Već duže vreme, mnogi ljudi me mole da malo sredim i uredim ovo moje ćoše koje, popularno nazvano blog. Ovo mestašce koristio sam, i ubuduće ću koristiti da neke lepe misli i odlomke otrgnem od zaborava… da nekoga inspirišem… podsetim na nešto čega se vredi sećati.
Elem… potrudio sam se da barem malo ovo mestašce uredim, a njegova koncepcija neće se značajno menjati… Biče sitnijih promena, sa tehničke strane, u budućnosti, ali krupnih rezova neće.
Do nekog drugog vremena, kada možda budem imao više prilike da se posvetim pisanju.
Sedim…
Pokusavam da se setim sta se za ovih 360+ dana desilo…
Mnogo podeljenih emocija…
Izgubio sam nekoliko dragih ljudi…
Upoznao nekoliko predivnih da zalece bol…
Ocuvao i produbio prijateljstva…
Na profesionalnom planu vrlo lepo napravio…
Presao u supertesku kategoriju kada je borba za bolje sutra u pitanju…
Video i cuo neke vazne ljude nakon mnogo vremena…
Poceo da se ozbiljnije rvem sa birokratijom…
Shvatio da mi se umece pripovedanja primecuje samo u tragovima… Nekad bilo, sad se spominjalo…
Ova 2007. nije bila tako losa…
Ipak, 2008. mora biti bolja…
Na meni ostaje da uradim sve sto mogu da to i bude tako…
Krecemo veceras, pa dokle stignemo…
Hvala dragi prijatelji i kolege za sve [...]
Prvi put sam sve ovo ispricao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od pocetka do kraja. Tako sam i sam sebi slozio razloznu pricu, koja se dotle gubila u komesanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena, mozda i izvan nekog odredjenog smisla, kao tezak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. A zasto bas njoj, i zasto o ovome, nisam mogao ni sam sebi objasniti. Ucinilo mi se da zna slusati, razumjeti svakako nece, a slusanje je vaznije od razumijevanja.
Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome [...]
Pa nista…..
Moram i ja dodati jos nesto njegovo..
Do pepela se i stize jedino preko vatre…
Nema tih reci koje mogu nadomestiti sibanje godina u lice,ni od najbolje price ne moze se isplesti mreza za hvatanje vremena…
Za sedam jeseni,koji minut posle pola jedan,jedan ili pola dva,i ona ce negde zastati pod zamuckujucim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuce…
I onda ce znati…
Dah uspomene pazljivo ce oduvati prasinu sa smesne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije…
Uzdahnuce,predosecam?
Cestice sjaja rastopice joj se nacas u pogledu,kao odraz udaljenih zvezda na vodi…
Bice [...]
I ne znam od kog bola on je ostao, i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu…“. Takva je nasa dusa.
Ispunjena uspomenama koje nas rastuze, nasmeju, zabole. Ponekad namerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi. Pa se naprezemo da cujemo onaj letnji povetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se, drzeci svoju prvu ljubav za [...]
Iza svakog coveka koji sada živi stoji trideset duhova, odnosno za toliko puta ukupan broj umrlih nadmašuje broj živih. Od osvita vremena približno sto milijardi ljudskih bica hodilo je planetom Zemljom.
Posredi je zanimljiv broj, jer, jednom neobicnom podudarnošcu, postoji takode oko sto milijardi zvezda u našoj lokalnoj vaseljeni, Mlecnom Putu. Za svakog coveka, dakle, koji je ikad živeo, u ovoj Vaseljeni sija po jedna zvezda.
Ali svaka od tih zvezda jeste sunce, cesto daleko blistavije i velicanstvenije od male, obližnje zvezde koju mi nazivamo Sunce. A mnoga – možda pretežna vecina – medu tim stranim suncima imaju planete što kruže oko [...]
Tuzne su ispitivacke oci tvoje. One bi da smisao moj dokuce kao sto bi mjesec da izmjeri more.
Razotkrio sam zivot svoj pred tvojim ocima s kraja na kraj, i nista ne ostade ni skriveno ni presuceno.
