“…dodirujem ti usta, prstom dodirujem rub tvojih usana i ocrtavam ih kao da izlaze iz moje ruke, kao da se tvoja usta prvi put malko otvaraju, dovoljno je da zažmurim pa da se sve raspline i sve ponovo počne, svaki put stvaram usta koja poželim, usta koja moja ruka bira i crta na tvom licu, usta izabrana od svih mogućih suverenom slobodom mog sopstvenog izbora da ih svojom rukom iscrtavam na tvom licu a koja se, pukom slučajnošću koju ne nastojim da dokučim, podudaraju baš na ustima što se smeše ispod ovih koja ti moja ruka crta…”
Hulio Kortasar – Školice
