Jedan od onih života

... July 31st, 2007 § 0 comments §

Istina, njihovo zaljubljivanje nije trajalo dugo, ali u toj igri nema pravila. Neko emocije troši polagacko, kao mirišljavi sapun, a neko svoje srce ispali razuzdano, kao pun šaržer, pa u jednoj kišovitoj aprilskoj noci odvoli za citav život…
Ima tih kiša koje se kratko kuvaju a dugo hlade, ali ono koji su ih probali nikako da se dogovore da li je taj ukus slatka gorcina ili gorka slast, pa zato ni od njih dvoje nikad nisam tražio da mi pricaju o tome…
Znam samo da su verovali da im je veza sudbinska, a i bila je, što je najgore. Njihova zvezda se od pocetka palila kao kandilo na jakoj promaji…

Djordje Balaševic

Nikad nisi bio izvan Bostona

... July 30th, 2007 § 0 comments §

“Nikad nisi bio izvan Bostona.
Da sam te pitao nešto o umjetnosti, dao bi mi iscrpno izvjesce procitano iz knjiga.
Michelangelo. Znaš mnogo o njemu.
Životno djelo, politicke aspiracije, on i papa, seksualnu orijentaciju, sva djela.
Ali ne bi mi znao reci kako miriše u Sikstinskoj kapeli, nikad nisi tamo stajao i gledao taj divan plafon.
Vidio to.
Kad bih te pitao za žene, dao bi mi popis najdražih. Možda si i ševio par puta, ali ne možes mi reci kakav je osjecaj buditi se kraj žene i osjecati doista sretnim.
Da te pitam o ratu, nabacao bi mi se Shakespeareom.
“Jos jednom u obranu, prijatelji”.
Ali nisi bio ni blizu ratu.
Nikad nisi držao najboljeg prijatelja u krilu i gledao ga kako zadnjim dahom traži tvoju pomoc.
Da te pitam o ljubavi, citirao bi sonet, ali nikad nisi gledao u ženu i bio potpuno ranjiv, da ne znaš nikoga tko je ravan njenim ocima.
Kao da je Bog spustio andela na zemlju samo za tebe, koja ce te spasiti pakla, ne znaš kako je to biti njen andeo. Voljeti je. Proci s njom sve. I rak. Ne znaš kako je spavati u stolici 2 mjeseca u bolnici jer doktori vide u tvojim ocima da se vrijeme posjeta ne odnosi na tebe.
Ne znaš što je pravi gubitak. To se dogada samo kad nešto voliš više od sebe. Sumnjam da si ikad ikoga toliko volio…”

Good Will Hunting

Tajni zakoni naseg najintimnijeg zivota

... July 29th, 2007 § 0 comments §

Tajni zakoni naseg najintimnijeg zivota, oni sto nas podjednako upucuju na vjecnost i na prolaznost, nigdje nisu tako prisutni kao u osjecaju ljubavi. Moje saznanje ljubavi prolazilo je kroz razlicite faze, od srece do bola, od ushicenosti do rezignancije, ali nikada nisam pokusavala da tu najljepsu ljudsku sposobnost, sposobnost voljenja, ocrnim, osumnjicim ili ismijem. U godinama mladosti ljubav je pjevala kao ptica, brujala je u meni kao vjecna muzika; sada, zrele godine je jos dublje shvacaju i postuju. Ne znam sto bih jos mogla dodati kao uzgredno objasnjenje, osim da je iskustvo ljubavi sazeto iskustvo samoga zivota.

