Žena je kao knjiga, koja se, bila dobra ili loša, mora najpre svideti naslovnim listom. Ako ta stranica nije zanimljiva, nece pobuditi želje za citanjem, a ta je želja upravo tolika koliko je zanimanje što ga naslov potice. Naslovni list kod žene ide odozgo do dole, baš kao kod knjige; pa tako i njene noge; koje zanimaju sve muskarce kojima su ukusi slicni mojima, imaju istu privlacnost kao i oprema knjige. Medutim, vecina ljubitelja ili premalo ili nikako ne pazi na ženske noge, baš kao što vecina citalaca ne mari za izdavaca knjige. Stoga žene s pravom posvecuju toliku brigu [...]
Poemu Prva ljubav napisao kad sam bio prvi put u životu zaljubljen. Činilo mi se tada: u beskonačnost, u nedogled. Sasvim sam siguran da nikad neću napisati knjigu o drugoj ljubavi, jer druga ljubav ne postoji. Postoji samo prva ljubav i nijedna više. Kad se čovek zaljubi drugi put, mora onu prvu ljubav da izbriše kao da nikad nije postojala i da ta druga postane njegova prva ljubav.
To nije kao u školi: idem u drugi, treći, sedmi razred. I sedma ljubav mora biti prva ako je prava. Sve ostale se brišu. Ja to naročito govorim zbog devojčica, u ime nas [...]
Kod njuha je divno što ne podrazumeva nikakvo posedovanje. Na ulici se možemo onesvestiti od užitka zbog neznančevog parfema. Nos je idealno čulo, mnogo korisnije od večno zatrpanog uha, mnogo diskretnije od oka koje glumi gazdu, mnogo istančanije od ukusa koji uživa samo dok se jede i pije. Kada bismo dopustili nosu da nam upravlja životom, pretvorio bi nas u aristokrate.
Ameli Notomb ~ „Lastavičin dnevnik“
Dragi prijatelju,
ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Prije svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, točnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu. Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene [...]
BEZOSEĆAJAN – obdaren velikom snagom da podnosi zla koja spopadaju druge
SLAVAN – Upadljivo nesrećan
DIVLJENJE – Naše učtivo priznanje da neko drugi liči na nas
DOSELJENIK – Neobaveštena osoba koja misli da je jedna zemlja bolja od druge
DRUGAČIJE – ništa bolje
DUGOVEČNOST – neuobičajeno produžavanje straha od smrti
DVAPUT – jedanput previše
EGOISTA – osoba koja se više zanima za samu sebe nego za mene
ENTUZIJAZAM – mladalačka boljka koja se da izlečiti malim dozama kajanja uz spoljašnju upotrebu razočaranja
ISTORIČAR – tračara velikih razmera
ISTORIJA – uglavnom lažna priča o uglavno nevažnim događajima, koji su posledica dela uglavnom pokvarenih vladara koji su se služili uglavnom glupim vojnicima
IZVINJENJE [...]
„Zeleo je onu zbog koje ce zaboraviti sve ostale. To je zeleo. To je oduvek zeleo.
Nadjes onu koja izbrise sve druge i to ti odmah resi sve probleme, resi ih tako st zaustavi svaku zudnju, jer kad pocnes da zudis, tome nema kraja dok ti srce ne stane, i onda nema mira ni spokoja ni istinske srece. Treba samo da nadjes onu zbog koje ces oslepeti za ostatak sveta. On je samo to zeleo, isto sto i svi ostali. Cinilo mu se da ne trazi previse.“
* * *
„Ako budem mogao da se vratim i budem blizu tebe, upravo to cu [...]
Da! Ja sam dobro razumeo vaš sistem! Dali ste im bol, glad i odvojenost da zaokupite njihovu pobunu. Iscrpljujete ih, ispijate njihove snage i proždirete njihovo vreme da ne bi imale ni snage ni vremena za gnev! Oni tapkaju, budite zadovoljni… Ali ja, koji sam porobljen kao i oni, ponižen s njima, ja vam ipak objavljujem da ste ništa. (Ona se smeje) Ne smejte se! Ne smejte se, budalo…Kažem vam, izgubljeni ste.Već ste pobedjeni, u krilu vaših najznačajnijih pobeda, zato što postoji u čoveku – gledajte mene – neka sila koju vi nećete ukrotiti, neka bistra ludist, delo straha i [...]
