Osjecanje ove i ovakve životne stvarnosti jedino je važno, i taj duboki i jedini realitet ne osjeca nitko, o tome ne govori i ne misli nitko, a jedino taj realitet stvarati znaci stajati svima stran, osamljen, dalek, tud, nepoznat, ovdje i ovako, za sve i svima potpuno idiotski suvišan! A baš to je problem! Treba se tuci dan i noc za taj realitet, i iz onih grimasa i užasa, ludaka i prljavština probijati se do samoce i do ovakve ciste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izaci! Izaci treba u slobodne, plave prostore! Izaci treba! Nalijevo ostaje musavi talas grada i treperenje svjetiljaka, laju psi, grad je prazan i stran i odvratan, a svjetiljke na periferijama gore jednako tužno, mrtvacki, kao u ono daleko vrijeme, kada smo se žderali sa ženkama (i jednom i drugom i trecom), sve ostaje iza nas, psi laju, a covjek s palicom šece nebeskom vedrinom izmedu Oriona i Plejada i šal mu vijori u prostoru. To postoji stvarno, kao najistinitiji i najdublji realitet. Sklad mirnog i tihog dubokog disanja dalekih prostora, gdje nema ni kiše, ni crkava, ni zbornice, ni matematickih zadacnica, ni nekih bolesnih mozgova, što bale covjeka kao slinavi puževi. Vjetar svira, covjek hoda hrabro i silno, zvijezde škripe pod nogama, i sve je zaboravljeno. Covjek sada nije jedan odredeni covjek, Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na toj i toj srednjoj školi, i ne stanuje u malom provincijalnom gradu, gdje su stjenicave kavane i tri spomenika (dva generala i jedan fratar). Blatne ulice, spuštene zavjese, lokotima zakljucana vrata, a po krcmama vino, samoca i dim. Oh, kako mora da je neugodno živjeti u takvom malom gradu, gdje su ljudske glave same tikve vodenjace, napunjene bljutavim buckurišem, i gdje je sve ograniceno i dosadno. Ovako se treba penjati, na vjetru, slobodno, jako, neposredno! Rafael Kukec srkao je vjetroviti eliksir i punio se njime kao svileni zrakoplov i letio sve više. Energicno je grabio korak za korakom udarajuci svojim drvenim štapom zvjezdane svjetove lijevo i desno kao da razbija staklovinu. Zvijezde i sunca prskali su iskricavo u modrom staklenom prostoru, a duboko dolje nad gradom svirao je sjever pjesme pune kisika, što se dizao na površinu i pjenio kao mjehurici nad mocvarama. Drugoga jutra našli su prolaznici Kukcevo tijelo na maglenoj pruzi, i vlastima je uspjelo da utvrde identitet trupla tek poslije neobicno duge istrage. Da li se tu radilo o nesretnom slucaju ili o samoubojstvu, nije se moglo ustanoviti nikako.
Miroslav Krleza, Vjetrovi nad provincijalnim gradom
March 6th, 2007 | Mental notes, Sociopatologija | 411 words | No comments
