Pogan

... May 31st, 2007 § 0 comments §

I bol je poput korbaca imao svoju gustinu.Vec posle prvog udarca razlivao se težinom po celom telu; prvi udarac izdvajao se žestinom, najgore se primao jer se najduže ocekivao, upadom u nepripremljeno telo postizao je najjace dejstvo.U nacelu, taj prvi udarac bio bi dovoljan za postizanje takozvanog vaspitnog efekta, odnosno u ovom slucaju za iznudjivanje potpune i bezuslovne potcinjenosti, a takvo nacelo je svojim psima i svom detetu ljudske rase utuljivao stari K.,ali,posle prvog udarca nastupili su novi koji su pojacavali, utvrdjivali sveprisustvo bola, ucvršcivali svebolnost.I kao što posle injekcije bol ima tecnost olova – i kroz guzove, koji su epicentar,razliva se uzduž, širom i u dubinu, sve do srži kosti, sve do kicmožmaraka, i tek kad oni prodju on oprezno ustupa mesto olakšanju….

Wojciech Kuczok

Srecan je ko ume da voli

... May 30th, 2007 § 0 comments §

Vama je osamnaest godina… vi morate imati ljubavne snove, ljubavne zelje. Mozda su oni takvi da ih se bojite. Ne bojte se! Oni su ono najbolje shto imate! Mozete mi verovati. Ja sam izgubio mnogo time shto sam u vashim godinama vrsio nasilje nad svojim ljubavnim snovima. To ne treba ciniti(…) Covek ne sme nicega da se boji i ne sme smatrati zabranjenim nista sto dusa zeli u nama(…) Moze se prema svojim nagonima i takozvanim iskusenjima postupati s postovanjem i ljubavlju. Onda ce oni pokazati svoj smisao, a svi imaju smisla.
Za ljubav se moze reci isto sto i za umetnost: onaj ko ume da voli samo ono sto je veliko i beskrajno, siromasniji je od onoga koga i sitnica usicuje.

Hermann Hesse

Nemir me strpljivo cekao

... May 28th, 2007 § 0 comments §

Nemir me strpljivo cekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kucom, i opet ga uzeo kad sam izašao.
Samo je sad bio složeniji nego maloprije, obogatio se, otežao, postao neodredeniji. Nikakvo zlo nisam ucinio, ali je ostalo sjecanje na muklu tišinu, neproziran mrak, cudna svjetlucanja, mucno cekanje, ružnu napetost, skrivene i smiješkom uljepšavane misli, stidne tajne, i cinilo mi se da sam nešto promašio, da sam u necemu pogriješio, ali ne znam u cemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Teško sam podnosio taj osjecaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok. Možda zato što nisam pomenuo brata, što nisam nastojao da o njemu govorimo. Ali to sam ucinio namjerno, da ništa ne pokvarim. Ili što sam prisustvovao ružnom razgovoru i cuo ružne namjere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zaštitu nevina covjeka; samo, ja sam imao svoje razloge važnije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previše. Cemu god sam se približio, našao sam opravdanje, a tegoba je ipak ostala.
Bila je mjesecina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo, izmedu kuca cucorila je razbijena moc, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, cuo se kikot, i daleka pjesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj durdevskoj noci kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je pocelo dobijati cudne razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet može toliko izobliciti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjacka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, cuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noc ga je puna, poletjece nocas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesecine, i niko nece ostati razuman, buknuce ljudi strašcu i bijesom, ludošcu i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda cu ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve griješne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve što cinimo? Je li rijec božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