Glumci su uvek bili plašeni, zaplašivani, prepadani. Vekovima. Sobom i drugima. Sistematski. Glumci su, od kada postoje, bili niža bića. U glumce se bežalo od kuće, glumce u kuće nisu primali. Glumci su sahranjivani van grobljanskih zidina. Čak i veliki Molijer. Glumcu se nije davala hrana u ruke da se dodirom sa njim ne bi bio okužen.
Glumce su devojke volele, ali su se za njih teško udavale sem po cenu roditeljskog prokletstva. Glumice su po pravilu proglašavane za kurve, čak i posle njihovih pedesetih godina. Onoga trenutka kad je stari čika Eshil izmislio prvog glumca, počelo je to hiljadugodišnje bežanje.
Bežanje [...]
Probudio sam se, dakle sam na svetu sa onim glupim osecajem da sam prespavao evakuaciju planete… Proteglio sam se, oprezno, prozivajuci redovne jutarnje bolove…
Leva „ahilova“? Desni meniskus? Prepone? Lumbago? Peti prsljen? U redu je. Svi smo tu.
Seo sam na ivicu kauca, lagano spustio lice u sake, bezuspesno, pokusavajuci da zamislim da te sake pripadaju Njoj…
Ok, priznajem..
Ova masina mozda i ne vuce vise kao nekad? Kontakti su olabavili, kompresija,neki mali neprakticni sentimenti zaribali su jednom za svagda.. Ali …
To je jos uvek kao novo..
Tako neukroceno..
Nerazumno..
Tako pobedonosno sasavo..
O, da..
Anamaria bi mogla biti sasvim zadovoljna nacinom na koji mi nedostaje ..
To je jos [...]
Iskustvo nam savetuje da se treba bojati, da treba biti oprezan, da ne treba verovati.
Iskustvo nasu uči da ne grešimo, da ne ponavljamo ono gde su drugi već stradali.
Svetu, medjutim ne mogu pomoći oni koji su načisto sa životom. Svetu ne trebaju oni koji su ostali bez zabluda i snova. Oni kojima je sve jasno, očigledno, poznato i verovatno.
Svetu pomažu mladi i neiskusni, oni koji ne veruju ni u čije iskustvo. Oni koji ne priznaju argumente. Oni koji ne veruju da se istorija ponavlja. Oni koji se ne plaše da pogreše. Oni koji su gluvi za činjenice, slepi za očigledne [...]
Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo – to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodređen opis: “Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako – i jeste i nije.”
Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena “i jest i nije” bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno [...]
- „Zašto ne stisneš zube i budeš muško?“ rekao je. „To bi obradovalo tvog oca gore…“
- „Gde gore?“ rekao sam.
- „Na onom svetu.“
To sam čekao.
„Nema onog sveta“, rekao sam. „Nebeska hipoteza je puka propaganda koju su formulisali bogati da zavedu siromašne. Ja poričem besmrtnost duše. To je večita zabluda nasamarenog čovečanstva. Kategorički odbacujem hipotezu Boga. Religija je opijum za narod. Crkve treba pretvoriti u bolnice i društvene ustanove. Sve što jesmo ili se uopšte nadamo da jesmo dugujemo djavolu i njegovim švercovanim jabukama. Biblija sadrži sedamdeset osam hiljada protivrečnosti. Da li je to božja reč? Ne! Ja odbacujem boga! Žigošem [...]
Samo po sebi je jasno da čovek, sve dok se razmnožava kao životinja, i umire kao životinja. Ali je isto tako jasno, s druge strane, da samo uzdržavanje od polnog akta ni u kom slučaju ne spasava od smrti: osobe koje su sačuvale nevinost umiru, umiru i uškopljenici; ni jedni ni drugi nemaju neki naročito dug život. To je i razumljivo. Smrt je, uopšte, dezintegracija bića, raspadanje sastavnih činilaca. Ali, podela na polove – koja se ne ukida njihovim spoljašnjim i prolaznim sjedinjenjem u polnom aktu – podela između muškog i ženskog elementa ljudskog bića je već sama po sebi [...]
