The Simpsons – priceless moments

Homer: Kids, you tried your best and you failed miserably. The lesson is, never try.

Lionel Hutz: Well, he’s kind of had it in for me ever since I accidentally ran over his dog. Actually, replace “accidentally” with “repeatedly” and replace “dog” with “son.”

Homer: Here’s to alcohol, the cause of — and solution to — all life’s problems.

Ned Flanders: I’ve done everything the Bible says — even the stuff that contradicts the other stuff!

Milhouse: Remember the time he ate my goldfish? And you lied and said I never had goldfish. Then why did I have the bowl Bart? Why did I have the bowl?

Ralph: Me fail English? That’s unpossible.

Comic Book Guy: Last night’s “Itchy and Scratchy Show” was, without a doubt, the worst episode ever. Rest assured, I was on the Internet within minutes, registering my disgust throughout the world.

Homer: When will I learn? The answers to life’s problems aren’t at the bottom of a bottle, they’re on TV!

Homer: Books are useless! I only ever read one book, “To Kill A Mockingbird,” and it gave me absolutely no insight on how to kill mockingbirds! Sure it taught me not to judge a man by the color of his skin…but what good does *that* do me?

Homer: Old people don’t need companionship. They need to be isolated and studied so it can be determined what nutrients they have that might be extracted for our personal use.

Homer: Lisa, vampires are make-believe, like elves, gremlins, and Eskimos.

Sideshow Bob: No children have ever meddled with the Republican Party and lived to tell about it.

Homer: Son, a woman is like a beer. They smell good, they look good, you’d step over your own mother just to get one! But you can’t stop at one. You wanna drink another woman!

Krusty the Clown: And now, in the spirit of the season: start shopping. And for every dollar of Krusty merchandise you buy, I will be nice to a sick kid. For legal purposes, sick kids may include hookers with a cold.

Sideshow Bob: Attempted murder? Now honestly, what is that? Do they give a Nobel Prize for attempted chemistry?

Superintendent Chalmers: I’ve had it with this school, Skinner. Low test scores, class after class of ugly, ugly children…

Troy McClure: Don’t kid yourself, Jimmy. If a cow ever got the chance, he’d eat you and everyone you care about!

Bart: I didn’t think it was physically possible, but this both sucks *and* blows.

Homer: How could you?! Haven’t you learned anything from that guy who gives those sermons at church? Captain Whatshisname? We live in a society of laws! Why do you think I took you to all those Police Academy movies? For fun? Well, I didn’t hear anybody laughing, did you? Except at that guy who made sound effects. Makes sound effects and laughs. Where was I? Oh yeah! Stay out of my booze.

Homer: Marge, you being a cop makes you the man! Which makes me the woman — and I have no interest in that, besides occasionally wearing the underwear, which as we discussed, is strictly a comfort thing.

Lionel Hutz: This is the greatest case of false advertising I’ve seen since I sued the movie “The Never Ending Story.”

Krusty the Clown: Kids, we need to talk for a moment about Krusty Brand Chew Goo Gum Like Substance. We all knew it contained spider eggs, but the hantavirus? That came out of left field. So if you’re experiencing numbness and/or comas, send five dollars to antidote, PO box…

Nelson: Shoplifting is a victimless crime. Like punching someone in the dark.

Principal Skinner: Fire can be our friend; whether it’s toasting marshmallows or raining down on Charlie.

Homer: Oh, I’m in no condition to drive. Wait a minute. I don’t have to listen to myself. I’m drunk.

Sideshow Bob: Your guilty consciences may make you vote Democratic, but secretly you all yearn for a Republican president to lower taxes, brutalize criminals, and rule you like a king!

Homer: I’m going to the back seat of my car, with the woman I love, and I won’t be back for ten minutes!

Apu: Yes! I am a citizen! Now which way to the welfare office? I’m kidding, I’m kidding. I work, I work.

Frink: Brace yourselves gentlemen. According to the gas chromatograph, the secret ingredient is… Love!? Who’s been screwing with this thing?

Homer: Facts are meaningless. You could use facts to prove anything that’s even remotely true!

Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima.