I upravo me zato ne poznajes.
Da je to barem dragulj, mogao bih ga zdrobiti u stotinu komadica i nanizati ih u ogrlicu da ti je na vrat stavim.
Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak, otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu zataknem.
Ali, to je srce, ljubljena moja. Gdje li su njegova zzala i dno njegovo?
Ti ne poznajes granica ovomu kraljevstvu, [...]
Kad god netko kaže da vas voli, cuvajte se! To je lako povjerovati – svatko može naci primjere iz vlastitog života: ili života bližnjih: roditelji koji zlostavljaju djecu, uzvikujuci kako ih vole, žene i muževi koji se ubijaju verbalno ili fizicki na oštrici noža, voleci jedni druge. Zašto rijec koja toliko obecava mora biti razapeta na križu obveza, izbodena dužnostima, zadavljena hipokrizijom, ugušena obicajima? Poslije „Boga“ „ljubav“ je najosakacenija rijec u svakom jeziku. Najviši oblik pažnje izmedu dva ljudska bica je prijateljstvo, a kada se pojavi ljubav, prijateljstvo umire.
Richard Bach
I bol je poput korbaca imao svoju gustinu.Vec posle prvog udarca razlivao se težinom po celom telu; prvi udarac izdvajao se žestinom, najgore se primao jer se najduže ocekivao, upadom u nepripremljeno telo postizao je najjace dejstvo.U nacelu, taj prvi udarac bio bi dovoljan za postizanje takozvanog vaspitnog efekta, odnosno u ovom slucaju za iznudjivanje potpune i bezuslovne potcinjenosti, a takvo nacelo je svojim psima i svom detetu ljudske rase utuljivao stari K.,ali,posle prvog udarca nastupili su novi koji su pojacavali, utvrdjivali sveprisustvo bola, ucvršcivali svebolnost.I kao što posle injekcije bol ima tecnost olova – i kroz guzove, koji su [...]
Vama je osamnaest godina… vi morate imati ljubavne snove, ljubavne zelje. Mozda su oni takvi da ih se bojite. Ne bojte se! Oni su ono najbolje shto imate! Mozete mi verovati. Ja sam izgubio mnogo time shto sam u vashim godinama vrsio nasilje nad svojim ljubavnim snovima. To ne treba ciniti(…) Covek ne sme nicega da se boji i ne sme smatrati zabranjenim nista sto dusa zeli u nama(…) Moze se prema svojim nagonima i takozvanim iskusenjima postupati s postovanjem i ljubavlju. Onda ce oni pokazati svoj smisao, a svi imaju smisla.
Za ljubav se moze reci isto sto i za [...]
Kako da zadržim dušu, da mi ne dirne tvoje?
akko da se s njome vinem k drugim stvarima što postoje?
Ah, rado bih se sakrio u tami kraj izgubljenog neceg koje stoji na tihom, strašnom mjestu nekom što ne treperi od dubina tvojih, ali sve što nas dirne, to nas slije skupa kao gudalo što dvije žice jednim glasom daje.
Gdje smo?
Na kojem glazbalu to zvuci?
I koji igrac ima nas u ruci?
O slatka pjesmo.
Rainer Maria Rilke
„Nijedan covjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je covjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje – Evrope je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog covjeka smanjuje mene, jer sam obuhvacen u covjecanstvu.
I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni;
Tebi zvoni“
Ernest Hamingway
Sve te rijeci ponavljane svake veceri razlicitim djevojkama sa zadivljenim pogledom djeteta koje otvara paket s poklonom. Promjena navodi na ponavljanje. Ostati s istom, paradoksalno, omogucuje inovacije. Don Juani nemaju mašte. Misli se da je Casanova stahanovac, dok je on zapravo lijencina. Jer uzalud mijenjaš ženu, ostaješ uvijek isti muškarac, privrženik linije manjeg otpora. Ostati zahtjeva više talenta.