…eto, Zavist je kao korov, dovoljno je da je pustiš da se rasprostre na jednoj tački, odmah će naseliti celo srce. Ne uvija se oko njega kao bršljan, već ga buši oštrim vrhovima. Ona je ta koja upravlja našim rečima i našim delima. Sve ono što stoji između neke sitne kletve, naizgled nevine, i nasilja njen je plod.
Zavist ima moć razarajućeg otrova i sposobnost prilagođavanja jednako ubistvenog virusa. Uništava sve oko nas ali i nas same, stvarajući nesreću. I nije dovoljna vera, nisu dovoljne dobre namere. Da bi smo je držali dalje od sebe valja biti stalno na oprezu. [...]
Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom? Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, [...]
Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, već neko nama drag i poznat: naš most iz jednog bića u neko sasvim drugo biće.
Neprekidno prolazimo kroz privide. Tek što na sebe naviknemo, već smo stranci. Jesmo li ovo mi, ili tek naše mogućnosti?
Hajde sedi i popij sa mnom bar jedan litar daljine. Prisetimo se malo šta je bilo pre vremena. Grane nam niču iz ušiju. Neka se rascvetaju. Mi smo više od proleća nego proleće. Vodoskok mleka i mermera.
Hej, ja! Povedi me, ne sa sobom, već sa mnom. Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, nego uspomena [...]
Coveku je nemoguce da u sreci uziva svesno. Svojim ozbiljnim spoljnim izgledom, sa smetnjama i nesavrsenostima, bez ulepsavajuceg sita za uspomene,stvarnost te uvek dokopa na brzinu. U trenutku, to je matematika, mozes samo neodredjeno da osetis kako se dogadja nesto dobro ali suvise si obuzet zeljom da to dozivis u pravo vreme da bi mogao stvarno da uzivas. A primetio si da je sreca uvek uspomena, nikad sadasnji trenutak, jel da?“ Sreca je kada je svetslost i kada mozemo i ne biti svesni da je sve u redu“. To je to,izgubljeno vreme, kratko vreme, nemoguca jednacina vremena koje prolazi, a [...]
Povuci ruke do lakata kroz pređu Mlečenog puta. I drži tako dok motam klube ogromne svetlosti, kao zlatni oreol oko svoje spostvene prelepe glave. Drži i reci kako neko može netoplokrvno da razmišlja o tome čime misao čuje i čime ovaj vid izmišlja, njuh sanja, ili ukus peva na vrhu jezika.
Sav ogrezao u šećer i gusto vino južnih zrenja, u svojoj sad već iskraćaloj mladosti, pažljivo baveći se tananom, nežnom igrarijom stvarnog odvajanja prostora od drugih, susednih prostora, ćutim i motrim ispod oka nadolazeća stoleća.
Najveća je brzina ne biti odmah brzoplet, nego pomalo namerno zakasniti. Usuđujem se da govorim sa [...]
Ne znam ko je rekao: “ Pogledaj kakva groblja ima narod, pa ćeš ga prepoznati”. Na Piskarevskom groblju, u Lenjingradu, ja sam video vašu sliku, draga Tanja, video sam vaš dnevnik, jedan od najpotresnijih tekstova u istoriji čovečanstva, i ja vam, evo, pišem ovo sa jednog ugla Nevskog prospekta.
U Lenjingradu je proleće, mila moja. Uskoro počinju bele noći, mostovi se otvaraju kao ruke uperene u nebo… Čekao sam vas sinoć na Fontanki, pre tri dana tražio sam vas sav lud od Ladoge do Finskog zaliva, jurio sam pokraj Neve taksijem osamdeset kilometara.
A vi ste umrli.
Ovo je moj izgubljeni randevu.
Da sam [...]
Zelim da kazem citaocima i posetocima muzeja koji se pitaju da li sam tog dana bio nesrecan i tugovao za ocem ili zato sto Fusun nije dosla na sahranu, da je ljubavni bol jedna celina. Stvarni ljubavni bol smesta se u samo jezgro naseg postojanja, dohvati se brzo za nasu najslabuju tacku i nezaustavljivo se siri po citavom telu i zivotu, dubinski povezujuci sve druge bolove. Ako smo beznadezno zaljubljeni, svaka stvar-od gubitka oca do obicne nevolje, na primer, gubitka kljuca-svi bolovi, muke i nemiri postaju okidac te nase osnovne patnje koja je spremna da se svakog trenutka uveca. Neko [...]