Naučio sam

... June 30th, 2007 § 0 comments §

Naučio sam… da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.
Naučio sam… da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam… da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam… da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Naučio sam… da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam… kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučio sam… da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam… da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.
Naučio sam… da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.
Naučio sam… da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.
Naučio sam… da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam… kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučio sam… što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.

Andy Rooney

Odleti sada hiljadu milja daleko

... June 29th, 2007 § 0 comments §

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaze: “Odleti sada hiljadu milja daleko da nebi gledala ravnodusnost kako se gomila u mojim zjenicama…!”
Jer ptica nije troma kao covjek; daljina je za nju leprsanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaze joj: “Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje, da ne cujes kako pjevam u predvecerje njeznu uspavanku drugoj dragani koja lezi sa kljunom u mome krilu…!”
Jer ptica nije povrsna kao covjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snaznije, i umjesto umirujucih zvukova uspavanke cijela bi suma morala slusati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol…
Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu,ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci.
…A covjek kad prestane voljeti drugog covjeka, od stida i pomutnje ne zna sto bi, i bjezeci sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu….

Vesna Parun

Prijatelji

... June 27th, 2007 § 2 comments §

Prijatelji, vi se s radoscu sjecate zore svoje mladosti i zalite za njezinom prolaznoscu, a ja je se sjecam onako kako se zatvorenik sjeca resetki i okova zatvora. Godine izmedju djetinjstva i mladosti za vas su zlatno doba bez briga i ogranicenja, a za mene su te godine doba tihog bola, koje je poput sjemena palo u srce i raslo s njim ne mogavsi naci nikakvog izlaza u svijet znanja i mudrosti, sve dok ljubav nije srcu otvorila vrata i oblila ga svjetloscu. Ljubav mi je poklonila govor i suze. Vi se sjecate vrtova i orhideja i sastajalista i uglova ulica, koji su prisustvovali vasim igrama i slusali vase neduzno saputanje, pa i ja se sjecam prekrasnog grada u sjevernom Libanonu. Svaki put, kad zatvorim oci, vidim te doline, pune cara i dostojanstva, i te gore, prekrivene sjajem i velicanstvenoscu, koje pokusavaju dodirnuti nebo. Svaki put, kad zacepim usi pred gradskom bukom, cujem zubor potoka i treperenje granja. Sve ljepote, o kojima govorim i za kojima ceznem, poput djeteta koje cezne za majcinim grudima, razjedaju mi duh, zatvoren u tami mladosti, jednako kao sto sokol, zatvoren u krletki, pati kad vidi jato ptica koje slobodno lete prostranim nebom.
Te doline i brezuljci pobudjuju mi mastu, a gorke mi misli pletu mrezu beznadja oko srca. Svaki put, kad odem medu polja, vratim se razocaran, ne znajuci uzroka svom nezadovoljstvu. Svaki put, kad pogledam u sivo nebo, stisne mi se srce. Svaki put, kad zacujem pjev ptica i tepanje proljeca, zaboli me, a da ni ne znam uzroka svojoj patnji. Kazu, da su jednostavni ljudi prazni i da su zato bez briga. Mozda to vrijedi za one, koji su se rodili mrtvi i koji su smrznuta trupla, no osjetljivi djecak, koji mnogo osjeca a malo zna, najnesretnije je bice pod suncem jer dvije ga sile vuku svaka na svoju stranu.
Prva ga uzdize u oblaku snova i pokazuje mu ljepotu bivanja, dok ga druga vezuje s tlom, baca mu pijesak u oci i pobjedjuje ga strahovima i tamom. Osamljenost ima meke, njezne ruke, premda jakim prstima stisce srce i uzrokuje mu gorucu bol. Osamljenost je saveznica bola i isto tako druzbenica duhovnog zanosa.
Djecija tuga, koju tuku udarci bola, nalikuje otvorenom ljiljanu. Drhti na vjetru, u zoru otvori svoje srce i, kad na nju padne sjenka noci, ponovno svije svoje listove. Nema li to dijete razonode ili prijatelja ili drugova pri svojim igrama, njegov ce zivot biti bijedan zatvor u kojem ce vidjeti samo paucinu i gmizanje insekata.
Bolu, koji me opsjedao u mladosti, nije bio uzrok pomanjkanje prijatelja jer mogao sam si ih naci. Bol je uzrokovala unutarnja bolest, zbog koje ljubljah samocu. U meni je ugusila svu ljubav prema igrama i zabavi. S ramena mi je zbacila krila mladosti i postah poput jezera usred gora, na cijoj se mirnoj povrsini odrazavaju sjene duhova i boje oblaka i drveca, no ne moze naci prolaza kroz kojeg bi se pjevajuci izlilo u more.
Takav je bio moj zivot, dok nisam dospio do osamnaestog ljeta zivota. To ljeto gleda iz mog zivota poput gorskog vrha jer u meni je probudilo znanje i naucilo me razumjeti nestalnost covjecanstva. Bio sam ponovno rodjen. Ne rodi li se covjek ponovno, ostane njegov zivot praznim listom u knjizi zivota. Te godine vidjeh nebeske andjele, koji gledahu u mene kroz oci prekrasne zene. Vidjeh i djavole koji bjesnjese u srcu pakosnog muskarca. Onaj ko ne vidi andjele i djavole u ljepoti i zlu zivota, bit ce odgurnut od znanja i u njegovoj dusi nece biti ljubavi.