F. Beigbeder
Sad mi je jasno da sam se vec dugo kretao prema tebi i ti prema meni, premda ni jedno od nas nije bilo svjesno postojanja drugoga prije nego smo se upoznali. Za sve vrijeme u našoj je neizvjesnosti radosno lunjala neka slijepa izvjesnost koja je jamcila da cemo se sresti…
Kada sad pomislim na to, cini mi se da je bilo neizbježno – nije moglo biti drukcije – tipican slucaj onoga što ja zovem visoka vjerojatnost nevjerojatnosti…
Za Svemir se cetiri dana nimalo ne razlikuje od cetiri milijarde svjetlosnih godina. Nastojim to uvijek imati na umu…
Robert James Waller, Mostovi okruga Madison
Sometimes fate is like a small sandstorm that keeps changing direction. You change direction, but the sandstorm chases you. You turn again, but the storm adjusts. Over and over you play this out, like some ominous dance with death just before dawn. Why ? Because this storm isn’t something that blew in from far away, something that has nothing to do with you. This storm is you. Something inside you. So all you can do is give in to it, step right inside the storm, closing your eyes and plugging up your ears so the sand doesn’t get in, and [...]
Ovo je pesma za tvoja usta od
višanja i pogled crn.
Zavoli me kad jesen duva
u pijane mehove.
Ja umem u svakoj kapiji
da napravim jun.
I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.
Podeleću s tobom sve bolesti i zdravlja.
Zavoli moju senku
što se tetura niz mokri dan.
Sutra nas mogu sresti ponori.
Ili uzglavlja. Svejedno:
lepo je nemati plan.
Zavoli trag mog osmeha
na rubu čaše, na cigareti, i blatnjav
hod duž ulica koje sigurno nekuda vode.
Čak i kad ti se čini da ih mi nekud vodimo,
one se smeškaju blago i nekuda nas vode.
Bićemo tamo negde možda suviše voljeni,
potpuno neprimetni, ili javno prokleti.
Miroslav Antić
Trebalo mi je dosta vremena da shvatim odakle je dosao. Mali princ, koji mi je postavljao mnogo pitanja, kao da nikad nije cuo moja. Reci izgovorene slucajno, malo-pomalo su mi sve otkrile. Tako, kad je prvi put spazio moj avion (necu da crtam svoj avion, te je isuvise tezak crtez za mene) on me upita:
-Kakva je to stvar?
-To nije stvar. To leti. To je avion. To je moj avion.
Bio sam ponosan da mu ispricam kako letim. Tada on uzviknu:
-Kako! Ti si pao sa neba!
-Da, priznadoh skromno.
-O! Kako je to cudno…
I mali princ se nasmeja grohotom, sto me je mnogo naljutilo. [...]
Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne cita, onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoc.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajuci sebi svaki dan ista ogranicenja,onaj koji ne menja rutinu,
onaj koji se ne usuduje odenuti u novu boju,onaj koji ne prica sa ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji beži od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u ocima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne menja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se [...]
Ja sam takodjer posedovao arhaicnu prirodu, koja je kod mene povezana sa – ne uvek prijatnim – darom da ljude i stvari vidim kakve uistinu jesu. Mogu da dopustim da me obmanjuju odavde do vecnosti kada nesto ne zelim da vidim, a da u dubini duse ipak sasvim dobro znam kako stvari stoje….
Otkrio sam da siromastvo ne predstavlja hendikep i da je daleko od toga da bude osnovni razlog za patnju; da sinovi bogatasa doista ne uzivaju nikakvu prednost nad siromasnim i lose obucenim decacima. Postojali su daleko dublji razlozi za srecu i nesrecu od necijeg materijalnog bogatstva…..
Mozemo da provedemo [...]
To je ljubav. Pokusacu da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strasnom snu. Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je. Cemu moji talismani: bavljenje knjizevnoscu, nepouzdana erudicija, ucenje reci koje je koristio ostri sever da opeva svoja mora i svoje maceve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obicne stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratnicke seni predaka, bezvremena noc, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
vec se vrc razbija na izvoru, vec covek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
To je, [...]