Pretpostavimo da je izvesno da će život i sreća svakog od nas zavisiti od toga da li ćemo jednog dana izgubiti ili dobiti partiju šaha.Zar ne mislite da bismo u tom slučaju svi smatrali da nam je prva dužnost da naučimo bar imena i pokrete raznih fugura;da imamo pojma o otvaranju i oštro oko za sve načine davanja i izbegavanja šaha? Zar ne mislite da bismo gledali sa negodovanjem i preziranjem na oca koji bi dopustio svojim sinovima, ili na državu koja bi dopustila svojim gradjanima, da odrastu ne razlikujući piona od konja?
A ipak, osnovna je istina da život, sudbina i sreća svakog od nas zavise od našeg znanja bar o nekim pravilima igre beskrajno teže i složenije od šaha.Ta igra je igrana bezbroj vekova, nju igramo svi mi, po jedan igrač u svakoj od njih je čovek ili žena. Šahovska tabla je svet,figure su prirodne pojave, a pravila igre su ono što nazivamo zakonima prirode.
Igrač sa druge strane je skriven od nas.Znamo da je njegova igra uvek poštena,pravedna i strpljiva, Ali takodje znamo,na svoju štetu,da njemu ne promakne ni jedna naša greška i da on ništa ne oprašta za naše neznanje.Čoveku koji igra dobro daju se najveće nagrade sa izdašnom darežljivošću kojom,snažan, pokazuje svoje uživanje u snazi.A onaj koji igra rdjavo, šahiran je bez žurbe, ali i bez sažaljenja.
Moja metafora potstiče neke od vas na slavnu sliku na kojoj je Moric Rec naslikao satanu kako igra šah sa čovekom za njegovu dušu.Zamenite tog podrugljivog djavola na toj slici mirnim, snažnim andjelom koji igra iz ljubavi, kao što kažemo,i radije bi izgubio nego dobio- pa ću to prihvatiti kao sliku ljudskog života.
T. H. Haksli
