Osjecanje zivotne stvarnosti…

Osjecanje ove i ovakve životne stvarnosti jedino je važno, i taj duboki i jedini realitet ne osjeca nitko, o tome ne govori i ne misli nitko, a jedino taj realitet stvarati znaci stajati svima stran, osamljen, dalek, tud, nepoznat, ovdje i ovako, za sve i svima potpuno idiotski suvišan! A baš to je problem! Treba se tuci dan i noc za taj realitet, i iz onih grimasa i užasa, ludaka i prljavština probijati se do samoce i do ovakve ciste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izaci! Izaci treba u slobodne, plave prostore! Izaci treba! Nalijevo ostaje musavi talas grada i treperenje svjetiljaka, laju psi, grad je prazan i stran i odvratan, a svjetiljke na periferijama gore jednako tužno, mrtvacki, kao u ono daleko vrijeme, kada smo se žderali sa ženkama (i jednom i drugom i trecom), sve ostaje iza nas, psi laju, a covjek s palicom šece nebeskom vedrinom izmedu Oriona i Plejada i šal mu vijori u prostoru. To postoji stvarno, kao najistinitiji i najdublji realitet. Sklad mirnog i tihog dubokog disanja dalekih prostora, gdje nema ni kiše, ni crkava, ni zbornice, ni matematickih zadacnica, ni nekih bolesnih mozgova, što bale covjeka kao slinavi puževi. Vjetar svira, covjek hoda hrabro i silno, zvijezde škripe pod nogama, i sve je zaboravljeno. Covjek sada nije jedan odredeni covjek, Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na toj i toj srednjoj školi, i ne stanuje u malom provincijalnom gradu, gdje su stjenicave kavane i tri spomenika (dva generala i jedan fratar). Blatne ulice, spuštene zavjese, lokotima zakljucana vrata, a po krcmama vino, samoca i dim. Oh, kako mora da je neugodno živjeti u takvom malom gradu, gdje su ljudske glave same tikve vodenjace, napunjene bljutavim buckurišem, i gdje je sve ograniceno i dosadno. Ovako se treba penjati, na vjetru, slobodno, jako, neposredno! Rafael Kukec srkao je vjetroviti eliksir i punio se njime kao svileni zrakoplov i letio sve više. Energicno je grabio korak za korakom udarajuci svojim drvenim štapom zvjezdane svjetove lijevo i desno kao da razbija staklovinu. Zvijezde i sunca prskali su iskricavo u modrom staklenom prostoru, a duboko dolje nad gradom svirao je sjever pjesme pune kisika, što se dizao na površinu i pjenio kao mjehurici nad mocvarama. Drugoga jutra našli su prolaznici Kukcevo tijelo na maglenoj pruzi, i vlastima je uspjelo da utvrde identitet trupla tek poslije neobicno duge istrage. Da li se tu radilo o nesretnom slucaju ili o samoubojstvu, nije se moglo ustanoviti nikako.

Miroslav Krleza, Vjetrovi nad provincijalnim gradom

Ima u jeziku

Ima u jeziku izraza koji samo po sebi tako izdvojeni i u letu uhvaceni, plijene i nose moj sluh i moj duh, i otvaraju preda mnom neke nove i nepristupne vidike i daljine o kojima mozda ni onaj sto te rijeci izgovara ne zna nista, i ne sluti da bi mogli da postoje.
To su izrazi koji se mogu cuti od ljudi, i jos cesce od zena iz naroda kad govore o jakom uzbudjenju, povodom svojih briga ili steta, potresa, radosti ili ogorcenja.
Hvatam te rijeci kao slucajno bacene i srecno nadjene dragocjenosti, plovim neko vrijeme na svakoj od njih kao na slobodnom brzom oblaku, i posmatram nove i nevidjene svjetove oko sebe.
Ta igra traje nekad duze, nekad krace, i draza mi je od stvarnih dozivljaja, igara i uzivanja. A poslije, poslije ostaje – zaborav….

