I on pode u svijet da nade broncu

Jedne veceri dušu mu obuzme želja da pravi kip „Užitka koji traje samo Tren“. I on pode u svijet da nade broncu. Jer misliti je mogao samo u bronci.
Ali sva bronca ovog svijeta bijaše nestala, nigdje na  citavom svijetu nije se moglo naci nikakve bronce, osim bronce kipa “ Tuga koja traje Vjecno “
Taj kip on sam, svojim vlastitim rukama, bijaše napravio i postavio na grob jedinog bica koje je volio u životu. Na grob tom mrtvom bicu koje je volio postavio on taj kip, svoje vlastito djelo, da služi kao znak ljudske ljubavi koja ne umire i kao simbol ljudske tuge koja traje vjecno. I on citavom svijetu ne bijaše druge bronce osim bronce tog kipa.
I on uze taj kip koji je stvorio i stavi ga u veliku pec i predade ga vatri. I od bronce kipa „Tuga koja traje Vjecno“ napravi on kip „Užitka koji traje samo Tren“

Oscar Wilde

Nema žurbe. Jednom cu vec stici.

Na samom rubu šume potok je toliko nabujao da je bio gotovo rijeka, i buduci da je odrastao, više nije žuborio, preskakivao kamencice i svjetlucao kao što je to obicavao kad je bio mladi, nego je tekao polaganije. Znao je kamo ide, pa je rekao samom sebi: „Nema žurbe. Jednom cu vec stici.“

Winnie Pooh

Stepski vuk

Stepski vuk je, dakle, imao dvije prirode, covjecju i vucju, takva mu je bila sudbina, i može biti da ovako nešto nije ništa narocito ni rijetko. Nailazilo se vec na tolike ljude koji su u sebi imali mnogo šta psece, lisicije, riblje ili zmijsko, ne osjecajuci zbog toga narocitih teškoca. Kod tih ljudi, eto, covjek i lisica ili covjek i riba životarili su jedno pored drugog ne nanoseci jedno drugom bol, cak i pomažuci jedno drugom, i kod mnogih ljudi koji su dotjerali daleko i kojima zavide prije su postigli uspjeh lisica i majmun negoli sam covjek. To je svima poznato. Ali kod Harija je bilo drukcije, u njemu covjek i vuk nisu išli uporedo, još manje su pomagali jedan drugom, vec su bili u stalnom smrtnom neprijateljstvu, i jedan je živio samo da bi onom drugom nanio bol, a kada se dvojica u jednoj krvi i jednoj duši mrze kao smrtni neprijatelji, onda je to opak život. Eto, svako ima svoj udes, i niciji nije lak.

Hermann Hesse

Kakvo sam ja svjetlo?

Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponudeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s cudenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjecao a sad je se i pomalo stidim. Kakvo sam ja svjetlo?
Cime sam prosvijetljen?
Znanjem? Višom poukom? Cistim srcem? Pravim putem? Nesumnjanjem?
Sve je došlo u pitanje i sad sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin.
Sve spada sa mene, kao haljina, kao oklop i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go covjek.

Meša Selimovic

Sad mi je jasno

Sad mi je jasno da sam se vec dugo kretao prema tebi i ti prema meni, premda ni jedno od nas nije bilo svjesno postojanja drugoga prije nego smo se upoznali. Za sve vrijeme u našoj je neizvjesnosti radosno lunjala neka slijepa izvjesnost koja je jamcila da cemo se sresti…
Kada sad pomislim na to, cini mi se da je bilo neizbježno – nije moglo biti drukcije – tipican slucaj onoga što ja zovem visoka vjerojatnost nevjerojatnosti…
Za Svemir se cetiri dana nimalo ne razlikuje od cetiri milijarde svjetlosnih godina. Nastojim to uvijek imati na umu…

Robert James Waller, Mostovi okruga Madison

Blaga je noc

Sad kad je znao da ona nece dublje zadrijeti u njegov život, pretvorila se u nepoznatu ženu. Pomislio je kako mnogi ljudi i ne misle mnogo više nego to kad kažu da su zaljubljeni – ne misle na ono neobuzdano utapanje duše, slijevanje svih boja u jednu koja ih sve ujedinjuje, kakva je bila njegova ljubav prema Nicoli. Stanovite misli o Nicoli, kao na primjer da bi mogla umrijeti, potonuti u mentalnu tminu, zaljubiti se u kojeg drugog covjeka, izazivale su u njemu fizicku mucninu.

F. S. Fitzgerald

Kafka On The Store

Sometimes fate is like a small sandstorm that keeps changing direction. You change direction, but the sandstorm chases you. You turn again, but the storm adjusts. Over and over you play this out, like some ominous dance with death just before dawn. Why ? Because this storm isn’t something that blew in from far away, something that has nothing to do with you. This storm is you. Something inside you. So all you can do is give in to it, step right inside the storm, closing your eyes and plugging up your ears so the sand doesn’t get in, and walk through it, step by step. There’s no sun there, no moon, no direction, no sense of time. Just fine white sand swirling up into the sky like pulverised bones. That’s the kind of sandstorm you need to imagine.