Khalil Gibran

Zivot je otok u moru samoce i izdvojenosti.

... June 26th, 2007 § 0 comments §

Zivot je otok cije su litice zelje, drvece snovi, cvijece samotinja, vrela zed, a ono je usred mora samoce i izdvojenosti.
Tvoj zivot je, prijatelju, otok odsjecen od svih otoka i kontinenata. Koliko god ladja i camaca poslao ka drugim obalama i koliko god ladja stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo otok izdvojen u svome bolu, osamljen u radosti, dalek u ceznji, nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.
Vidio sam te, prijatelju, kako sjedis na gomili zlata, radostan zbog svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregrst zlata tajna veza sto povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mislju i sto spaja njihove teznje sa tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajaca, vodis vojske i trijumfalne legije na jake tvrdjave te ih razaras, zatim ides na druge utvrde te i njih osvajas.
Kada sam te ponovno pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce sto drhti u samoci i izdvojenosti, kao sto drhti zedan covjek u kavezu nacinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode.
Vidjeh te, prijatelju, kako sjedis na prijestolju slave, a oko tebe ljudi sto opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosrdja i darove, u tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka koji im uznosi duse odlucnoscu svoje duse i vodi ih izmedju zvijezda i planeta. Dotle ti njih gledas lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono sto je dusa za tijelo. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh osamljeno bice kako stoji uz tvoje prijestolje krunisuci se otudjenoscu i grcajuci u samoci. Zatim vidjeh kako tvoje bice na sve strane ispruza ruku, kao da trazi samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to bice kako gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kome nicega nema osim njegove samoce i izdvojenosti.
Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu zenu, kako med svoga srca tocis na njen razdjeljak, ruke joj obasipas poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosjecanja u ocima i majcinskim osmjehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samocu ovoga covjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada vraca i spaja sa Sveopcim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlaci k sebi ono sto se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htjelo da svoje tajne povjeri nekoj zeni, ali ne moze; vidjeh iza tvoje duse sto se topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu dusu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da se u rukama drage pretvori u suze, ali ne moze.
Tvoj zivot je, prijatelju, izdvojeno boraviste, daleko od svih drugih boravista i zivih stvorova.
Tvoj unutarnji zivot je boraviste daleko od svega sto ljudi nazivaju tvojim imenom. Ako je to boraviste mracno, ne mozes ga osvijetliti susjedovom svjetiljkom; ako je pusto, ne mozes ga ispuniti susjedovim dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne mozes ga prenijeti u vrt koji drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne mozes ga spustiti u dolinu kojom tudje noge stupaju.
Tvoj dusevni zivot je, prijatelju, okruzen samocom i izdvojenoscu. Da nije te samoce i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoce i izdvojenosti, tada bih, cuvsi tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.

Khalil Gibran

Tuzne su ispitivacke oci tvoje.