Vesna Parun

Gospodine Ćopiću

... July 29th, 2007 § 0 comments §

Moj deda Rada bio je neobičan čovjek. Njegov začarani svijet, sav satkan od bajki i maštarenja, mjesečine i prozračne svile miholjskog ljeta, bio je svojevrsni svijet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kuću dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno priča i obilja, kad je i mačka bila sita i miroljubiva, a miš debova i bezbrižan… Ti dedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i počeo da slikam svet po liku i podobiju ovog čestitog, duševnog i na svoj način pravednog čoveka.
- Uopšte, Krajišnici su jedan izuzetan soj ljudi, svet za sebe. Na izgled ćutljiv, a nije. Na izgled mrk i mračan, a nije. Gord jeste, ali je i plemenit. Začudo, spreman je na jednu posebnu vrstu obračuna: pobegne nekom žena, ili uhvate nekog u krađi, ili zatekne – tako – muž ženu ili žena muža u «neverstvu», znate li šta mu sleduje? Pesma. Podrugljiva pesma, ismevačka, pakosna ponekad, humoristična najčešće. To mu dođe kao glavna kazna: sprdaju se s njim. Postaje povod da selo uživa u njegovoj nevolji, a kad selo već ima povod – zašto da se liši uživanja?
- Presudan uticaj na mene su ipak izvršila dela Cankara, Kočića, Krleže i Andrića.
- Cankar: nepomirljiv i gorak sanjar, pritisnut bremenom preteškim, a vođen divnom ljudskom čežnjom, odmah je osvojio mene, jesenjinovsku sanjalicu i pridobio me svojom tužnom ljubavlju za čoveka koji se bori i strada…
- Buntovni Kočić: najpre mi je bio blizak po ljudima koje je opisivao a koje sam veoma dobro znao, kao da su baš iz mog sela. Potom sam duboko osetio i suštinu tog njegovog specifičnog krajiškog bunta i njegovu gorštačku samouverenost. Sto puta sam se setio njegovih reči: «Uzdaj se u se i u svoju pamet, ako je imaš!»
- Krleža: pred njim sam stajao opčinjen kao jagnje pred zmajem! Kako je vulkanski temperamentno rušio sve neljudsko oko nas i u nama…
- I posebno dragi Andrić: ostao mi je najbliži možda i zbog toga što mi je bilo teško odrediti zašto. Volim onaj njegov mir kojim prilazi ljudima i životu; volim ono njegovo veliko i rečito ćutanje i dobru reč kazanu za čoveka koji je svakakav, i toliko željenu tišinu u koju nas najzad odvede: iza svake želje dolazi smrt, iza svakog smeha… ćutanje. S poštovanjem sam uvek zastajao pred piscem koji je prošao košmarnu stravu proklete avlije života i dao nam čudesne mostove od jave i sna koji vezuju narode i države, prošlost i budućnost, život i smrt. Posle njega neću više nikog da pominjem…
- Želja mi je da u ovaj tužni svet nabijen mračnim slutnjama, unesem što više vedrine, smeška nadanja, plavih bajki i puna-puncata kola strmoglavih, pustih i dragih lagarija, a verujte mi: ja još ponajmanje lažem… jedino – kad zinem!
- «Gospodine Ćopiću», rekao mi je podavno jedan usamljen, star i bolestan pustinjak, otac Sava, u besputnim brdima Svete Gore, «vi radite jedan čestit posao: nasmejavate i razvedravate ljude u njihovoj većnoj samoći». Ako tako kaže i neki usamljenik iz milionskog Beograda, znam da nisam uludo pisao…

Branko Ćopić (o sebi)

Lakoca i tezina

... July 28th, 2007 § 0 comments §

Ako se svaka sekunda naseg zivota bude bezbroj puta ponavljala, bicemo prikovani za vjecnost kao Isus za kriz. Takva pomisao je uzasna. U svijetu vjecnog vracanja svaki gest opterecen je tezinom nepodnosljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vjecnom vracanju nazvao najtezim teretom ( das schwerste Gewicht).
A ako je vjecno vracanje najtezi teret, nasi zivoti mogu se na njegovoj pozadini ocrtavati u svoj svojoj predivnoj lakoci.
Samo, je li tezina zaista strasna, a lakoca divna?
Najtezi teret nas lomi, posrcemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena zena cezne da bude pritisnuta tezinom muskog tijela. Najtezi teret je, prema tome, ujedno i slika najintezivnije ispunjenog zivota. I sto je teret tezi , sto je nas zivot blize zemlji, to je stvarniji i istinitiji.
Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta cini da covjek postaje laksi od zraka, uzdize se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskog postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i beznacajni.
Pa za sto onda da se odlucimo? Za tezinu ili lakocu?

