Ali to je možda samo nalicje medalje.

Kazati sve što se nalazi prvenstveno u podsvesti, dakle ono nereceno pre svega, ono nevideno i nepredvideno – jer ostalo se podrazumeva. Zato toliko seksa?
Džojs ponekad podseca na one slikare koji su slikali pomocu lupe: svaka pora, svaka dlacica, svaki miteser na svom mestu. Samo što je on (ma koliko da njegova analiza ima u krajnjem rezultatu sintezu) s tom minucioznošcu slikao unutarnje pore i mitesere na fluidnom tkanju duše, dlacice na onom delu podsvesti koji skriva genitalije i tamne nagone koji upravljaju mehanizmom obljube.
Španska srednjovekovna madona sa ocima od dijamanata, sa veštackim zubima od liskuna i s kosom od nedavno preminule infantkinje zvane Cedna. Presveta Deva Marija, virgo intacta, no toliko (do odvratnosti) slicna svome ženstvenom bicu i liku da bi je vatreni španski seljak silovao u crkvenom portalu kada se ne bi bojao – ipak – nekakve božje kazne, tacnije kada joj telo ne bi bilo – ipak – od drveta, a oci od dijamanata . . .
Tako su pravili nekad portrete i siluete u Španiji.
Ali to je možda samo nalicje medalje.

Danilo Kis

Mirku Kovacu

Prica koja sledi, prica koja se rada u sumnji i nedoumici, ima jedinu nesrecu (neki to zovu srecom) što je istinita: ona je zapisana rukom casnih ljudi i pouzdanih svedoka. Ali da bi bila istinita na nacin o kojem njen autor sanja, morala bi biti ispricana na rumunskom, madarskom, ukrajinskom ili jidišu; ili, ponajpre, na mešavini svih tih jezika. Tada bi, po logici slucaja i mutnih, dubokih i nesvesnih zbivanja, blesnula u svesti pripovedacevoj i po koja ruska rec, cas nežna kao teljatina, cas tvrda kao kindžal. Kada bi, dakle, pripovedac mogao da dosegne nedostižni i stravicni cas vavilonske pometnje, cule bi se ponizne molbe i užasna preklinjanja Hane Kšiževske, izgovorena na rumunskom, na poljskom, na ukrajinskom, naizmence (kao da je pitanje njene smrti samo posledica nekog velikog i kobnog nesporazuma), da bi se u predsmrtnom grcu i smirenju njeno buncanje pretvorilo u molitvu za mrtve, izgovorenu na hebrejskom, jeziku postanja i umiranja.

Pozitivan junak

Mikša (zovimo ga zasad tako) zašivao je dugme za manje od deset sekundi. Upalite šibicu i držite je medu prstima. Od trenutka kada ste je ukresali do onog casa kada vas oprlji po prstima, Mikša je vec prišio dugme na oficirskom mundiru. Reb Mendel, kod koga je Mikša radio kao kalfa, ne može da poveruje svojim ocima. Pricvršcuje naocari, uzima šibicu, i kaže, na jidišu: »Dede, još jednom, her Miksat.« Mikša ponovo udeva iglu, reb Mendel se smeši zagledan u kalfu, zatim naglo baca šibicu kroz prozor i pljuje u prste. Mikša, koji je vec prišio dugme na mundir her Antoneskua, trijumfalno kaže: »Reb Mendel, dovoljna je jedna jedina šibica da spali celokupna naftonosna polja Ploeštija.« Dok ovaj gleda u daleku buducnost osvetljenu ogromnim požarom, reb Mendel sa ona dva još vlažna prsta naglo poteže dugme na mundiru i zakovrce ga kao da zavrce vrat piletu. »Her Miksat«, kaže. »kad ne biste mislili tako glupo, mogli biste postati odlican majstor… Znate li da se petrolejski izvori u Ploeštiju procenjuju na nekoliko miliona galona sirove nafte?« — »To ce biti divan plamen, reb Mendel«, kaže Mikša zagonetno.