…prostranstvo je naša tamnica, rekao sam osluškujuci odjek svojih nepoznatih misli, unoseci neocekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadanji razgovor.
prostranstvo posjeduje nas. Mi ga posjedujemo samo koliko može oko da prede oko njega. A ono nas umara, plaši, zove, goni. Mislimo da nas vidi, a mi ga se ne ticemo, kažemo da ga savladavamo, a samo se koristimo njegovom ravnodušnošcu. zemlja nam nije naklonjena.
Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima.
Covjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tude gnijezdo, zemlja bi mogla biti samo stanište cudovišta koja bi bila u stanju da se nose sa nedacama što ih ona pruža u iobilju. Ili nicija. pa ni naša.
Ne osvajamo zemlju, vec grumen za svoju stopu, ni planinu vec sliku u svome oku, ni more vec njegovu gibljivu cvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato s ecvrsto držimo za nju.

Mesa Selimovic

Devojka sa pomorandzama

Mozda se nijedan druga vrsta intimnosti ne moze uporediti s dva pogleda koja se susrecu s istom sigurnoscu i odlucnoscu i jednostavno odbijaju da se puste.
Ne mozes da mi kazes da priroda nije cudo! Nemoj mi reci da svet nije bajka.Onaj ko to nije uvideo,mozda nece ni shvatiti pre nego sto bajka vec bude pri kraju. Naime,tada dobijamo jos jednom, priliku da skinemo povez sa ociju,da protrljamo oci od iznenadjenja,priliku da se prepustimo tom cudu s kojim se tada oprastamo i napusatmo ga. Niko se ne oprasta,guseci se u susama, od Euklidove geometrije ili periodicnog sistema elemenata. Oprastamo se od sveta, od zivota, od bajke. A oprastamo se i od malog broja ljudi koji su nam zaista dragi.
Svemir je mozda star petnaest milijardi godina. A ipak,niko jos nije uspeo da otkrije kako je stvoren. Zivimo zajedno u jednoj velikoj bajci za koju niko ne zna sta je. Plesemo,igramo se,cavrljamo se i smejemo se u svetu iji postanak ne mozemo da shvatimo. Taj ples i igra su muzika zivota. Pronacices je svuda gde ima ljudi, bas kao sto postoji sum u svakom telefonu.

Justejn Gorder

Atlantida

Atlantida niposto ne mora biti raj da bi egzistirala.I mi postojimo,a od raja smo prilicno daleko.
Kao da ima ista razumnije od nacina na koji potok trazi put kroz kamenjar,kojim se cvece okrece suncu,talasi sustizu,kise s neba vracaju,a jata ptica selica drevnim gnezdistima svakog proleca lete?Kao da je ista razumnije od stanja u kome se izmedju zivota i smrti potire razlika,simbioze u kojoj zivot sahranjuje smrt,a smrt odrzava zivot?
Mozda se ludilo u tome i sadrzi?U pristanku na mimosvet,u tome da se covek samo u njemu dobro oseca.U svetu u kome osim njega nema nikog.Nikog mimo tvorevina slobodne i suverene imaginacije.
Ogledalo je manje tu da nam pokaze ono sto je ispred njega koliko da sakrije ono sto je iza njega.
Istorija se ne ostvaruje.Ona je u prirodi.Ona se samo materijalizuje u dogadjaje.Nista ne zivi vecno,I vreme nista ne znaci ako je kao sagrinska koza,ako nije nepotrosivo.Onome ko zivot voli-i malo od njega sve znaci,ali mu,na zalost,nista nece znaciti ni mnogo ako nije-sve.
Ludilo je logika uneta u nemoguce.