Milan Kundera

Zakon htijenja

... July 27th, 2007 § 0 comments §

Zakon htijenja, govori nam da, želimo li biti slobodni više od svega drugog, moramo biti voljni prihvatiti odgovornost za sve što radimo i za posljedice bilo kojeg iskustva u prošlosti.
Zakon htijenja se zasniva na otkricu da svi tocno znamo što cinimo. Tako, buduci da želite biti slobodni više od bilo cega drugoga, svjesno odabirete da više necete biti žrtva. Vidite, ukoliko niste voljni preuzeti odgovornost za cinjenicu da ste povrijedeni, ranjeni i traumatizirani u prošlosti, onda je neizbježno da cete na neki nacin povrijedivati, ranjavati i traumatizirati druge ljude. Zašto? Dok god se osjecate kao žrtva, osjecati cete “Ne mogu si pomoci”. Shvacate, stupanj u kojem sebe vidite kao žrtvu je upravo stupanj u kojem cete zasigurno sebi dati dopuštenje da povredujete druge ljude. Ali kada odbacite položaj žrtve, radikalno ce opasti sklonost da djelujete iz neznanja i sebicnosti na nacine koji uzrokuju patnju drugih ljudi.

Andrew Cohen

Što zapravo doista radite u životu

... July 26th, 2007 § 0 comments §

Neprosvijetljeni odnos spram iskustva je u osnovi suocavanje s nicime i izbjegavanje svega. Vecina nas kao da ne ucimo mnogo iz iskustva. Ne mijenjamo se baš puno. A jednostavan razlog za to je da ne poklanjamo punu pažnju iskustvu koje nam se dogada. Ne govorim ovdje o pažnji na površinskoj razini; govorim o dubokoj razini. Što zapravo doista radite u životu, ovdje, sada, u ovom svijetu? U odnosima, u nacinu na koji provodite svoje vrijeme – koliko ste budni spram onoga što doista radite? Obicno nismo narocito budni. A zato što smo toliko stranci samima sebi, nastavljamo djelovati iz nesvjesnih poticaja koji unereduju sve oko nas. Jedino ako poklanjate punu pažnju možete dovesti svjesnost u tamne kutke vlastite psihe gdje kao da nema nimalo svjetlosti. Pocnete li poklanjati punu pažnju onome što radite zato jer želite biti slobodni, poceti cete ciniti prave izbore i prestati ciniti pogrešne izbore. Suocite li se istinski sa svime i ne izbjegavate ništa, prestati cete djelovati iz neznanja i sebicnosti na nacine koji uzrokuju patnju drugih ljudi.

Andrew Cohen

Primjecena je, a vi ste uhvaceni!

... July 26th, 2007 § 0 comments §

- Vjerujem! – konacno je uskliknuo artist i ugasio svoj pogled – vjerujem! Te oci ne lažu. Ta koliko sam vam puta govorio da je vaša temeljna pogreška u tome što podcjenjujete znacenje ljudskog pogleda. Shvatite, jezik može sakriti istinu, ali oci nikad! Netko vam iznenada postavi pitanje, vi cak ni ne trepnete, u sekundi ovladate sobom i znate što je potrebno reci da se sakrije istina, i govorite posve uvjerljivo, i nijedan mišic na vašem licu se ne pomakne, ali jao, istina, uznemirena pitanjem, s dna duše u trenu doleti u oci, i sve je gotovo. Primjecena je, a vi ste uhvaceni!