Danilo Kis

Man Gave Names to All the Animals

…U tom trenutku disk dzokej pusti „Man Gave Names to All the Animals“ Boba Dilana i on otkri jednu posve novu Unu koju do tada nije poznavao. Bacila se sama u epicentar uzavrele mase igraca sto je kljucala u tami i, predajuci se sklopljenih ociju tom kovitlacu, nudila se svima istovremeno… Una , izgleda, zivi jedino kad igra.Profesor , prateci pogledom njene egzibicije( pa ona ce se potucati sa citavom diskotekom), prepoznaje ljubomoru bez ikakvog izgleda na utehu: degradiran, odbacen u ugao, u senku sanka, nepotreban uljez u ovaj tajni krug mladih i lepih, opasnih i nimalo naivnih; vrelina mu pali lice, obuzima ga mucnina, povraca mu se od straha sto je uleteo u zamku. Gospode, ako te ima, naredi disk-dzokeju da prekine ovo mucenje, ovu sporu stvar, i zameni je nekom brzom , djuskavom, uz koju se ne moze igrati tako blizu, tako uvredljivo blizu- promeni plocu!A onda profesor prelazi granice patnje i mirno shvata da je zauvek izgubio Unu, gotovo je i sta se tu moze, bilo je lepo dok je trajalo,a on je samo imao srece sto je jedno vreme bila njegova;sada je s tim svrseno , pa neko cudno olaksanje oslobadja mu telo, celo, ruke, noge , stomak, sve;mirno placa svoj i Unin racun, pa slobodan, ponovo svoj, nezavisan macak, prolazi pored gorila na vratima i zakoraci u svezu noc … Neka se potuca s kim god hoce, mislio je , jutro ce svima biti isto! Prljavo i besmisleno.Isto osecanje krivice, iste zguzvane plahte, neistresene pepeljare, gorcina na nepcu, pikavac koji se davi u napola popijenoj casi, prasnjave cipele nasred tepiha, razbacana odeca, sivilo kroz koje se ljubavnici vracaju kuci u vecernjoj odeci, koja tako odudara od snuzdenih ljudi koji odlaze nas posao…Jutro ce sve izbrisati. Zapalio je cigaretu i povukao dubok dim i u tom casu zacuo grebanje na vratima- Unin uobicajeni znak da se macka-skitara vratila kuci. -Bas imas srece!-rekla je skidajuci mindjuse.-Koliko me je samo njih nocas zelelo, a imaces me jedini ti! Bas imas srece! -Zar?-kazao je hladno, i divlje zaronio u njenu mirisljavu kozu, vracen iz svog naivnog bekstva. Dok mu je ravnomerno disala na ramenu, znao je: bice to duga , iscrpljujuca bitka na zivot i propast da se oslobodi ove devojke koju mu je poklonio slucaj…

Momo Kapor

Lepe li price

Alhemicar uze knjigu koju je neko iz karavana poneo sa sobom. Knjiga je bila bez korica, ali on je uspeo da utvrdi da je njen autor Oscar Wilde. Listajuci knjigu naišao je na pricu o Narcisu.
Alhemicar je poznavao legendu o Narcisu, lepom mladicu koji je išao da posmatra sopstvenu lepotu koja se ogledala u jezeru. Toliko je bio opcinjen samim sobom da je jednog dana pao u jezero i utopio se. Na mestu gde je pao nikao je cvet koji su nazvali narcis.
Ali Oscar Wilde nije tako završio ovu pricu.
On je napisao da su, kada je Narcis umro, došle šumske nimfe i zatekle dotle slatkovodno jezero pretvoreno u krcag slanih suza.
– Zašto placeš? – upitaše šumske nimfe.
– Placem za Narcisom – rece jezero.
– Ah, nimalo nas ne cudi što placeš zbog Narcisa – nastaviše one. I pored toga što smo mi sve stalno trcale za njim po šumi, ti si bilo jedino koje je imalo priliku da izbliza posmatra njegovu lepotu.
– Pa zar je Narcis bio lep? – upita jezero.
– A ko bi to osim tebe mogao bolje da zna? – odgovoriše iznenadene nimfe. – Na kraju krajeva, on se svakog dana s tvojih obala naginjao nad tebe.
Jezero je za trenutak zacutalo. Najzad, rece:
– Ja placem za Narcisom, ali nikad nisam primetilo da je Narcis lep.
Oplakujem Narcisa zato što sam, uvek kada bi se on nagao nad mene, moglo u dnu njegovih ociju da vidim odraz svoje sopstvene lepote.
Lepe li price, rece Alhemicar.

Paolo Koeljo

Mnogo samujes

Mnogo samujes i dugo cutis sine moj, zatravljen si sa snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, spustene vjede i glas kao skripa tamnickih vrata. Izidi u ljetnji dan, sine moj.

– Sta si vidio u ljetni dan, sine moj?
– Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vjecno, a covjek slab i
kratkovjek.
– Sta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
– Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vjecna.
– Sta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
– Vidio sam da je ovaj zivot stvar mucna koja se sastoji u nepravilnoj izmjeni grijeha i nesrece, da zivjeti znaci slagati varku na varku.
– Hoces da usnes, sine moj?
– Ne, oce, idem da zivim.

