Tako obicno biva
Tako obicno biva. Oni koje želimo da vidimo ne dolaze nam u casovima kad na njih mislimo i kad ih najviše ocekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog videnja treba tada malo vremena da se digne sa dna, gdje je potisnuta, i pojavi na površini.
I tu je kraj. Nema više niceg. Samo grob medu nevidljivim fratarskim grobovima, izgubljen poput pahuljice u visokom snijegu što se širi kao okean i sve pretvara u hladnu pustinju bez imena i znaka. Nema više ni price ni pricanja. Kao da nema ni svijeta zbog kojeg vrijedi gledati, hodati i disati. Nema Stambola ni Proklete avlije. Nema ni mladica iz Smirne koji je umro još prije smrti, onda kada je pomislio da je, da bi mogao biti nesrecni sultanov brat Džem. Ni jadnog Haima. Ni crne Akre. Ni ljudskih zala, ni nade i otpora koji ih uvijek prate. Niceg nema. Samo snijeg i prosta cinjenica da se umire i odlazi pod zemlju.
Ivo Andric, Prokleta avlija