... June 25th, 2007 § 0 comments §

Tuzne su ispitivacke oci tvoje. One bi da smisao moj dokuce kao sto bi mjesec da izmjeri more.
Razotkrio sam zivot svoj pred tvojim ocima s kraja na kraj, i nista ne ostade ni skriveno ni presuceno.
I upravo me zato ne poznajes.
Da je to barem dragulj, mogao bih ga zdrobiti u stotinu komadica i nanizati ih u ogrlicu da ti je na vrat stavim.
Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak, otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu zataknem.
Ali, to je srce, ljubljena moja. Gdje li su njegova zzala i dno njegovo?
Ti ne poznajes granica ovomu kraljevstvu, pa ipak si kraljica njegova.
Da dodje samo casak radosti, on bi se u lagani osmijeh rascvao, i ti bi ga zacas mogla vidjeti i procitati.
Da bude samo bol, razlila bi se u bistrim suzama, pa bi se u njima i bez rijeci odrazila nutarnja tajna.
Ali, to je ljubav, ljubljena moja.
Njena je radost i njena bol bezgranicna, i beskrajna je oskudica njena i njeno bogatstvo.
Blizu ti je kao i sam zivot tvoj, ali je nikada ne mozes sasvim upozna

Tagore

Ljubav je uvijek nova

... June 24th, 2007 § 1 comment §

Počeh razmišljati kakva bih voljela biti u tom trenutku. Voljela bih biti vesela, radoznala, sretna. Proživljavati intenzivno svaki trenutak, žudno pijući vodu života.
Vjerovati ponovo u snove. Biti kadra da se borim za ono što želim.
Voljeto čovjek koji me voli.
Da, to je bila žena kakva bih ja voljela biti – i koja je iznenada zaživjela i ušla u meoje tijelo.
Osjetih kako mi dušu preplavljuje svjetlost jednog Boga – ili Božice – u kojeg više nisam vjerovala. I osjetih kako, u tom času, Drugo Ja napušta moje tijelo i sjeda u ugao male sobe.
Mogla sam izvana promatrati ženu koja sam do tada bila: slabu, ali punu želje da ostavi dojam jake osobe. Osobu koja se boji svega, ali sama sebe uvjerava kako to nije strah – već rarboritost onoga tko je spoznao realnost. Što zazidava prozore kroz koje može prodrijeti sunčeva vedrina – kako njen stari namještaj ne bi izblijedio.
Vidjeh moje Drugo Ja kako sjedi u kutu sobe – krhko, umorno razočarano. Obuzdavajući i podjarmljujući ono što bi uvijek trebalo biti na slobodi.: svoje osjećaje.
Pokušavajući prosuditi buduću ljubav prema iskustvu proživljenje patnje.
Ljubav je uvijek nova. Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu – uvijek smo pred situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili raj, ali uvijek nas nekamo odvede. Treba je prihvatiti, jer ona je hrana našeg postojanja. Ako je odbacimo, umrijet ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove. Treba ići za ljubavlju ma gdje ona bila, čak i kad to znači sate, dane, tjedne razočarenja i tuge.
Jer u času kad krenemo ususret ljubavi, i ona kreće u susret nama.
I spasi nas.
Kad je Drugo Ja izišlo iz mene, moje je srce ponovo počelo razgovarati sa mnom. Reklo mi je da pukotina na zidu brane propušta vodeni tijek, da vjetrovi pušu u svim smjerovima i da je ono sretno jer ga ja ponovo slušam.
Moje srce je govorilo da sam zaljubljena.
I ja sam zaspala zadovoljna, s osmjehom na usnama.

Paolo Coelho

Zapisi iz kolibe od 10 stopa…

... June 24th, 2007 § 0 comments §

Ponekad,u mirnim vecerima,kroz granje gledam na mesec i setim se starih prijatelja,a tuzan plac lmajmuna cesto me natera da okvasim svoje rukave suzama…Jato svitaca podseti me na ribarske vatre na dalekom ostrvu,a u jutarnjoj kisi cujem sum lisca sto ga goni olujni vetar.Kada cujem plac divljeg fazana,zapitam se da li me to zovu stari otac i majka,a kad vidim kako mi se iz sume bez straha priblizava planinski jelen,bude mi jasno koliko sam daleko od sveta.I tada,promesam zeravicu u tinjajucoj vatri-najboljeg prijatelja sto ga mogu naci kad se izjutra probudim…