Ivo Andric, Ex Ponto

Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci

Kad jedno odredjeno stanje pocne da vas muci, da postaje neizdrzljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje nece biti, jos manje pomisljajte na bjezanje natrag, jer se od toga pobjeci ne moze. Da biste se spasli, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znaci isplivati na povrsinu, osloboditi se.
To vazi za sve: za rad, za nerad, za porocne navike kojih se stidite a kojima robujete, za zivot cula, za muku duha.

Ivo Andric, Znakovi pored puta

Knez sa tuznim ocima

Bio je jedan knez (ali uistinu bio, ne da ja to tek tako pricam) koji je ima tuzne oci i malu knezevinu. Njegova zemlja bila je zaista malena, tako malena da bi on, kad bi se zamislio na popodnevnoj setnji, uvijek presao granice svoje zemlje i usao u susjedsku. Tolika je eto bila njegova knezevina, manja nego jedna dobra setnja. A oci je imao zaista tuzne. Lepe, tamne, osencane dugim trebavkama, a beloocnica s lakim modrim tonom kao u mlade teladi ili jekticavih devojaka iz provincije. Zene su govorile da te oci „govore“, a muskarci su cutali. („Tebi sve govori!“ rekao je rastresito i mrzovoljno jedan novcar svojoj zeni.)

Ali knez nije mnogo mario za zene ni za druge razonode. On je brinuo brigu o svojoj zemlji i danju i nocu mislio kako da je usreci. Kako je knezevina bila odvec malena za takva veca preduzeca i planove, on je gradio mostice od trske i male mlinove, koji ne mogu mljeti, ali je bilo milina pogledati kako se na potocima okrecu bezbrojni vitlovi razbijajuci vodu s lopatice na lopaticu. On je podrezivao svaki grm da ne raste preko mere i da bi zadrzao neobicnu formu cuna ili mnogokutnika koji mu je on odredio.

Nasred knezevine bilo je jedno stablo, inace kruska divljaka, to je bilo najvece stablo u zemlji u s njega je knez zabranio da se jede. Podanici su strogo obdrzavali tu zabranu i to stablo je bilo poznato u cijeloj knezevini pod imenom „Najsladje Voce“.

Cesto su cak iz najdaljih zemalja dolazili putnici da se poklone knezu tuznih ociju; on bi ih primao, gledao, trepcuci i u zabuni sta da im rece, a oni odlazili ocarani dubinom njegova pogleda i dubokim znacenjem njegove sutnje.

I dogodi se jednom da je knezev pogled pao na jednu zenu kao sjena u kojoj se ona razbolje.

To je bila plava i mlada zena jednog slikara, koji je zivio od svojih slavnih slika i lepih verskih napisa, koji su visili po hramovima. Slikar je bio covjek onizak i snazan, a veseo i pun neke nutarnje vatre u zivotu i radu. Nenavikla na laz i pretvaranje, ona podje sva blijeda do slikara i rece mu s onim bolnim mirom koji razoruzava i kojim govore zene kad istinski ljube:

— Vidila sam kneza. Ne mogu ti dulje biti zena. Ja moram da idem njemu, da mu sluzim svojim tijelom i svojom dusom, koliko to jedna zena moze. Dosla sam da ti to kazem. Cini s mene sto hoces.

Stajala je pred njim opustenih ruku, sva obasjana nesrecom kojoj se ne moze umaci. A niski slikar, covjek velike duse, okrenu lice od nje i cekase tako sve dok nije otisla.

Od kad su zapisane prve price ne pamti se da je bilo dvoje dostojnijih ljubavnika koji su se ljepse rastali pred zlom, koje moze svakog da zadesi.

Ona podje knezu. Kad je stala pred njega, premiruci od njegova pogleda, nije vidjela nista do njegovih ociju. Ponudi mu se s izrazom krivca, i ostade da mu sluzi. Prodje dosta vremena.

Ali ima dana u godini kad se zena ne moze zadovoljiti pogledom. U nasim knjigama nije zapisan broj tih dana, jer on nije kod svih zena jednak. Ali svaka ih ima.

