Iz dubine moga srca se podize jedna ptica i polece put neba.
Sve vise i vise je lelujala i bivala pri tom vidljivo veca.
Prvo je bila tako velika kao jedna lasta, potom kao jedna seva, kasnije dostize i velicinu jednog orla, a onda i proljetnog oblaka koji vremenom ispuni i cijeli prostor namrstenog neba.
Iz dubine moga srca se podize jedna ptica put neba i sto je vise lecela bivala je veca, ali nije napustala moje srce.
O, vjero moja, moje nesputano znanje, kako bih se volio uzdici do tvoje tegobne lelujavosti kako bih sa tobom otkrio ljudima velicinu njihove biti koja je ispisana na nebu.
Kako bih volio more u sebi pretvoriti u pupak i na taj nacin se izdici u tvoje beskonacne prostore!
Kako moze neko zatvoren u svojemu hramu vidjeti njegove pozlacene tornjeve i kupole?
Kako moze jezgro nekog voca obuhvatiti cijelinu same vocke?
O, vjero moja, svezan sam iza gomila od srebra i ebanovine i ne mogu s tobom leceti.
Ali je srce moje to iz cega dolazis i iz kojeg se nebu dizes – moje srce je ono sto te u meni drzi. I time se moram zadovoljiti!
Kahlil Gibran