Borislav Pekic

Džensonova direktiva

…Ima neke ironije, shvatio je Kalif, u cinjenici da samo njegovi protivnici sasvim shvataju genijalnost tog jutarnjeg napada. Na terenu ce ratna magla skriti ono što bi iz daljine bilo ocito: mrežu precizno koordinisanih napada. Kalif je znao da ce kroz dan-dva analiticari iz americkih špijunskih agencija pregledati satelitske snimke na kojima ce mreža aktivnosti biti vidljiva kao na dijagramu u školskom udžbeniku. Kalifova pobeda ce postati legendarna; njegov dug Posredniku – ne na inicijativu samog Posrednika – ostace izmedu njega i Alaha.
Kalifu, koji je posmatrao gardiste postrojene ispred glavne kapije, donesoše dvogled.
Bili su to ljudski ukrasi, niz lutaka od papira. Još jedan pri-mer gluposti elitisticke vlade. Nocno osvetljenje objekta pretvorilo ih je u glinene golubove, sprecavajuci ih istovremeno da vide bilo šta u okolnoj pomrcini.
Pocasna straža je bila sastavljena od elite Are – tipicno, od onih koji imaju rodake na visokim položajima, pravih karijerista sa izvrsnom higijenom i talentom da održavaju savršen izgled svojih uniformi. Krem de la krem brule, pomisli Kalif sa mešavinom ironije i prezira. To su bili glumci, a ne borci. Kroz dvogled se zagleda u sedmoricu ljudi sa puškama o ramenu. Izgledaju upecatljivo i savršeno su beskorisne. Nisu ni glumci. Igracke.
Glavni radio-operater klimnu glavom Kalifu: zapovednik odeljenja je bio na položaju, da bi obezbedio da vojnici iz baraka ne uspeju da se umešaju. Jedan od clanova Kalifove pratnje donese mu pušku: to je bio cisto ceremonijalan cin koji je on smislio, medutim, sama ceremonija bila je proizašla iz moci. Dakle, Kalif ce ispaliti prvi hitac, istom onom puškom koju je jedan veliki borac za nezavisnost koristio pedeset godina ranije da bi ubio holandskog guvernera. Ta puška repetirka, Mauzer M24, bila je precizno upucana. Kada su razmotali svilu u kojoj je stajala, bljesnula je poput Saladinovog maca.
Kalif optickim nišanom nade prvog gardistu i izdahnu nešto vazduha da bi koncanicu smirio na sredini grudi ukrašenih lentama. Povukao je obarac, napeto gledajuci izraze na covekovomlicu – prvo zapanjen, pa bolan i ošamucen. Na gornjem, desnom delu grudi pojavi mu se crveni kružic, kao cvet.
Sada i ostali clanovi Kalifovog odeljenja podoše za njegovim primerom i otvoriše brzu paljbu dobro naciljanim hicima. Poput lutaka sa opuštenim koncima, sedmorica oficira popadaše, isprevrtaše se i ostadoše da leže.
Kalif se, uprkos sopstvenom raspoloženju nasmeja. Te smrti nisu imale dostojanstva; bile su besmislene kao i tiranija kojoj su služile. Ta tiranija ce sada morati da se brani.
Do izlaska sunca svakom zalutalom predstavniku anuranske vlade koji se zatekne u provinciji bice naloženo da pocepa uniformu ili ce ga rastrgnuti besna masa.
Kena više nece pripadati nelegalnoj republici Anuri. Kena ce pripadati njemu.
Pocelo je.
Kalif oseti napad pravednosti i oštar ubod istine proze ga poput svetlosti. Jedini lek za nasilje jeste još više nasilja.
Mnogi ce umreti u toku sledecih nekoliko minuta, to ce biti oni srecniji. Medutim, bila je jedna osoba u Kamenoj palati koja nece biti ubijena – za sada. Bio je to jedan poseban covek, koji je došao na istrvo da bude mirovni posrednik. Bio je mocan covek koga su poštovali milioni ljudi, ali ipak bio je agent neokolonijalizma. Zbog toga ce se prema njemu odnositi sa pažnjom. Taj veliki covek, „mirotvorac“, covek svih naroda, kako su ga zapadni mediji nazivali – nece pasti kao žrtva ratne carke. On nece biti ubijen.
Na njemu ce biti primenjene odgovarajuce finese.
A zatim ce ostati bez glave, kao pravi zlocinac.
Revolucija ce se napiti njegove krvi!…

Robert Ladlam

Jedanaest minuta

Jedina nasa duboka i iskrena zelja jeste da se priblizimo nekome.Od tog trenutka pocinju da se sklapaju veze,muskarac i zena ulaze u igru,ali ono sto se desi pre toga-privlacnost koja ih je spojila-to je nesto sto je nemoguce objasniti.To je nepatvorena zelja,u najcistijem obliku.I dok je ta zelja jos u cistom obliku,muskarac i zena se zaljubljuju u zivot,prozivljavaju svaki trenutak,s punom predanoscu i svescu,iscekujuci neprestano pravi cas za objavu posvecenja.Osobe u tom stanju ne osecaju nikakvu zurbu,ne ubrzavaju dogadjaje nepromisljenim postupcima.Znaju da ce se dogoditi ono sto je neizbezno,da istina uvek nadje nacin da se ispolji.A kad kucne cas,ne oklevaju,ne propustaju priliku,ne gube nijedan carobni trenutak,jer postuju vrednost svake sekunde.