Takvi dani dodjose, nakon mnogo cekanja, slikarevoj zeni i knezevoj ljubovci. Najednom se sva zena promijeni. Zaigrase joj misici, rasirise se oci u nabrekose usne. Ona pritiste rukom ljubicast atlas na grudima. A pogled joj strasan, strasan za citav pedalj iznad knezeve glave. Govorila je knezu vise vrelim dahom nego nejasnim recima. On je gledao u nju svojim pogledom od rodjenja, a ona zastade pred dubokom sutnjom toga pogleda kao pred vodom preko koje se ne moze, i tada po prvi put vidje njegovu malu lubanju, uska pleca i nikakve noge. Zena pade pred saznanjem nove i poslednje nesrece, lijevi joj obraz zadrhta i sve joj tijelo savi u plac. Knez ode, sutljiv i sav u pogledu.

Dani idu a bol nece da predje. To je strasnije od prebijene zivotinje i posjecena stabla. Snovi i pomama svih misica, a krv staje cas u glavi, cas u srcu. Jedna ruka je kod slikara, druga kod kneza, pa je razapinju da urla od bola i umire od sramote.

A jedno jutro se dize sa svog loga zena, prevarena i ocajna, pomisli jos jednom na slikara, koji radi kraj prozora u ostrom i finom mirisu boja i na njegove ruke jake i svjeze oprane poslije rada, pomisli na svoju srecu od nekad i na nesrecu od sada pa do vijeka — i izidje na trg, gdje je u sjeni „Najsladje Vocke“ sjedio knez, okruzen svojim podanicima i udivljenim posjetnicima iz daleka. Oni su, uvijek u sjeni njegova pogleda, slavili kneza, uredjenje njegove drzave i sve darove koje mu je Bog dao.

Svi se zacudise da u to doba i na neprilicnu mjestu pristupa zena knezu. Bila je blijeda iako je sva gorila. Knez je gledao u nju ocima koje ocaravaju i zaustavljaju, ali ona, zena nesrecna i mucena najvecim bolovima koje priroda poznaje, ne poniknu pred njim, nego raskinu zeljnom rukom car njegova pogleda kao paucinu, i prije nego je tko mogao spijeciti — strasno je reci! — pljunu mu glasno i zestoko u oci.

— Pfu!

Zatim se kao olaksana okrenu. Jedan cas zaprepastenje sutnje, a onda je raznesose na maceve.

Ali knez je oslijepio.
Poslednje sto je vidio bile su njene usne vlazne i crvene.

Bez ociju on je bio ubrzo svrgnut. I nevjerojatno je kolika je bila mrznja i odvratnost sto je sirio oko sebe. Ona je bila jednaka njegovoj nekadanjoj moci. U cijeloj zemlji nije se moglo naci ni jedno pesto koje bi ga vodilo, nego je kuckao stapom po svijetu, gladan i bos.

I zacudo; ni knjige, u kojima je najpre zapisan ovaj dogadjaj, ne nalaze samilosne rijeci za bijednog kneza; poslije jedne pouke mladicima, zavrsavaju rijecima:

„… jer je pljuvacka ovakve zene dovoljna da se otruje cijelu vojsku najveceg cara, a kamoli ne jednog covjeka“.

Ivo Andrić

Sasvim je drukcija zelja za moci

Sasvim je drukcija zelja za moci koja se sastoji u pomaganju ljudima, koja pobjeduje ljubavlju, koja podstice na sporazumjevanje. To je velika moc, kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi i koja bi zlo ucinila nemogucim. S takvom moci covjek nije zrno pijeska, nije nevazan.
Ne moze da govori o tome postoji li neko vrhovno bice ali je sigurno da nase ljudske stvari niko nece urediti ako ih ne uredimo mi sami. Cekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sili sto ljudi uzaludno cine hiljadama godina, znaci ustvari priznati beznade i ne uciniti nista da bude bolje medju ljudima…