M. A. Bulgakov

A sunce izlazi

... July 25th, 2007 § 1 comment §

-Ne diraj me – rekla je. – Molim te, nemoj me dirati.
-Što je?
-Ne mogu to podnijeti.
-Ah, Brett.
-Nemoj. Moraš znati kako mi je. Ne mogu podnijeti, i to ti je. Ah, dragi. Molim te, shvati!
-Zar me ne voliš?
-Da te ne volim? Naprosto se sva rastapam kad me dotakneš.
-Zar mi tu ne možemo ama baš ništa?
Sad se opet uspravila. Obgrlio sam je i ona se na mene naslonila i bili smo posve mirni. Gledala me u oci onako kako samo ona zna gledati, tako da se covjek mora pitati da li ona zapravo išta vidi vlastitim ocima. To su oci, koje bi gledale i dalje nakon što sve druge oci na svijetu prestanu gledati. Gledala je kao da na svijetu nema nicega što ona ne bi jednako ovako gledala, a zapravo toliko se stvari bojala.
- I zbilja ne možemo napraviti ništa – rekao sam.
-Ne znam – rekla je ona. – Ne bih nikako htjela da opet jednom prodem kroz citav onaj pakao.
-Bolje da se držimo daleko jedno od drugog.
-Ali, dragi, moram te vidjeti. Nije to sve što ti možeš.
-Nije, ali uvijek tako nekako ispadne.
-Ja sam zato kriva. Mi uvijek skupo placamo sve što radimo.
Citavo to vrijeme gleda me u oci. Njene su oci imale razlicite dubine; katkad su djelovale savršeno plošno. Sada se moglo gledati u njih do dna.

Ernest Hemingway

Ona mi namiruje izgubljeno

... July 24th, 2007 § 1 comment §

Ona mi namiruje izgubljeno i dobijam vise nego sto sam zelio da imam. Moje zelje su bile maglovite i rasute, sad su skupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepsem od maste. Njoj priznajem sve sto ja nisam, a opet nista ne gubim, odricuci se. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrijednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnoscu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba pretvorena u osjecanje. Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Stvorio sam je kao divljak svog kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zastita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi…da trazi od njega obicne stvari, da zahtijeva i nemoguce, da osjeca odusevljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek sjestan da bi mu bez njega, strahovi bili preteski, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

M.Selimovic

Suza je najmocnija vodena sila.

... July 23rd, 2007 § 0 comments §

O, samo to ne…
Prkoseci zakonu gravitacije, u njenom oku je blistala malena suza, a onda se ipak otkinula i nestala putujuci kraj nosica.
Znam, more je potopilo Atlantidu, i, krckajuci stene kao lešnike, išaralo lokalnu planetu. Brzaci lome turbine, a mutne velike reke nakrive šešir, pa potope Kinu i Indiju kao veliki veš. I nikom ništa…
Ali, suza je kraljica. Suza je najmocnija vodena sila.
Trudeci se da to ne deluje nervozno, lupkao sam neki takt, pokušavajuci nezrelo da privucem njenu pažnju.
Neuspešno…
Ne znam kadaje pocela da me gleda, ali nije prestala ni kada sam podigao glavu i pogledao je ravno u oci
Oni koji su nekad uspeli da vrate osmeh na lice na kom još ima tragova suza, znaju kako je to dobar osecaj

Balasevic
Tri posleratna druga

Moram i ja dodati jos nesto njegovo..

... July 22nd, 2007 § 0 comments §

Pa nista…..
Moram i ja dodati jos nesto njegovo..

Do pepela se i stize jedino preko vatre…
Nema tih reci koje mogu nadomestiti sibanje godina u lice,ni od najbolje price ne moze se isplesti mreza za hvatanje vremena…
Za sedam jeseni,koji minut posle pola jedan,jedan ili pola dva,i ona ce negde zastati pod zamuckujucim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuce…
I onda ce znati…
Dah uspomene pazljivo ce oduvati prasinu sa smesne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije…
Uzdahnuce,predosecam?
Cestice sjaja rastopice joj se nacas u pogledu,kao odraz udaljenih zvezda na vodi…
Bice sama,nadam se?
Jer,tad ce se u ritmu njenog pulsa mozda pojaviti ona uznemirena i kljucna sinkopa koju sam poslednjih dana uzalud osluskivao u odjecima nasih tisina…
Da…
I onda ce znati da je jedina koju sam ikad voleo…
Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca…
Stedeci se…
Uceci se kako cu najbolje voleti nju…
Kada je konacno nadjem…

Jedan od onih zivota, Balasevic

Gde sam ja to?

Trenutno pregledate arhivu July, 2007 za Citati i po neka priča.