Kamo No Comei

Sjemenke kontemplacije

... June 23rd, 2007 § 0 comments §

Opravdaj moju dušu, Bože, i napuni sa Svog izvora ognjem moju volju. Zasvijetli u moj um, iako to možda znaci “tama mom iskustvu”, osvoji moje srce Svojim silnim Životom. Neka moje oci ne vide ništa u svijetu osim Tvoje slave, i neka moje ruke ne doticu ništa što nije za Tvoju službu. Neka moj jezik ne okusi kruha koji me nece prisiliti da hvalim Tvoju slavu. Hocu da cujem Tvoj glas i hocu da cujem sav sklad koji si stvorio i da pjevam Tvoju pohvalnicu. Ovcja ce me vuna i poljski pamuk dovoljno grijati da mogu živjeti u Tvojoj službi; ostatak cu dati Tvom siromahu. Daj da se služim svim stvarima zbog jednog jedinog razloga: naci svoje veselje dajuci Ti vecu slavu.
Zbog toga cuvaj me, iznad svega, od grijeha. Cuvaj me od smrti smrtnog grijeha koji stavlja pakao u moju dušu. Cuvaj me od putenog kvarenja koje zasljepljuje i truje moje srce. Cuvaj me od grijeha koji izjeda ljudsko tijelo neodoljivom vatrom dok ga ne proždere. Cuvaj me od ljubavi k novcu u kom je mržnja, od lakomosti i castohleplja koji guše moj život. Cuvaj me od mrtvih djela taštine i nezahvalnog posla u kom umjetnici uništavaju sami sebe zbog ponosa, novca i glasa a sveti se dave pod lavinom svoje vlastite nezgodne revnosti. Iscijeli u meni tešku ranu pohlepe i glada koja iscrpljuje moju narav njezinim krvarenjem. Pogazi zmijsku zavist koja bode otrovom ljubav i ubija svaku radost. Odveži moje ruke i oslobodi moje srce od lijenosti. Oslobodi me od besposlice koja obilazi prerušena u aktivnost tamo gdje se aktivnost ne traži od mene i od kukavicluka koji cini što nije zamoljen zato da izbjegne žrtvu.
Daj mi jakost koja ceka Tebe u šutnji i miru. Daj mi poniznost u kojoj je jedinoj smirenost i oslobodi me od oholosti koja je najteži teret. I zaposjedni cijelo moje srce i dušu bezazlenom ljubavlju. Obuzmi citav moj život jednom misli i jednom željom ljubavi, da mogu ljubiti ne zbog zasluga, ni zbog savršenstva, ni zbog kreposti, ni zbog svetosti nego jedino radi Boga.