Mesa Selimovic

O, samo to ne…

... May 27th, 2007 § 0 comments §

O, samo to ne…
Prkoseci zakonu gravitacije, u njenom oku je blistala malena suza, a onda se ipak otkinula i nestala putujuci kraj nosica. Znam, more je potopilo Atlantidu, i, krckajuci stene kao lešnike, išaralo lokalnu planetu. Brzaci lome turbine, a mutne velike reke nakrive šešir, pa potope Kinu i Indiju kao veliki veš. I nikom ništa…
Ali, suza je kraljica. Suza je najmocnija vodena sila.
Trudeci se da to ne deluje nervozno, lupkao sam neki takt, pokušavajuci nezrelo da privucem njenu pažnju.
Neuspešno…
Ne znam kada je pocela da me gleda, ali nije prestala ni kada sam podigao glavu i pogledao je ravno u oci.
Oni koji su nekad uspeli da vrate osmeh na lice na kom još ima tragova suza, znaju kako je to dobar osecaj.

Djordje Balasevic

Kako da zadržim dušu, da mi ne dirne tvoje?

... May 26th, 2007 § 0 comments §

Kako da zadržim dušu, da mi ne dirne tvoje?
akko da se s njome vinem k drugim stvarima što postoje?
Ah, rado bih se sakrio u tami kraj izgubljenog neceg koje stoji na tihom, strašnom mjestu nekom što ne treperi od dubina tvojih, ali sve što nas dirne, to nas slije skupa kao gudalo što dvije žice jednim glasom daje.
Gdje smo?
Na kojem glazbalu to zvuci?
I koji igrac ima nas u ruci?
O slatka pjesmo.

Rainer Maria Rilke

Tako je govorio Zaratustra

... May 26th, 2007 § 0 comments §

Zaratustra pak gledaše po narodu i cudaše se. Pa onda progovori ovako:
Covek je konopac, razapet izmedu životinje i natcoveka, – konopac iznad ponora.
Jedan opasan prelazak, jedno opasno putovanje, jedan opasan pogled unatrag, jedno opasno oklevanje i zastajanje.
Što je veliko na coveku, to je da je on most a ne cillj: što se na coveku može voleti, to je da je on i prelazak i zalazak.
Ja volim one koji ne umeju da žive, osim kao oni koji zalaze, jer su to oni koji prelaze.
Ja volim velike prezritelje, jer su veliki poštovatelji, i strele ceznuca za drugom obalom.
Ja volim one, koji ne traže tek u zvezdama razloge da zadu i da budu žrtvovani: nego se žrtvuju zemlji, da bi zemlja jednom postala natcovekova.
Ja volim onog, koji živi da bi saznavao i koji hoce da saznaje, da bi jednom živeo natcovek. I tako hoce on svoj zalazak.
Ja volim onog, koji radi i pronalazi da bi natcoveku kucu sagradio i za njega zemlju, životinju i biljku pripremio: jer tako hoce on svoj zalazak.
Ja volim onog, koji voli svoju vrlinu: jer vrlina je volja za zalaskom i jedna strela ceznuca.
Ja volim onog, koji ne zadržava za se ni truna duha, vec sav hoce da je duh svoje vrline: tako on koraca kao duh preko mosta.
Ja volim onog, koji od svoje vrline nacini svoju naklonost i svoju kob: tako on hoce vrline svoje radi još da živi i da ne živi više.
Ja volim onog, koji nece da ima odviše mnogo vrlina. Jedna vrlina je više vrlina nego dve vrline, jer je više cvor na koji se veša kob.
Ja volim onog, cija se duša rasipa, koji nece da mu kažu hvala niti uzvraca: jer on uvek poklanja i nece da se sacuva.
Ja volim onog, koji se stidi kad kocka padne u njegovu korist i koji tad pita: ‘zar sam ja varao u igri’? – jer hoce da zade.
Ja volim onog, koji zlatne reci svojih dela unapred baca a još uvek više drži nego što je obecao: jer on hoce svoj zalazak.
Ja volim onog, koji opravdava buduce ljude a iskupljuje prošle: jer on hoce od sadašnjih da propadne.
Ja volim onog, koji kažnjava svoga boga, zato što voli svoga boga: jer on mora propasti od gneva svoga boga.
Ja volim onog, cija je duša duboka još i u ranjenosti, i koji može da propadne i usled malog doživljaja: tako taj ide rado preko mosta.
Ja volim onog, cija je duša prepuna, tako da zaboravlja sam na sebe i sve se stvari nalaze se u njemu: tako ce sve stvari biti njegov zalazak.
Ja volim onog, koji je slobodna duha i slobodna srca: tako je njegova glava samo utroba njegova srca a srce njegovo tera ga u propast.
Ja volim sve one, koji su teške kapi, pojedinacno padajuci iz tamnog oblaka, koji se nadvio nad covekom: one oglašuju da je blizu munja i odlaze u propast kao glasnici.
Vidite, ja sam jedan glasnik munjin i jedna teška kap iz oblaka: a ta munja zove se natcovek. –