H. Murakami

Sta to radis?

-Dobar dan, rece mali princ.
-Dobar dan, odgovori skretnicar.
-Sta to radis? upita ga mali princ.
-Odabiram putnike, po sveznjevima od hiljadu, odgovori skretnicar. Ispracam vozove koji ih odnose cas na desnu stranu, cas na levu.
Jedan osvetljeni brzi voz, tutnjeci kao grmljavina, zatrese skretnicarevu kucicu.
-Prilicno se zure, rece mali princ. Za cim jure?
-To ne zna cak ni masinovoda, rece skretnicar.
I zatutnja, u suprotnom pravcu, drugi osvetljeni brzi voz.
-Zar se vec vracaju? upita mali princ.
-To nisu isti, rece skretnicar. To je razmena.
-Nisu bili zadovoljni tamo gde su bili?
-Covek nikad nije zadovoljan tamo gde je, rece skretnicar.
I zagrme treci osvetljeni brzi voz.
-Da li to oni gone one prve putnike? upita mali princ.
-Ne gone oni nikoga, rece skretnicar. Oni unutra spavaju ili zevaju. Samo deca pilje kroz prozor.
-Samo deca znaju sta zele, rece mali princ. Ona gube vreme oko jedne lutke od krpa, koja im postaje veoma vazna, i ako im je neko oduzme, ona placu…
-Srecni su, rece skretnicar.

Antoine de Saint-Exupéry

Pricaj nam o prijateljstvu

„Vas drug je odgovor na vase potrebe.
On je polje koje zasijavate s’ljubavlju i kosite sa zahvalnoscu.

On je vas sto i vatra vaseg doma.
Jer mu se priblizavate s’vasom gladju, i trazite ga zedni mira.

Kad vas prijatelj vam ispolji svoju misao, nebojte se ”ne„ u vasoj glavi, niti zadržavajte ”da„.
I kad on ostane u tisini, da vase srce ne prestaje da slusa njegovo srce.
Jer u prijateljstvu, sva mišljenja, sve zelje, sve nade rode se i podijele sa uzitkom i bez mimohoda.

Kad se udaljite od vaseg prijatelja, ne osjecajte bol.
Jer ono sto najviše volite od njega možda je jasnije u njegovom odsustvu, isto kao sto je planina jasnija sa ravnoga za onog ko želi da se popne na nju.

I nemojte da dozvolite da ima u prijateljstvu drugog interesa osim onog koji vas vodi produbljenju duha.
Jer ljubav koja ne trazi vise od otkrica svoje licne misterije nije ljubav, vec jedna zabacena mreza koja samo nakupi beskorisno ribarenje.

Da najbolje od vas bude za vaseg prijatelja.
Ako mora da zna tok vase plime, neka isto zna vasu oseku.
Jer, koji bi prijatelj bio onaj kojeg bi trebali traziti da ubijete vase sate?
Trazite ga da živite sate.
Jer postoji da napuni vasu potrebu, ne vasu prazninu.

I ucinite da u slatkosti prijateljstva bude smjeha i uzitaka podijeljenih.
Jer u rosi malih stvari, srce nalazi svoje svitanje i osvjezi se.”

Halil Gibran

Par kapi

Najlepsi dan… danas
Najveca prepreka… strah
Najlakse… pogriesiti
Najveca greška… napustiti se
Koren sveg zla… sebicnost
Najljepsa obmana… rad
Najveci poraz… besnaznost
Najbolji ucitelji… deca
Prva potreba… komunicirati se
Ono sto te cini sretnijim… biti koristan drugima
Najvece cudo… smrt
Najlosija mana… losa volja
Najopasnija osoba… lazljiva
Najnizi osecaj… mrznja
Najljepsi poklon… oprostaj
Najpotrbnije… dom
Najbrza staza… ispravan put
Najzahvalniji utisak… unutrasnji mir
Najjaca zastita… osmeh
Najbolje sredstvo… optimizam
Najvece zadovoljstvo… odradjena obaveza
Najjaca snaga… vera
Najpotrebnije osobe… roditelji
Najlepsa stvar na svijetu… ljubav

-Majka Tereza od Kalkute-

Jastuk za dvoje

Ovo je pesma za tvoja usta od
višanja i pogled crn.
Zavoli me kad jesen duva
u pijane mehove.
Ja umem u svakoj kapiji
da napravim jun.
I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.
Podeleću s tobom sve bolesti i zdravlja.
Zavoli moju senku
što se tetura niz mokri dan.
Sutra nas mogu sresti ponori.
Ili uzglavlja. Svejedno:
lepo je nemati plan.
Zavoli trag mog osmeha
na rubu čaše, na cigareti, i blatnjav
hod duž ulica koje sigurno nekuda vode.
Čak i kad ti se čini da ih mi nekud vodimo,
one se smeškaju blago i nekuda nas vode.
Bićemo tamo negde možda suviše voljeni,
potpuno neprimetni, ili javno prokleti.

Miroslav Antić