Gledao sam kroz prozor dok je voz jurio prema Buenos Airesu.
Prošli smo pored jednog ranca; neka žena je ispod nastrešnice gledala voz.
Pala mi je na pamet glupa pomisao:
“Ovu ženu vidim prvi i poslednji put. Nikada je više u svom životu necu videti.”
Misli su mi plovile kao pluta u nekoj nepoznatoj reci.
Šta me se ticala ta žena?
Ali nisam mogao da se otrgnem od misli da je u jednom trenutku ona postojala za mene i da nikada više nece postojati.
To je sa moga gledišta bilo kao da je vec umrla: malo zakašnjenje voza, jedan telefonski poziv iz ranca,
i ta žena nikada ne bi ni postojala u mom životu.
Ernesto Sabato – Tunel