Ivo Andric, Znakovi pored puta

Djevojcica na putu

Išao je tako Hlapić, išao po cesti i razmišljao je tako kao da ide u četvrti razred pučke škole. Ali on nije išao u školu, nego je išao po svijetu tražiti svoje čizmice, a to je gotovo još i teže.
Kad je Hlapić tako hodao već po sata, opazi pred sobom na cesti jednu lijepu malu djevojčicu.
Djevojčica je imala spuštene kose, a na ramenu je nosila malu zelenu papigu. Išla je brzo, jer je i ona putovala. Zato je nosila u ruci svežanj povezan u crvenom rupcu. U svežnju su bile njezine haljine i rubenine, pa druge stvari.
Ta je djevojčica bila iz jednoga cirkusa, a zvala se Gita. To je malo čudno ime, ali u cirkusu ima mnogo čudnih stvari.
Hlapiću se Gita već izdaleka činila vrlo lijepa, jer je imala plavu opravicu sa srebrnom vrpcom opšivenu. Opravica je doduše bila dosta poderana, ali ništa zato! Gita je imala i bijele cipele sa zlatnom kopčom. I cipele su bile dosta stare i pokrpane, ali i opet ništa zato! Gita se Hlapiću ipak jako lijepa učinila, pa se požurio da je stigne.
„Dobro jutro!“ reče Hlapić kad je došao do Gite. Ali pomislite kako li se začudio kad mjesto Gite odgovori njezina papiga:
„Dobro jutro! Dobro jutro! Dobro jutro!“
Tri puta rekla je papiga „dobro jutro“. Bila je tako brbljava da bi osam dana neprestano govorila „dobro jutro“ da je nije Gita primila za kljun. Zatim počnu Gita i Hlapić razgovarati.
Gita je Hlapiću pripovijedala da ju je njezin gospodar ostavio u jednom selu jer je bila bolesna. Gospodar je otišao s cirkusom dalje preko dva sela i jednoga grada u treće selo i rekao je Giti da dođe.
„Sada putujem pješice u treće selo“, reče Gita. „To je vrlo daleko i dosadno.“
„I ja putujem“, reče Hlapić, „hajdemo zajedno.“
„Hajdemo“, reče Gita. „Ja sam vrlo žalosna. Jutros mi je netko ukrao na cesti škatulju dok sam išla na zdenac da se napijem vode. U škatulji sam imala svašta, i moje zlatne naušnice bile su unutra.“
„A meni je netko ukrao čizmice“, reče Hlapić. „Nemoj se žalostiti. Naći ćemo i naušnice i čizmice. Hajdemo samo dalje.“
„Hajdemo“, reče opet Gita, „ali sam jako gladna!“
„Bože moj“, mislio je Hlapić, „teško je s djevojčicama! Malo prije bila je žalosna, a sada je opet gladna.“
Ipak se Gita sve većma sviđala Hlapiću, pa zato reče on naglas:
„Naći ćemo već u selu posla, pa onda nećemo biti gladni. A kakav posao ti umiješ raditi, da se možemo ponuditi kakvom seljaku u službu?“
To je pitao Hlapić, a Gita odgovori ponosno:
„O, ja znadem svašta! Znam jahati, znam stajati na konju, znam skakati kroz obruč, znam se loptati s dvanaest jabuka najedanput, mogu gristi najdeblju staklenu čašu, a i pojesti je i još svašta takva znam što se radi u cirkusu.“
Sada se Hlapić počeo tako jako smijati da vi sebi to ne možete zamisliti! Tako se smijao da mu je s glave kapa pala.
„Ovo sve što ti znaš neće nam baš mnogo koristiti u nijednoj službi. Ako se budeš loptala s jabukama, pa grizla i gutala čaše, onda te neće nijedan seljak u službu primiti!“ rekao je Hlapić.
Gita se na to rasrdila. Ali Hlapić joj dade posljednji komadić kruha iz torbe, a zatim pođu svi skupa dalje na put da traže posla u selu. S jedne strane išao je Hlapić, a s druge Gita, a u sredini Bundaš. Giti na ramenu bila je papiga. To je bilo vrlo šareno i čudno društvo na cesti.