Mesa Selimovic, Tvrdjava

Cudna sprava

Moj djed Rade plasio se ne samo raznih zivotinja (zmija, dazdevnjaka i riba) nego je zazirao i od mnogih sprava i masina: od pusaka, termometara, vaser-vage i tako dalje.Ni pod kakvim izgovorom u nasu kucu nije se smjela unijeti puska: ni puna ni prazna, ni pokvarena, ni rastavljena. Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuzivalo bi mu se u stomaku, a od vaservage je zakretao glavu kao od urokljivih ociju. Medutim, jedino je prema satu oduvijek imao neko posebno strahopostovanje gledajuci u njemu tajanstveno bice koje zivi svojim zagonetnim zivotom, cistim i mudrim kao kod kakvog drevnog pravednika. Nije ga cak volio ni u ruke uzeti, bojeci se da ga na neki nacin ne obesveti i ne uprlja.
Djedov rodak Sava, stari lopov i nikakva vjera, cesto bi se oko toga dohvatio s djedom.
– Ma kako ti to zazires od sata kao da je pred tobom ziv stvor, a?
– Pa dasta je nego ziv – mirno kaze djed.
– Sat ziv?! – zabezekne se Sava.
– Ziv, bogme, i deset puta mudriji nego ti.
Iako bas nije bilo tesko ispasti mudriji od Save, starcic uvrijedeno puse:
– Mudriji od mene? O, vidi ti njega.
– Da, da. U po dana, u po noci, kad ti god drago, samo ga otvoris, a on ti cak, cak! – toliko i toliko sati. Ehe, dragi moj, a ti ne znas ni na koliko si mjesta supalj, a kamoli sta drugo. Djed poucno digne prst.
– Prema jednom satu, brate Savo, ti si jedna obicna bena.
– Dasta sam nego bena. Kod Babica se pece rakija, a ja ovdje kod tebe dzaba tupim zube – iskreno priznaje Sava i dize se da pode.
U nasoj kuci, otkad se zna i pamti, nikad niko nije imao sat, nit je ko znao da po njemu cita vrijeme. Moj stric Nidzo, kad se vratio sa solunskog fronta, pravio se da „zna u sat“, ali kasnije se ispostavilo da on umije samo ponesto oko male kazaljke, pa je njegovo odredivanje vremena ispadalo, otprilike, ovako:
– Jos samo kolik za jedan nokat pa ce podne.
To „gledanje u sat“ za mog je djeda bila jedna isto tako tajanstvena i pomalo natprirodna umjesnost kao i gatanje u dlan. Ako si roden za to, ti ces tu rabotu i nauciti, ako pak nisi, dzabe ti je.
Da zene ne znaju u sat i da to nisu zenska posla, to je za djeda bilo nesto sto se samo po sebi razumije. Jedne godine i nasa kuca dobi sat. Bilo je to ovako: Imao ti je djed jednog pobratima i prijatelja, nekog Petraka, samardziju po zanimanju. Taj ti je citave godine lutao ispod Grmeca, od sela do sela, i ljudima pravio i popravljao samare, propijajuci svoju zaradu cesto vec i na licu mjesta, uz domacina kod koga je radio.
Na Miholjdan, krsnu slavu nasu, Petrak je osvitao kod nase kuce, svecan i obrijan, i zdravio se s djedom:
– Pobratime Rade, da nam bude srecan danasnji svetitelj.
Ostao bi tako koji dan, napio se, napricao, ispregledao djedove samare i jednog jutra, evo ti ga, obuvena i potpasana, ljubi se s djedom i utjesno prorokuje:
– Brzo cemo se mi opet sresti, pobratime, okrugla je zemlja.
Jedne godine tako, rastajuci se s djedom, on mu pruzi povelik izlizan dzepni sat.
– Evo ti, pobratime, ovo ces mi sacuvati za dogodine. Zaradio sam ga u dobra covjeka, pa mi je sve strasivo da ga djegod ne propijem.
Djed obrisa oba dlana o caksire i primi sat pobozno kao naforu pred oltarom.
– U redu, pobro, bice pazeno k’o oci u glavi.
Sat je bio zakljucan u djedov sanduk i na njega se brzo i zaboravilo, sve dok ja jednog dana ne doperjah iz skole ponosito se sepureci:
– Djede, ja znam gledati u sat, ucili nas u skoli.
– Idi, beno, gdje ce dijete znati u sat. Hajde de, da si bar vojsku odsluzio, drugo bi bilo.
– Bogami, djede, znam. Znam ga i naviti pa da ide.
– E, e, lazi samo.
– Daj vamo pa ces vidjeti.
Moljakao sam, ulagivao se, aja, nije pomagalo. Tako cijenjenu stvar u djecje ruke, to je za djeda bio odvec velik rizik.
Sljedeceg Miholjdana pobratim Petrak ne pojavi se na nasoj slavi. Djed se zabrinu.
– Da nije bolestan, bog ti ga vidio?
Propitivao se za nj u varosi, na stocnoj pijaci, na crkvenom saboru, ali od pobratima ni traga ni glasa. Te jeseni niko ga pod Grmecom nije vidio. Na jednome mjestu djeda utjesise pricom kako je stari govorio da ce preko Une, u Kaure, da tamo pretresa i pravi samare.
– Bogami ce njega, onako pijana, gdjegod umlatiti i opljackati Kauri, lopovi su to – vajkao se djed.