Onaj ko je sposoban da oseca,zna da je moguce uzivati cak i pre nego sto dotakne drugu osobu.Reci,pogledi,sve to sadrzi tajnu plesa.Onaj ko posmatra i otkrije osobu o kojoj je oduvek sanjao,zna da se sexualna energija ispoljava pre samog sexualnog odnosa.Najvece zadovoljstvo nije u sexu,vec u strasti.Kada je strast velika,sex doalzi da bi dovrsio ples,ali on nikada nije bitan.
Onaj ko je zaljublejn,uvk vodi ljubav,cak i kada to ne radi.Kada se tela susretnu,to je samo prelivanje case.Mogu ostati zajedno satima,cak i danima.Mogu zapoceti ples jednog dana,a zavrsiti drugog,ili cak i ne zavrsiti,od tolikog zadovoljstva.To nema nikakve veze sa 11 minuta.
I najjaca odlucnost i volja ovog sveta ne moze spreciti da ljubav izmeni pravila igre u jednoj sekundi

Paulo Coelho

Cesto bih se zamislio

Cesto bih se zamislio nad srcem koje pruza utociste svima sto dolaze iz pustinje u njegovo svetiste, a za dvolicnog ostaje zaboravljeno i zapecaceno.
Jednog dana,dok smo odmarali s Njim u vrtu narova,
rekoh mu:
„Ucitelju,ti prastas i utjehu pruzas grijesniku i svima slabima i kolebljivima,samo ne licemjeru.“
A On rece:
„Dobro si odabrao rijeci svoje kada si nazvao grijesnike slabima i kolebljivima. Ja im prastam slabost njihovu tjelesnu i kolebljivost duha. Jer,slabosti ove na njih svalise njihovi preci ili pohlepa susjeda njihovih.
Ali,dvolicnog ne trpim, jer on rukom svojom namice jaram bezazlenom i popustljivom.
Slabici,koje nazivas grijesnicima,kao ptici su bez perja sto ispadaju iz gnjezda.
Licemjer je strvinar sto ceka na litici smrt pljena svog.
Slabici su ljudi izgubljeni u pustinji. Ali,licemjer nije izgubljen.
On poznaje put, a ipak se smije izmedju pjeska i vjetra.“

Halil Dzubran

Koga bilo za kime izgaram…

„Oh, govorio mi je taj jadni bogalj… samo jednom! Moci jednom zagrliti svojim rukama „koga bilo za kime izgaram“, kao što kaže Virgilije.
Izgleda mi da bih se, pošto jednom okusim tu radost, lakše pomirio sa sudbinom – da nikad više ne doživim nijednu; da bih se lakše pomirio sa smrcu.
„Tu radost nesrecnice!“, rekoh mu,  „zato što si jednom okusio, želeceš još više. Ma koliko ti bio pesnik, mašta u tim stvarima manje muci coveka nego uspomena.“
A medutim, koliko sam se puta u casu kad sam trebao da uberem neku radost, naglo od nje okrenuo, kao što bi to ucinio neki asketa.
Nije u tome bilo nikakvog odricanja, vec jedno tako savršeno išcekivanje onoga što bi ta sreca mogla da bude, jedno tako potpuno iživljavanje unapred, da mi ostvarenje ništa novo nije moglo doneti, da mi je ostajalo samo da predem preko toga, znajuci dobro da pripremanje uživanja može da pruži zadovoljstvo samo ako mu oduzme draž i da najlepše oduševljenje obuhvata celo bice samo ako je neocekivano.Ali, bar sam znao da iz sebe odagnam svako ustezanje, stid, zalihe pristojnosti, bojažljiva kole-banja, od kojih culna slast postaje plašljiva i koja pripremaju dušu za grižu savesti posle zasicenja puti. Pun sam bio unutrašnjeg proleca i svi odblesci , sva rasvetavanja i cvetanja koja sam sretao na svom putu izgledali su mi kao njegovi odjeci. Bio sam tako vatren da mi je izgledalo da mogu bilo kome drugom da prenesem svoju vatrenost kao što se prenosi vatra cigarete, i da to samo podstakne moj žar. Otresao sam sa sebe sav pepeo. Iz mojih je pogleda izbijao smeh rasute, beskrajne ljubavi.
Mislio sam: dobrota je samo zracenje srece, a moje se srce davalo svima, samim tim što je bilo srecno.
Zatim kasnije… Ne, nije to bilo ni smanjenje želja, ni zasicenost, to što sam osecao da dolazi s godinama; ali, cesto osecajuci unapred na svojim gladnim usnama vrlo brzo iscrpljivanje uživanja, poseodvanje mi je izgledalo manje vredno od traženja i sve sam više pretpostavljao utoljavanju žedi – samu žed, zadovoljstvu – obecanje zadovoljstva, zadovoljstvu – beskrajno širenje ljubavi.
Teba trenutku reci kao Faust: „Tako si lep! Zaustavi se…“