Friedrich Nietzsche

Razbijam si glavu, dakle jesam

... May 25th, 2007 § 0 comments §

Susrecem redom samo mlade kretene koji si ne žele “razbijati glavu” . Dok ja, s tri banke i nešto, još malo pa cetiri kad bolje promislim, jedino što volim jest upravo “razbijati si glavu” : secirati ono što ne štima u mom idiotskom životu i teoritizirati o tome kako bi svijet oko mene trebao izgledati. Covjek si mora neprestasno “razbijati glavu” ako želi postojati. Razbijati si glavu i ici njome kroza zid. Danas bi Descartes rekao: “Razbijam si glavu, dakle jesam.”

F. Beigbeder

Kako su ljudi nesavršeni.

... May 23rd, 2007 § 0 comments §

Kako su ljudi nesavršeni. U svemu. Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže u ženi u drugom covjeku u laži. Potrebna mi je ta druga polovina a o njoj ništa ne znam. Drugi covjek je zatvorena kutija i ništa iz njega nece izaci ako to on ne želi. Mi možemo da stojimo pred tajnom danima, ništa nam se nece otkriti. Nepotpuni smo a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom.
Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj cistoci. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslušali.

Meša Selimovic

Happiness

... May 22nd, 2007 § 0 comments §

Whoever embraces a woman is Adam. The woman is Eve.
Everything happens for the first time.
I saw something white in the sky. They tell me it is the moon, but
what can I do with a word and a mythology.
Trees frighten me a little. They are so beautiful.
The calm animals come closer so that I may tell them their names.
The books in the library have no letters. They spring forth when I open them.
Leafing through the atlas I project the shape of Sumatra.
Whoever lights a match in the dark is inventing fire.
Inside the mirror an Other waits in ambush.
Whoever looks at the ocean sees England.
Whoever utters a line of Liliencron has entered into battle.
I have dreamed Carthage and the legions that destroyed Carthage.
I have dreamed the sword and the scale.
Praised be the love wherein there is no possessor and no possessed, but both surrender.
Praised be the nightmare, which reveals to us that we the power to create hell.
Whoever goes down to a river goes down to the Ganges.
Whoever looks at an hourglass sees the dissolution of an empire.
Whoever plays with a dagger foretells the death of Caesar.
Whoever dreams is every human being.
In the desert I saw the young Sphinx, which has just been sculpted.
There is nothing else so ancient under the sun.
Everything happens for the first time, but in a way that is eternal.
Whoever reads my words is inventing them.

Jorge Luis Borges

Tlo pod njenim nogama

... May 22nd, 2007 § 1 comment §

Gubitak Istoka znaci dezorijentisanost. Pitajte bilo koga moreplovca – na moru je vodic istok. Ako izgubite istok, izgubili ste uporiste, izvesnost, znanje o tome sta jeste i sta bi moglo biti, a mozda i sam zivot. Za kojom ste zvezdom posli stigavsi na ovu putanju? Tako je. Istok je orijentacija, orijentir, Orijent. Tako glasi zvanicna verzija. Tako kaze jezik, a jezik nikada ne treba dovoditi u pitanje.