Jednog popodneva, tek sto stigoh iz skole, djed me tajanstveno pozva u svoj sobicak. Bio je sam kod kuce.
– Odider vamo.
Poceprkao je po svom sanduku, izvadio iz plave hartije Petrakov sat i nepovjerljivo me pogledao.
– A znas ga naviti, velis?
– Znam.
– Deder.
Starac me usjede na svoj krevet, stavi mi sat u ruke i bez daha se zagleda u moje prste. Kad je navijanje bilo gotovo i sat zacaktao jasno i ravnomjerno, on ga uze u ruke, prinese desnom uvu i sav ozaren prosaputa:
– Aha, radi, radi, kuca!
Spustio je sat u krilo kao da se odmara, zagledao se nekud u daljinu i obradovano protepao:
– A, znao sam ja da je on ziv, rda jedna. Ziv i zdrav.
– Ko to, djede?
– Moj pobro. Da je on mrtav, i njegov bi sat umro. Pa da, tako ti je to.
Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je navece cak i u mlin poveo. Do dugo u noc sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale zabe pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li jos na zemlji ili zajedno s mjesecom ronis kroz rasperjane naviljke oblaka.

Branko Copic

Muškarci obicno slabo razlikuju boje

Muškarci obicno slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naci. Njegov spektar svodio se na svega cetiri osnovne boje, a ono ostalo – to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je cica dobre volje!), na neki vrlo neodreden opis: “Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako – i jeste i nije.”
Kako je na ovome našem šarenom svijetu vecina stvorenja i predmeta obojena “i jest i nije” bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noci, rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuce crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna suncana jutra zracio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaci cak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gundao majuci se po dvorištu:
– Pazider ga, sva se bašta modri kao civit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.
Djedov rodak Sava Damjanovic, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispicutura i pricalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed prica, on ti ga istom zacudeno prekine.
– Otkud lisica crvena kad je žuta!
– Hm, žuta? – beci se djed. – Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružicast baburast nos i vreci:
– Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaca znaju daje žuta, a ti…
Savin svijet prostire se do Bihaca, jer je cica nekoliko puta tamo ležao u hapsu, ali cak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
– Hm, Bihaca! I drugi su ljudi ležali u bihackoj Kuli pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i cuti, ne kvari mi unucadi.
A unucad, nas troje, nabili se u došak blizu starca i cekamo kad ce Sava zapoceti sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja, i ja sam, vec na prvom koraku od kuce, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
Negdje sredinom godine uciteljica nam je pricala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok ce ti odjednom upitati:
– Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
– Evo ga, Branko ce nam kazati.
– Vuk je zelen! – okidoh ja ponosito.
Uciteljica se trže i zacudeno nadiže obrve.
– Bog s tobom, dijete, gdje si to cuo?
– Kaže moj djed – odvalih ja samouvjereno.
– Nije tacno, vuk nije zelen.
– Jeste, zelen je! – neocekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk cestitog djeda Rade.
Uciteljica mi pride sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuce me za uvo.
– Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro placuci otklipsao sam toga dana kuci i šmrcajuci ispricao djedu sve što se u školi dogodilo.
Ni slutio nisam kakva ce se bura oko toga podici.
Šta! Pred citavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje receno, budalom! Dotle li smo došli? I još reci da vuk nije zelen vec nekakav… hm! E, to ne može tek tako proci.
Sjutradan, pušuci poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvorište i pred svom djecurlijom razgalamio se na uciteljicu:
– A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a? Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, citavog vijeka s njima muku mucim, a ona ti tu… Po turu bi tebe trabalo ovim štapom, pa da se jednom nauciš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se uciteljica, a mi daci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.
Vec sljedeceg jutra djeda otjeraše žandarmi. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj “buvari”, a kad se vrati, ublijedio i mucaljiv, on mi navece poprijeti prstom.
– A ti, jezicko, nek te ja još jednom cujem da blejiš kakav je ko, pa cu ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tice kakav je vuk.
– Pa kad me je ona pitala.
– Pitala te, hm! Imao si da cutiš, pa kvit.
Sljedeceg proljeca, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rodaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijece ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljece iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozracno i svijetlo pa ti se prosto place, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

Branko Copic

Vratit cete se vi do iducega ramazana.