Thomas Merton

Srećni Princ

... June 21st, 2007 § 10 comments §

Tako Lastavac polete iznad velikog grada i vide kako se bogati vesele u svojim divnim domovima, dok prosjaci sede kod njihovih vrata. On odlete u mračne sokake i vide bleda lica izgladnele dece gde tupo zure niz crne ulice. Pod svodom jednog mosta dva mališana ležahu jedan drugom u naručju u nameri da se zgreju. “Kako smo gladni!” rekoše oni. “Ne smete ovde da ležite”, prodera se stražar i oni odoše da lutaju po kiši.
Tada on odlete natrag i ispriča Princu šta je video.
“Pokriven sam čistim zlatom”, reče Princ, “ti treba da ga skineš list po list , i da ga daš mojoj sirotinji; živi ljudi uvek misle da ih zlato može usrećiti.
Lastavac skidaše list po listsuvoga zlata, dok Srećni Princ ne postade sav taman i siv. List po lic od suvoga zlata nosio je on sirotinji, a lica dece postadoše rumenija i ona se smejahu i igrahu se igara na ulici. “Imamo sada hleba!” uzvikivala su ona.
Tada pade sneg i za snegom dodje mraz. Ulice izgledahu kao da su načinjene od srebra, bile su tako svetle i blistave; dugačke ledenice kao kristalni noževi visile su sa kućnih streha, svi su išli u krznenim odelima, a mališani su nosili crvene kape i klizali se na ledu.
Jadnom malom Lastavcu postajaše sve hladnije i hladnije, ali on ne htede da ostavi Princa, koga je mnogo voleo. On je kljucao mrvice ispred pekarevih vrata, kada pekar nije video i nastojao da se zagreje lepršajući svojim krilima.
Ali najzad on vide da će umreti. Imao je samo toliko snage da još jednom uzleti na prinčevo rame. “Zbogom, dragi Prinče!” prošapta on, “hoćeš li mi dozvoliti da ti poljubim ruku?”
“Milo mi je da najzad odlaziš za Egipat, mali Lastavče”reče Princ, “ostao si suviše dugo ovde; ali me moraš poljubiti u usne jer te ja volim.”
“Ne odlazim za Egipat” reče Lastavac. “Odlazim u Dom Smrti. Smrt je sestra sna, zar ne?”
I on poljubi Srećnog Princa u usne i pade mrtav kraj njegovih nogu.
U tom trenutku začu se neki neobičan prasak u kipu, baš kao da se nešto slomilo. I zaista, olovno srce beše puklo baš na dve polovine. Zbilja je vladao strahovito oštar mraz.
Rano sledećeg jutra gradonačelnik se šetaše dole na trgu u društvu sa gradskim savetnicima. Prolazeći pored stuba, on pogleda gore na kip:
“Gle kako izgleda otrcan Srećni Princ!” reče on.
“Zaista otrcan” povikaše gradski savetnici, koji su uvek bili istog mišljenja sa gradonačelnikom; i popeše se da ga pogledaju.
“Rubin je ispao iz njegovog mača, njegove su oči izvađene i on nije više zlatan” reče gradonačelnik; “u stvari, on nešto malo bolje izgleda od prosjaka” rekoše gradski savetnici.
“A evo ovde stvarno jedne uginule ptice kod njegovih nogu!” nastavi gradonačelnik. “Mi zaista moramo izdati proglas da se pticama ne dozvoljava da ovde uginu.” I gradski službenik pribeleži ovaj predlog.
Tako oni skidoše kip Srećnog Princa. “Pošto nije više lep on nije više koristan”, reče profesor Umetnosti na Univerzitetu.
Onda oni istopiše kip u jednoj livnici, a gradonačelnik održa sastanak Društva da odluči šta da učine sa livom. “Mi moramo, naravno, imati drugi kip”, reče on, “i to će biti kip koji će predstavljati mene lično.”
“Mene”, reče svaki od gradskih savetnika, pa se počeše svađati. Kad sam poslednji put o njima čuo, oni su se još uvek svađali.
“Kakva čudna stvar!” reče nadzornik radnika u livnici. “Ovo prelomljeno olovno srce neće da se istopi u livnici. Moramo ga baciti napolje.” Tako ga oni baciše na jednu gomilu đubreta, gde je i uginuli Lastavac ležao.

Oskar Vajld

Sunce

... June 21st, 2007 § 0 comments §

Rodio se na Jonskom moru, na obalama punim sunca, tamnih vrtova, i bledih statua, i kao galeb, okupao se u azuru, svetlosti i mirisu vecito zagrejanih mora. Majka ga je cesto nosila po studenim senkama nekog drveca cije je lišce mirisalo mirisom sna.
Nesrecni pesnik! Detetom je otišao u kraj gde je nebo bledo i smrzlo, na kome gori belo i hladno sunce, i po cijim obalama placu vetrovi. I jedna misao, kao rana, opominjala ga je vecito na njegovu suncanu obalu, tamne vrtove i mirne statue. Zajedno sa talasima i vetrovima, on je plakao gorko i neutešno na žalovima melanholicnog tudeg mora.

