Kakav bi zivot i bio da u njemu nema svacega pomalo. Malo radosti, da bi posle tuga izgledala jos veca, pa malo tuge, da bi posle radost mogao da cenis. Malo pravde, malo nepravde, pa se to nekako izdjednaci: jednom dobijes vise neg sto ti treba, pa ne sme da ti bude zao posle kad dobijes manje neg sto ti po zasluzi pripada. Ljudi su, Maksimilijane, veliki majstori lazi, a zrtva obmane je najcesce obmanjivac. Nikog covecic radije ne laze nego samog sebe, najvise lazi izmislja da bi sebi nesto zatajio ili sebi nesto drugo predstavio. Sto covek moze [...]
Ovoga puta nije mu bilo spasa: bio je to treci udar. Iz noci u noc sam prolazio pored te kuce (bio je raspust) i pazljivo promatrao osvetljeno prozorsko okno: a iz noci u noc sam ga zaticao osvetljenog na isti nacin, slabo i ravnomerno. Da je umro, mislio sam, video bih odsjaj sveca na zatamnjenim zastorima, jer sam znao da dve svece moraju biti postavljene pored glave pokojnika. Cesto mi je govorio:“Necu ja jos dugo na ovome svetu“, a ja sam mislio da tek tako prica. Sada znam da je govorio istinu. Svake noci, kada bih pogledao u prozor, tiho [...]
Kazati sve što se nalazi prvenstveno u podsvesti, dakle ono nereceno pre svega, ono nevideno i nepredvideno – jer ostalo se podrazumeva. Zato toliko seksa? Džojs ponekad podseca na one slikare koji su slikali pomocu lupe: svaka pora, svaka dlacica, svaki miteser na svom mestu. Samo što je on (ma koliko da njegova analiza ima u krajnjem rezultatu sintezu) s tom minucioznošcu slikao unutarnje pore i mitesere na fluidnom tkanju duše, dlacice na onom delu podsvesti koji skriva genitalije i tamne nagone koji upravljaju mehanizmom obljube. Španska srednjovekovna madona sa ocima od dijamanata, sa veštackim zubima od liskuna i s [...]
Sasvim je drukcija zelja za moci koja se sastoji u pomaganju ljudima, koja pobjeduje ljubavlju, koja podstice na sporazumjevanje. To je velika moc, kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi i koja bi zlo ucinila nemogucim. S takvom moci covjek nije zrno pijeska, nije nevazan. Ne moze da govori o tome postoji li neko vrhovno bice ali je sigurno da nase ljudske stvari niko nece urediti ako ih ne uredimo mi sami. Cekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sili sto ljudi uzaludno cine hiljadama godina, znaci ustvari priznati beznade i ne uciniti nista da bude bolje medju ljudima… [...]
Osjecanje ove i ovakve životne stvarnosti jedino je važno, i taj duboki i jedini realitet ne osjeca nitko, o tome ne govori i ne misli nitko, a jedino taj realitet stvarati znaci stajati svima stran, osamljen, dalek, tud, nepoznat, ovdje i ovako, za sve i svima potpuno idiotski suvišan! A baš to je problem! Treba se tuci dan i noc za taj realitet, i iz onih grimasa i užasa, ludaka i prljavština probijati se do samoce i do ovakve ciste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izaci! Izaci treba u slobodne, plave prostore! Izaci treba! Nalijevo ostaje musavi talas grada i [...]
… Oh, molim vas, nemojte da me gledate sa tolikim negodovanjem. Zar ne mislite da ce toga biti sasvim dovoljno u nedeljama, mesecima i godinama koje dolaze? Pustite me na miru. Stavite su u moje pantoufles. Da li biste se vi odrekli svoje ljubavi, dostojanstveno sišli sa scene, postali pastir i za utehu svirali tužnu muziku na frulici dok raštrkano stado koza mljacka socnu travu? To se nikako ne radi. Nikada se nije tako radilo. Slušajte, ako odete i postanete pastir, nikada je zapravo i niste voleli. Ili vam se više dopada taj melodramaticni potez. Ili koze. Možda glumeci zaljubljenost [...]