Ivana Brlic Mazuranic, Cudnovate zgode segrta Hlapica

Ljubav

Inteligencija bez ljubavi čini te nemoralnim.
Pravednost bez ljubavi čini te neumoljivim.
Diplomacija bez ljubavi čini te licemjernim.
Uspjeh bez ljubavi čini te arogantnim.
Bogatstvo bez ljubavi čini te pohlepnim.
Ljubaznost bez ljubavi te čini servilnim.
Siromaštvo bez ljubavi čini te ponositim.
Ljepota bez ljubavi čini te apsurdnim.
Autoritet bez ljubavi čini te tiraninom.
Posao bez ljubavi čini te robom.
Jednostavnost bez ljubavi oduzima ti vrijednost.
Molitva bez ljubavi čini te introvertiranim.
Zakon bez ljubavi te pokorava.
Politika bez ljubavi čini te egoistom.
Vjera bez ljubavi čini te fanatikom.
Križ bez ljubavi pretvara se u mučenje.

Autor Nepoznat

Moj zivot

Bila sam protiv braka svim umnim silama svoga bica. Bila sam i tada i danas, uvjerena da je brak besmislena, ropska ustanova, koja narocito medju umjetnicima neizbjezno vodi u razvod, na sudove i glupave brakorazvodne parnice. Onaj koji sumnja u ovo sto kazem, neka napravi mali pregled razvedenih umjetnika i skandala koje su donijele americke novine za poslednjih deset godina.

Ipak je necuven i necivilizovan varvarizam da zena mora biti prinudjena da trpi toliko mucenje. To se mora zaustaviti. Mora biti izmisljeno neko sredstvo za to da se ono izbjegne. Zapravo je neshvatljivo da u nase vrijeme, moderna nauka nije pronasla sredstvo za bezbolan porodjaj, kao nesto sasvim normalno. Kakvo je to nevidjeno strpljenje, ili je nedostatak inteligencije, kada zena uposte moze sebi dozvoliti da i za jedan jedini minut prolazi kroz takav uzasni masakr svoga tijela. Kakva bezumna predrasuda stoji na putu toj stvari? Kakva mlitava i kriminalna nebriga! Naravno, neko ce mi odgovoriti da ne pate sve zene do te mjere. Ne, mozda ne pate indijanke, neke seljanke ili africke crnkinje. Ali nazalost, sto je zena civilizovanija, to je strasnija ova agonija, opet kazem nepotrebna agonija. Dakle zbog te civilizovane zene, mora se pronaci civilizovan lijek za ovaj uzas. Dobro, eto, ipak nisam umrla od sega toga. A zatim reci cete, kad sam ugledala dijete shvatila sam da su se sve muke isplatile. Da, da, ali ja i dan danas kad se sjetim svega onoga sto sam podnijela, zadrhtim od muke i bjesa, jer tolike zene podnose muke zbog nevidjene sebicnosti naucnika koji mirno dopustaju da stradanja koja mogu da se sprijece.

Isidora Dankan

Znakovi pored puta…

Kazu da postoji negde mjesto pravog suda i pune istine. Tu se saznaje i objavljuje sve sto je medu ljudima bilo skriveno i tajno, kazuje sve sto je ostalo precutano i nereceno, ispravlja sve sto je ikad bilo naopako i krivo, vraca sve sto je utajeno ili oteto, dosipa onom kome je zakinuto, odasipa tamo gde se presipalo. Tu se pitanje ljudskog postojanja pravo postavlja i – ukoliko to zavisi od covjeka – do kraja rjesava. To je mjesto gde istina sja kao sunce koje ne zalazi, gde pravda caruje.

-Ah, pa to je ljepse od svih snivanih rajeva i utopija! Moze li biti da takvo mjesto zaista postoji? Ako postoji, moze li se znati gde je i kako se dolazi do njega?

-Moze. Ono je medu nama, ovdje gde sada stojimo.

-?!?

– Da! Budi hrabar, iskren i postojan, covekoljubiv, razuman i pravedan – i ono ce biti svuda gde tvoja noga stupi i tvoja rijec odjekne.

Ivo Andric