myself pepped
Deeper still, that night I write by candle light
I find insight, fundamental movement, uh
So when it’s black this insomniac take an original tack
Keep the beast in my nature under ceaseless attack
I gets no sleep
I can’t get no sleep
I need to sleep, although I get no sleep

Faithless – Insomnia

Prekrasna zena

3 godine: gleda se u ogledalo i vidi kraljicu.
8 godina: gleda se u ogledalo i vidi pepeljugu.
15 godina: gleda se u ogledalo i vidi ružnu patkicu („Mama ja ne mogu ići u školu ovakva!“)
20 godina: gleda se u ogledalo i vidi: “predebela/pretanka sam, premalena/previsoka sam, prekovrđava/preravna mi je kosa“- ali odluči da ipak izađe iz kuće.
30 godina: gleda se u ogledalo i vidi: „predebela/pretanka sam, premalena/previsoka sam, prekovrđava/preravna mi je kosa/ imam previše bora“- odlučuje da nema vremena ništa od toga popravljati i ipak izlazi iz kuće.
40 godina: gleda se u ogledalo i vidi: „predebela/pretanka sam, premalena/previsoka sam, prekovrđava/preravna mi je kosa/ imam previše bora“ – ali kaže, „Bar sam uredna i čista“ i svejedno izlazi.
50 godina: Gleda se u ogledalo i vidi „Ja sam ono što jesam“ i ide gdje god želi.
60 godina: Gleda se i podsjeća sebe na sve ljude koji se ne mogu više pogledati u ogledalo. Izlazi i osvaja svijet.
70 godina: Gleda se i vidi mudrost, smijeh i sposobnost, izlazi i uživa u životu.
80 godina: Ne gleda se više. Stavlja ružičasti šeširić i izlazi kako bi se zabavila i nasmijala.

Možda bi svi trebali ugrabiti ružičasti šeširić ranije i prestati brinuti.

Autor nepoznat