Ali pretpostavimo ipak nesto drugo. Sta ako je citava prica – orijentacija, svest o mestu boravka i sve ostalo – sta ako je sve trik? Sta ako je sve – dom, bratstvo, citava sarada – samo ogromno, sveopste, vekovno ispiranje mozga? Sta ako pravi zivot zapocinje tek kad se usudite da sve odbacite? Kad se otisnete od ukotvljenje ladje porodicnog doma, presecete konopce, isupstite lanac, isplovite van mape, kad jednostavno isparite, nestanete, zbrisete, sta god – mozda biste tek tada mogli da zivite slobodno! Bez uputstava kako da postupate, zasto i gde da zivite. Tamo gde niko ne bi mogao da vam naredi da odete nekud i poginete za njega, ili za boga, niti bi mogao da vas presliava zbog toga sto ste prekrsili pravila, ili zbog toga sto ste bas vi jedan od onih kojima, iz razloga koji vama, nazalost, ne mogu biti sapsteni, nesto nije dozvoljeno. Mozda morate da prodjete kroz okean beznadja, kroz haos i jos dalje, morate da podnesete samocu i nesnosan strah zbog gubitka sidra, uzas pojedinaca oko koga se obrcu horizonti, poput stranica novcica koji je neko bacio u vazduh.

Vi to ne zelite. Vecina to ne zeli. Svetska perionica mozgova ima prilicno vestu ruku – ne skaci sa te litice, ne idi kroz taj prolaz, ne ulazi u taj vir, ne rizikuj, nemoj preci tu crtu, ne iskusavaj me tako grubo, upozoravam te da me ne zacikavas, a ti to ipak cinis, stavljas me na probu. Neces dobiti priliku, zaboravio si molitvu, unisten si, svrseno je sa tobom, nisi mi nista, mrtav si za mene, za svoju porodicu, naciju, rasu i za sve sto je trebalo da ti bude vrednije od zivota, i da mu sluzis kao gospodaru, da ga slepo pratis, da mu se klanjas, da ga obozavas i da mu se pokoravas; mrtav si, cujes li me, gotovo je, bedno kopile, a cak ti ni ime ne znam.

Zamislite ipak da ste to ucinili. Da ste iskoracili sa kopna ili skocili u kobni vir i da pred sobom vidite carobnu dolinu koja se nalazi na kraju Svemira, blazeno carstvo vazduha. Sa svih strana dopire muzika, a vi je udisete – izdisete, bez prestanka, tako da je postala deo vaseg tela. Sladja je od “poseda” u vasim grudima.

Vina je bila prva koja je to ucinila. Ormus je skocio za njom, a ja sam kao i obicno bio na zacelju. I mogli bismo dugo raspravljati o tome zasto smo skocili, i da li nas je neko gurnuo, ali ne mozete osporiti da smo svi to ucinili. Bili smo tri kralja Dezorijenta.

Ostao sam samo ja da ispricam nasu pricu.

Salman Rusdi

Nijedan covjek nije otok

... May 21st, 2007 § 0 comments §

“Nijedan covjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je covjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje – Evrope je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog covjeka smanjuje mene, jer sam obuhvacen u covjecanstvu.
I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni;
Tebi zvoni”

Ernest Hamingway

Romanticni Egoist

... May 20th, 2007 § 0 comments §

Sve te rijeci ponavljane svake veceri razlicitim djevojkama sa zadivljenim pogledom djeteta koje otvara paket s poklonom. Promjena navodi na ponavljanje. Ostati s istom, paradoksalno, omogucuje inovacije. Don Juani nemaju mašte. Misli se da je Casanova stahanovac, dok je on zapravo lijencina. Jer uzalud mijenjaš ženu, ostaješ uvijek isti muškarac, privrženik linije manjeg otpora. Ostati zahtjeva više talenta.

F. Beigbeder

Gde sam ja to?

Trenutno pregledate arhivu May, 2007 za Citati i po neka priča.