Prva rijec koju sam naucila na njemackom bila je brot, kruh.
Ne zato sto smo mi svi u ovu zemlju dosli trbuhom za kruhom, nego zato sto kruha u njoj na pocetku ne mozes nac ni za lijeka. Dodjes u gostionicu ili restoran, sta god zazelis sve ti donesu, ali bez kruha. Ili, pozovu te na rucak i gledas kako jedu corbu bez kruha, cuspajz bez kruha, bratvurst bez kruha, gulas bez kruha, predjelo, glavno jelo i nahtis sve bez kruha. A znas kako je u nas u Bosni – kruh ti je baza. Ako imas kruha, imas svega. Mi smo ti naucili svako jelo jesti s kruhom, svako osim pite.
A imaju oni kruha, hljebova i peciva trista vrsta. Kad dodjes u njihove pekare ponude ti bijelog, pa crnog, najvise crnog i grahama. Osim toga u kruh oni ne stavljaju samo germu i so kao mi, nego i zacine, i jos ga nafiluju i orahom i bademom i grozdjicama i bog te pitaj cim. Ne znas jel’ kolac ili kruh. Pa opet, za svoje svetkovine i vajnahte peku bozicne, uskrsne i sta ti ga ja znam kakve sve hljebove. Pa peciva, kifli, kroasana, vekni i brocni. Ja najvolim onaj pustaveken, onaj polubijeli s malo mekinja. Samo, kruh u njih nije jeftin kao u nas, ovdje je jedna struca cetiri, pet, sest maraka. Imaju oni kruha i u restoranima, ali uvijek moras posebno napomenuti. Ja sad, cim mi tutne jelovnik, kazem: ajn bishen brot, i tek kad mi donese kruh, tek onda narucujem jelo i pice. Ali, svi ti njihovi kruhovi su opet nekako kiseli i betni, opori, brate, i neukusni.
Kad se ja sjetim nasih ramazana i iftara, kad se sjetim Prijedora i Sane, kakvi su se tamo kruhovi pekli. Kad je iftar, cijela carsija zamirise na tople somune, na kilometar osjetis njihov miris kad se s puta vracas u grad. Taj miris majcinskog somuna oni nikad u zivotu nisu osjetili, zato i jesu tako hladni i proracunati kakvi su. Ima i ovdje somuna u Turaka, oni to zovu tirkiser fladenbrot, ali, da prostis, ti turski somuni meni nekako tuknu. Jer, i Turci su se ovdje iskvarili pa u kruh mecu i konzervanse i zacine, tako da ti uzmes taj njihov somun i jedes ga – a jede on tebe.
Onda sam se ja dosjetila. Za vrijeme jednog ramazana ja ti zamijesim i ispecem prave nase krajiske somune, onako kako je to radila moja rahmetli majka. Uzmes pola kila psenicnog brasna, dva i po deci vode, medjuprstima soli, pola deci ulja i tri deke kvasca. Prvo dobro prosijes brasno, dodas kvasac i dobro ga izmijesas s mlakom vodom. Onda tako zamijeseno tijesto ostavis da stoji oko pola sata. Kad nakvasa i namladi se, stavis ga u tepsiju podmazanu uljem. U tepsiji ga ostavis desetak minuta da ponovo nadodje, a zatim ga peces oko pola sata. I jedan mali stan u Münsteru, Heinestrasse trideset osam ucas poprimi miris Bosne.
Kad djeca dodju iz skole – udavise se. Samo, ja cesto radim u dvije smjene, pa cim dodjem kuci svalim se od umora. A oni bas tad navale: kad ces nam, mama, opet pec somune? I ja se dignem i pecem. Onda im kazem: ‘Nije ovo, djeco, pravi somun, ovo je cemerni somun. Pravi somun cete vi uskoro jesti kad se mi vratimo u svoj Prijedor, pa da vidite kako nasa carsija opet mirise za ramazan, mirise od somuna i lepinja. Kako cvjetaju nasi hljebovi, kako disu.’
Ja im samo tako kazem da ih utjesim. A oni kazu: ‘Mama, sto nam lazes da cemo se vratiti, kad necemo, sto nas varas, kad i sama znas da su tamo sve muslimane pobili ili protjerali?’ A ja velim: vratit cete se vi, djeco moja, tamo kad-tad, tamo je vase mjesto i vas kruh, jer nema ni ovdje o draci somuna. Vratit cete se vi do iducega ramazana.
A znam da nece.