Andre Gide

Ovde, pored mene.

Pocetkom novembra meseca stigli su u Sarajevo knez Bogdan Zimonjic sa još cetiri glavara iz istocne Hercegovine. Ova petorica bila su pred cetom koja je razbila Alipašinog kavazbašu Pivodica na Zijevnju, pošto su prvo odbili poziv da mu se pridruže i krenu protiv Omerpašine vojske. Sad ih je serasker pozvao da im zahvali na lojalnom držanju i da im da uputstva za dalje upravljanje i održavanje mira i reda. Ali Omerpaša je imao još jedan, mnogo važniji razlog da licno vidi ove ljude i razgovara sa njima. On je znao da ce, u ovom uništavanju svih žarišta otpora i nemira, posle Bosne vrlo verovatno doci na red Crna Gora, a da ce svakako njemu biti poveren taj zadatak. I on se u najvecoj tajnosti spremao na to. A za takav pohod na Crnu Goru njemu je važno da na hercegovacko-crnogorskij granici vlada mir i da tu ima medu Srbima nekoliko uglednijih ljudi na koje bi se bar donekle moglo osloniti. Zato je racunao da obecanjima i darovima veže nekog od ovih knezova (po mogucnosti samog Zimonjica) za sebe, da ga ispita o stanju na granici i da vidi do koje mere bi mogao ubuduce racunati sa njegovom pomoci.
Omerpaša je najpre primio kneza Bogdana samog kao glavnog i najuglednijeg od njih, dok su ostali zadržani dole u velikoj adutantskoj sobi. Pod teškim i visokim Zimonjicem škripale su i jecale drvene stepenice dok su ga izvodili gore na sprat u veliku sobu za prijeme. Kad se našao pred Omerpašom u toj svetloj, zastrtoj prostoriji, u kojoj je vedar novembarski dan ulazio na sve prozore, knez je malo zastao, kao planinac na proplanku i cistini, trepnuo ocima i lako zabacio glavu, da bi jasnije video oko sebe i bolje se snašao. Omer ga je pustio jedan trenutak tako, a onda mu je srdacno i jednostavno ponudio da sedne.
-Ovde, pored mene.
(Kad bi ovako nasamo govorio sa uticajnim ljudima iz naroda, Omer je podešavao narocit ton i narocitu boju glasa. On je taj ton i taj glas vadio negde iz duboko zatrpanih secanja na razgovore Licana i Bosanaca koje je slušao u detinjstvu po sajmovima. Bio je uveren da je, govoreci tako „rodacki“, neodoljiv i sposoban da gane i pridobije svakog. Ali, u tom je bio žrtva samoobmane i precenjivanja samog sebe, kao što cesto bivaju ljudi koji, zbog izuzetno velikih uspeha u životu imaju suviše poverenja u svoju snagu i svoju pamet, a premalo poštovanja za tudu. Trudeci se da govori prisno, neposredno i grubo narodski, on je zaboravljao koliko su ga mnoge godine i veliki uspon u Carigradu udaljili od naroda, kome nikad nije ni bio posve blizak. Samouveren i siguran u sebe, on nije mogao da oseti kako mu ispod izveštacenog govora i ponašanja izbija lažna nota koju može da primeti i oseti svak osim njega, i koja ima tacno obrnuto dejstvo. Tako se on, bar u ovom slucaju, odavao upravo onim cim je mislio da zavede i prevari drugog.)
-Ovde, pored mene!…

Ivo Andric – Omerpaša Latas

Jer, kakva je to želja koja nije ostvarljiva?

