Već duže vreme, mnogi ljudi me mole da malo sredim i uredim ovo moje ćoše koje, popularno nazvano blog. Ovo mestašce koristio sam, i ubuduće ću koristiti da neke lepe misli i odlomke otrgnem od zaborava… da nekoga inspirišem… podsetim na nešto čega se vredi sećati. Elem… potrudio sam se da barem malo ovo mestašce uredim, a njegova koncepcija neće se značajno menjati… Biče sitnijih promena, sa tehničke strane, u budućnosti, ali krupnih rezova neće. Do nekog drugog vremena, kada možda budem imao više prilike da se posvetim pisanju.
Sedim… Pokusavam da se setim sta se za ovih 360+ dana desilo… Mnogo podeljenih emocija… Izgubio sam nekoliko dragih ljudi… Upoznao nekoliko predivnih da zalece bol… Ocuvao i produbio prijateljstva… Na profesionalnom planu vrlo lepo napravio… Presao u supertesku kategoriju kada je borba za bolje sutra u pitanju… Video i cuo neke vazne ljude nakon mnogo vremena… Poceo da se ozbiljnije rvem sa birokratijom… Shvatio da mi se umece pripovedanja primecuje samo u tragovima… Nekad bilo, sad se spominjalo… Ova 2007. nije bila tako losa… Ipak, 2008. mora biti bolja… Na meni ostaje da uradim sve sto mogu da to [...]
Prvi put sam sve ovo ispricao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od pocetka do kraja. Tako sam i sam sebi slozio razloznu pricu, koja se dotle gubila u komesanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena, mozda i izvan nekog odredjenog smisla, kao tezak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. A zasto bas njoj, i zasto o ovome, nisam mogao ni sam sebi objasniti. Ucinilo mi se da zna slusati, razumjeti svakako nece, a slusanje je vaznije od razumijevanja. Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti [...]
Pa nista….. Moram i ja dodati jos nesto njegovo.. Do pepela se i stize jedino preko vatre… Nema tih reci koje mogu nadomestiti sibanje godina u lice,ni od najbolje price ne moze se isplesti mreza za hvatanje vremena… Za sedam jeseni,koji minut posle pola jedan,jedan ili pola dva,i ona ce negde zastati pod zamuckujucim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuce… I onda ce znati… Dah uspomene pazljivo ce oduvati prasinu sa smesne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije… Uzdahnuce,predosecam? Cestice sjaja rastopice joj se [...]
I ne znam od kog bola on je ostao, i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu…“. Takva je nasa dusa. Ispunjena uspomenama koje nas rastuze, nasmeju, zabole. Ponekad namerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi. Pa se naprezemo da cujemo onaj letnji povetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se, drzeci svoju prvu ljubav [...]
Iza svakog coveka koji sada živi stoji trideset duhova, odnosno za toliko puta ukupan broj umrlih nadmašuje broj živih. Od osvita vremena približno sto milijardi ljudskih bica hodilo je planetom Zemljom. Posredi je zanimljiv broj, jer, jednom neobicnom podudarnošcu, postoji takode oko sto milijardi zvezda u našoj lokalnoj vaseljeni, Mlecnom Putu. Za svakog coveka, dakle, koji je ikad živeo, u ovoj Vaseljeni sija po jedna zvezda. Ali svaka od tih zvezda jeste sunce, cesto daleko blistavije i velicanstvenije od male, obližnje zvezde koju mi nazivamo Sunce. A mnoga – možda pretežna vecina – medu tim stranim suncima imaju planete što [...]
Tuzne su ispitivacke oci tvoje. One bi da smisao moj dokuce kao sto bi mjesec da izmjeri more. Razotkrio sam zivot svoj pred tvojim ocima s kraja na kraj, i nista ne ostade ni skriveno ni presuceno. I upravo me zato ne poznajes. Da je to barem dragulj, mogao bih ga zdrobiti u stotinu komadica i nanizati ih u ogrlicu da ti je na vrat stavim. Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak, otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu zataknem. Ali, to je srce, ljubljena moja. Gdje li su njegova zzala i dno njegovo? [...]
Kad god netko kaže da vas voli, cuvajte se! To je lako povjerovati – svatko može naci primjere iz vlastitog života: ili života bližnjih: roditelji koji zlostavljaju djecu, uzvikujuci kako ih vole, žene i muževi koji se ubijaju verbalno ili fizicki na oštrici noža, voleci jedni druge. Zašto rijec koja toliko obecava mora biti razapeta na križu obveza, izbodena dužnostima, zadavljena hipokrizijom, ugušena obicajima? Poslije „Boga“ „ljubav“ je najosakacenija rijec u svakom jeziku. Najviši oblik pažnje izmedu dva ljudska bica je prijateljstvo, a kada se pojavi ljubav, prijateljstvo umire. Richard Bach
I bol je poput korbaca imao svoju gustinu.Vec posle prvog udarca razlivao se težinom po celom telu; prvi udarac izdvajao se žestinom, najgore se primao jer se najduže ocekivao, upadom u nepripremljeno telo postizao je najjace dejstvo.U nacelu, taj prvi udarac bio bi dovoljan za postizanje takozvanog vaspitnog efekta, odnosno u ovom slucaju za iznudjivanje potpune i bezuslovne potcinjenosti, a takvo nacelo je svojim psima i svom detetu ljudske rase utuljivao stari K.,ali,posle prvog udarca nastupili su novi koji su pojacavali, utvrdjivali sveprisustvo bola, ucvršcivali svebolnost.I kao što posle injekcije bol ima tecnost olova – i kroz guzove, koji su [...]
Vama je osamnaest godina… vi morate imati ljubavne snove, ljubavne zelje. Mozda su oni takvi da ih se bojite. Ne bojte se! Oni su ono najbolje shto imate! Mozete mi verovati. Ja sam izgubio mnogo time shto sam u vashim godinama vrsio nasilje nad svojim ljubavnim snovima. To ne treba ciniti(…) Covek ne sme nicega da se boji i ne sme smatrati zabranjenim nista sto dusa zeli u nama(…) Moze se prema svojim nagonima i takozvanim iskusenjima postupati s postovanjem i ljubavlju. Onda ce oni pokazati svoj smisao, a svi imaju smisla. Za ljubav se moze reci isto sto i [...]
Kako da zadržim dušu, da mi ne dirne tvoje? akko da se s njome vinem k drugim stvarima što postoje? Ah, rado bih se sakrio u tami kraj izgubljenog neceg koje stoji na tihom, strašnom mjestu nekom što ne treperi od dubina tvojih, ali sve što nas dirne, to nas slije skupa kao gudalo što dvije žice jednim glasom daje. Gdje smo? Na kojem glazbalu to zvuci? I koji igrac ima nas u ruci? O slatka pjesmo. Rainer Maria Rilke
„Nijedan covjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je covjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje – Evrope je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog covjeka smanjuje mene, jer sam obuhvacen u covjecanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni“ Ernest Hamingway