Niko nikada ne pomislja da ce se zateci s pokojnicom u narucju i da vise nece videti lice cije pak ime pamti.Niko nikad ne pomislja da ce iko umreti u najnezgodnijem trenutku,iako se to upravo sve vreme desava,nego mislimo da niko nece nepredvidjeno umreti pored nas.Cesto se prikrivaju cinjenice ili okolnosti;i zive,a i onoga ko umre-ako stigne da shvati-neretko je sramota od oblika moguce smrti i njenih vidova,takodje i od uzroka. Pokvarene skoljke,cigareta upaljena dok se tone u san koja pali carsave,ili jos gore,vunu nekog cebeta;okliznuce pod tusem-potiljak-a vrata kupatila zakljucana,grom koji obara stablo u sirokoj aveniji a to stablo [...]
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta i podario mi komadic života, moguce je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumljivo bih mislio sve što kažem. Stvari bih cenio, ne po onom što vrede, vec po onom što znace. Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da za svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo 60 sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore i kako bih uživao u sladoledu od cokolade. Kada bi mi Bog poklonio komadic života, oblacio bih se jednostavno, [...]
Kišica je zavela strogi policijski cas u Njegoševoj… Gurkajuci se oko mesta na kalendaru, Oktobar i Novembar su malo protresli gusto sito oblaka, prosejavši samo one najsitnije kapi na ispruženu bronzanu ruku gnevnog spomenika ispred Gradske Kuce… Zvanicno bi se, možda, i moglo izjaviti da je vladala tišina, ali ta tišina je za moj ukus bila preglasna… Na samoj ivici vibracije, ucinilo mi se… Ova varoš se, izgleda i ne gasi više. Ostaje ukljucena na nekoj potmuloj frekvenciji, kao da radi „u leru“ citavu noc… Pucina opustelog trga je odjednom potpuno sludela moj kompas. Bio sam tako izgubljen da mi [...]
Staloženo o stanju valja razmišljati. Ne treba se zavaravati. Gore, po ulicama, vodi se jedan uzaludan rat. Sa drugom okupacijom se mora racunati. Za novo tržište pripraviti. Predvida da ce mu, kao cetrnaeste, i ovaj put ponuditi mesto u opštinskom odboru. ’’To je vaša dužnost prema Beogradu i narodu, kojeg mi Nemci i cenimo i poštujemo, Herr Negovan!’’… Vidi on kako ih ti skotovi cene. Ali u Odbor ce uci. Dabome. Mora. Drugi sokak u internaciju vodi. A u Odboru može i od neke koristi biti. I sebi i Srbima. Kao prost clan. Nikako za nešto više. Jer, rat ce [...]
Ovoga se moraš sjecati! rekao sam. Cega se moram sjecati? pitala je mama. Ne govorim tebi, govorim sebi. Ona me je držala za ruku, duboko frustrirana jer nije majka kao druge majke, a ni sin nije kao drugi sinovi, nego govori uglavnom nerazumljivo i preozbiljno za svoje godine. Ne smiješ govoriti sa samim sobom. Možeš misliti, ali ne i govoriti, ako govoriš, na kraju ceš poludjeti. Ocito je nervozna. Zato sam samo klimnuo glavom. Kad god je nervozna, klimnem glavom, da ne pocne vikati, da se ne stane prepirati bez smisla i reda i da, u krajnjem slucaju, ne dobijem [...]
Iznad glave zacuješ zvižduk, pa produ dvije-tri sekunde napetosti, a onda se dolje, negdje u gradu, prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup prašine koji se pretvara u dim i u vatru. Cekaš još nekoliko trenutaka da prepoznaš o kakvom se stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, rijec je o zapaljenom domu neke sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori necije lijepo uredeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i ustrajno, to se zapalio dom bogatog caršijskog gazde, pun starinskog masivnog namještaja. Ali ako [...]