Ali kad su njegove kose, plave kao uvelo lišce, postale bele; Kada su njegove strasne i lepe oci, koje su nekad imale boju zimskog limunovog granja ili plitkog mora, postale mutne; kada je u svojim venama osetio zimu koja nema svoga proleca, Usud ga je vratio ponovo u Joniju. Sve je tamo bilo kao i pre. Ali on ne beše više onaj isti: i suncane obale veselog i strasnog Jonskog mora nije mogao da pozna! Bolno, on stište oci i pogleda u se. I, gle, tamo on vide ono nekadašnje sunce, ono cudno i ogromno sunce, što cinjaše nekada da sve oko njega živi, da lišce ima miris sna , i da vidi belu i hladnu krv statua gde struji kroz mirni kamen, i cini da on pati dubokom i silnom strašcu ljudi.
To je bilo Sunce Mladosti što je minula, sunce što je svetlilo još samo duboko u vecernjem sutonu jedne duše i koje je davalo svemu što je obasjavalo cudnu i magijsku lepotu Iluzije.
Jer stvari imaju onakav izgled kakav im dadne naša duša…

Jovan Ducic

O prijateljstvu

... June 20th, 2007 § 1 comment §

Temelj pouzdanosti i stalnosti koju tražimo u prijateljstvu jest vjernost. Jer ništa nije postojano što je nevjerno.
Uostalom, za prijatelja treba birati onoga tko je neposredan, druželjubiv, tko misli i osjeca kao mi sami: a sve je to stvar povjerenja. Jer dvolicna i podmukla duša ne može biti vjerna.
Ovome treba dodati da prijatelj ne treba da se raduje izmišljenim optužbama ni da vjeruje ogovaranjima, jer je sve to važno za cvrstinu prijateljstva. Zbog toga je tocno da prijateljstvo može postojati samo medu dobrim ljudima.
Jer dobar covjek, za koga se slobodno može reci da je i mudar, mora imati u vidu ovo dvoje kad se radi o prijateljstvu: prvo, da kod njega ne bude niceg lažnog i prikrivenog jer slobodnom covjeku više prilici da i mržnju izražava otvoreno, nego da izrazom lica prikriva svoju misao.
Zatim, on treba ne samo da odbije necije optužbe protiv prijatelja, nego ni on sam ne smije biti nepovjerljiv i vjecito smatrati da ga prijatelj može ugroziti na neki nacin.

Marko Tulije Ciceron

Da li da najavim generalni strajk?

... June 19th, 2007 § 0 comments §

Ne znam da li treba da radis ovo ili ono. Tvoj generalni strajk je lose stredstvo jer se onda izlazes opravdanom prigovoru da pustas svoju sopstvenu decu i zenu da umru od gladi. Strajkom, Mali covece, ne dokazujes svoju veliku odgovornost za vaskoliku sudbinu svoga drustva. Kad strajkujes, ti ne radis. Ali rekao sam ti da ces jednom RADITI za svoj zivot, a ne strajkovati. Nazovi to RADNIM STRAJKOM, ako ti je bas stalo do reci “strajk”. Ali strajkuj tako sto ces raditi za sebe, svoju decu, svoju zenu ili svoju devojku, svoje drustvo, za svoj proizvod ili njivu. Reci im da nemas vremena za njihov rat i da imas vaznije stvari da obavis. Pored svakog velikog grada na zemlji ogradi jednu poljanu visokim zidom od cigle i pusti da se diplomate i marsali licno medjusobno poubijaju. To bi, Mali covece, bilo u sustini ono sto bi trebalo uciniti kad vise ne budes uzvikivao hajl, i kad vise ne budes verovao da si niko i nista, i da nemas sopstveno misljenje i pitao se ko si ti uopste da bi…!
Sve je u tvojim rukama: tvoj zivot i zivot tvoje dece, isto kao i tvoj cekic i tvoj stetoskop! Znam, vrtis glavom, verujes da sam utopista… ili cak “crveni”?
Pitas se kada ce tvoj zivot postati dobar i siguran, Mali covece! Odgovor zvuci strano tvom bicu:
Zivot ce ti biti dobar i siguran kad tebi tvoj zivot bude znacio vise od sigurnosti, ljubav vise od novca, tvoja sloboda vise od partijskog misljenja ili javnog mjenja: kad sklad Betovenove ili Bahove muzike postanu sklad citave tvoje egzistencije (taj sklad je jos u tebi, Mali covece, negde duboko zapretan u nekom kutku tvoga bica!)…

Vilhem Rajh – “Cuj, Mali covece!”

Gde sam ja to?

Trenutno pregledate arhivu June, 2007 za Citati i po neka priča.