Natanaele, govoricu ti o išcekivanjima.
Gledao sam ravnicu za vreme leta kako išcekuje: išcekuje malo kiše. Prašina puteva beše postala suviše laka i svaki je dašak vetra podizaše. To cak više nije bila cežnja; bila je to strepnja. Zemlja je ispucala od suše kao da se itvarala da bi upila što više vode. Miris cveca u polju postajaše skoro nepodnošljiv. Sve je bilo opijeno Suncem.
Išli smo svako popodne da se odmaramo ispod terase, sklonjeni malo od neobicnog nleska dana. Beše to doba kada je drvece grozdastog cveta, puno cvetnog praha, sa lakocom njihalo svoje grane da bi nadaleko rasprostrlo svoj plodni prah. Nebo se prekrilo olujnim oblacima i sva je priroda cekala. Cas je bio pun neke svecanosti koja pritiskivaše i sve ptice behu ucutale. Sa zemlje se po-diže tako vreo dah da osetismo kako sve malaksava, cvetni prah cetinara vinu se kao zlatan dim sa grane. – Tada pade kiša.
Video sam kako nebo treperi u išcekivanju zore.
Zvezde su bledele jedna po jedna. Polja behu poplavljena rosom, sva milovanja vazduha behu ledena. Izgledalo je još koji trenutak da nejasan život želi da ostane u snu, i moju još uvek zamorenu glavu obuzima-la je obamrlost. Popeh se do ivice šume; sedoh: svaka se životinja vrati svome poslu i svojoj radosti sigurna da ce dan doci i tajna života poce da se širi kroz svaki razrez listova. –
– Tada svanu.
Video sam i druge zore. Video sam išcekivanja noci.
Natanaele, neka svako cekanje u tebi ne bud eželja, vec prosto spremnost na primanje. Ocekuj sve ono što dolazi tebi; želi samo ono što imaš. Neka tvoja želja bude ljubav i neka tvoje posedovanje, bude ljubavno.
Jer, kakva je to želja koja nije ostvarljiva?

Andre Gide „Plodovi“

Držanje u škripcu pomocu naklonosti

Prijateljstva ne žive od razumevanja nego od tolerancije. Ona, koja se na razumevanje oslanjaju, nisu narocito trajna. Niko se ne može razumeti sasvim i sve vreme; cešce, druge shvatamo delimicno i retko; najcešce ljude uopšte ne shvatamo.
Moramo se, dakle, navici, da ih tolerišemo i kad ih ne razumemo. Tolerancija nije u odobravanju onoga što razumemo, ili u razumevanju onoga što odobravamo.
Ona je u toleranciji onoga što niti razumemo, niti odobravamo …
Prijateljstvo je, ponekad, držanje u škripcu pomocu naklonosti. Ja i ( ), na primer, držimo jedan drugog u škripcu na taj nacin što se uzajamno ophodimo kao dobri prijatelji. Naše je prijateljstvo tek rafinirani oblik uzajamne antipatije. A ova, verovatno, aktivan nivo pasivnog straha što ga jedan od drugog osecamo. …

Borislav Pekic

Zovem Se Crvena

Ali, da je život tijesna košulja, to postane jasno tek kad se izide iz tamnica vremena i prostora. Nažalost, nitko prije nego što umre ne može shvatiti sljedece: koliko je duša bez tijela u svijetu mrtvih stvarni razlog za srecu, toliko je i tijelo bez duše medu živima izvor najvece srece. Zbog toga sam – s bolom motreci tijekom svoje dženaze najmiliju Šekuru kako zbog mene uzalud place u kuci trgajuci sve sa sebe preklinjao uzvišenog Allaha da nam u džennetu podari dušu bez tijela, a na ovome svijetu tijelo bez duše.

Orhan Pamuk