Mile Stojic

Cudnovate zgode segrta Hlapica

Predvece toga dana bio je Hlapic još uvijek na cesti. On je taj dan prošao vec jedno selo, ali nije htio u njemu stati, jer je htio da što dalje utece od onoga grada gdje je bio majstor Mrkonja.
Hodao je dakle Hlapic, hodao po cesti, ali predvece pocne najedanput duvati jak vjetar, pocne bljeskati i grmjeti. Najprije je grmjelo izdaleka i slabo, a onda sve bliže i bliže i sve jace.
Grmljavina je tutnjela kao da se željezna kola po nebu voze. Bundaš se bojao grmljavine i stisnuo se k Hlapicu. „To nije ništa“, rece Hlapic i pode dalje. Onda bljesne još jace i zacuje se strašan udarac groma u daljini. Bundaš se strese od straha, ali Hlapic rece: „I to nije ništa. Hajdemo dalje.“
Morao je držati kapu da mu je vjetar ne odnese, jer je silno duvao. Onda su došli tako crni oblaci da je postalo gotovo tako tamno kao u noci. Samo kad bi bljesnulo, vidjelo se cijelo nebo kao da vatra gori na njemu.
Pocela je padati kiša u krupnim kapljama.
„Sada se moramo sakriti“, rece Hlapic, koji se najviše brinuo za svoje cizme. Hlapic je gledao oko sebe i nije znao kuda bi se sakrili, jer je svuda bilo samo polje i drvece, a nigdje kuce ni covjeka.
Bilo je vrlo dobro što su Bundaš i Hlapic bili zajedno. Više puta bio je pametniji Bundaš, a više puta Hlapic, pa su tako uvijek pomagali jedan drugomu.
Ovaj put bio je Bundaš pametniji. Na cesti je bio most, a Bundaš pocne vuci Hlapica pod taj most.
„Ti si uistinu pametan“, rece Hlapic Bundašu, i uvuce ga pod most.
Kad se Hlapic poceo vuci pod most, najedanput se uplaši.
A tko se i ne bi zacudio i uplašio! Pod mostom je sjedio neki covjek u dugoj crnoj kabanici s poderanim šeširom na glavi. Bundaš pocne strašno lajati na njega. Sad je opet Hlapic bio pametniji od Bundaša, jer je pravo mislio: treba uvijek biti ljubazan i uljudan!
Zato zapovjedi Bundašu da šuti, a on pozdravi covjeka:
„Dobar dan“, rece Hlapic.
„Dobar dan“, odgovori covjek: „Otkuda si ti ovamo došao?“
„Napolju pada kiša, a meni je žao mojih cizama. Hocete li dopustiti meni i Bundašu da ostanemo ovdje?“ pitao je Hlapic.
„Možeš ostati“, rece covjek. „Ali ovdje nije baš jako lijepo.“
Pod mostom je zbilja bilo tijesno i ružno. Tamo se nije moglo stajati, nego samo sjedjeti ili cucati.
Vjetar je strašno duvao, kiša je s tucom udarala po mostu kao da cekici tuku, a grmljavina je bila tako jaka da se nije pod mostom moglo razgovarati, jer nije jedan drugoga cuo.
Tako su Hlapic, Bundaš i taj covjek cucali pod mostom.
Bundaš je neprestano mrmljao na onoga covjeka, a ni Hlapicu nije se baš svidao. Hlapicu bi milije bilo da je bio sam s Bundašom pod mostom.
Kiša je padala dugo, a grmjelo je još uvijek jednako. Vec je bila vecer.
„Morat cemo ovdje ove noci spavati“, rece onaj covjek.
Hlapic je vidio da covjek ima pravo, jer je napolju lijevala kiša, pa se nije nikud moglo.
Pod mostom bilo je slame, kao da je vec netko ondje spavao.
Hlapic razastre slamu i nacini ležaj za sebe i onoga covjeka.
Onda izuje cizmice, obriše ih i metne kraj sebe. Torbu metne pod glavu i legne na slamu.
Onaj se covjek zamota u svoju kabanicu, pa i on legne na slamu.
Hlapic rekne: „Laku noc“, a covjek odvrati: „Laku noc.“
Sad se Hlapic prekrsti naglas.
A onda polako digne glavu da vidi hoce li se i onaj covjek prekrstiti. No on se nije prekrstio, nego se samo okrenuo i poceo hrkati kao vuk.
To se Hlapicu nije dopalo. Zato se još jedanput prekrsti, a onda zagrli Bundaša, jer mu je bilo malo zima pod mostom, pa mirno zaspi.
To je bio drugi dan Hlapiceva putovanja. Baš jako ugodan nije bio, ali na svakom putovanju ima neprilika! A Hlapic se veselio kako ce sjutra obuci svoje cizmice i poci dalje u svijet. I tako je ipak veselo zaspao.

Ivana Brlic Mazuranic